Prilagoditi se vožnji “pogrešnom stranom ulice”, ali i na vožnju lijevim trakom nakon desnog (i obrnuto) u automobilu u kojem je volan na desnoj strani i nije tako strašno. Samo je potreban maksimalan oprez.
- Kad sam u Hrvatskoj, zna se dogoditi da u toku dana vozim i auto s upravljačem na lijevoj strani i ovaj britanski, s volanom na desnoj strani. To i nije problem, osim što ponekad krenem rukom promijeniti brzinu na strani na kojoj nema mjenjača. Nožne komande su iste. Dakle, sama motorika pokreta koje automatski obavljamo u automobilu uopće ne ometa vozača. Više me zbunjuje različit smjer vožnje u nas i u zemljama u kojima se vozi “pogrešnom” stranom - kaže Lidija Hanell, koja surađuje s domaćim i inozemnim sveučilištima i znanstvenim ustanovama.
Budući da je zbog posla mnogo za upravljačem, u najrazličitijim uvjetima, oduvijek voli velike automobile, koji su i sigurni i udobni. Vozila je Jeep Cherokee, Mitsubishi Triton, Toyotu Highlander, Volkswagen Touareg, a posljednjih godina preferira BMW X6 model zbog, kaže, prekrasnog dizajna, ali i performansi tog automobila.
- BMX X6 je siguran u vožnji, prilagodljiv svim vremenskim uvjetima i cestama. Nedavno smo bili na seoskom imanju u Erdutu. Cijelo vrijeme jako je kišilo. Kad smo htjeli krenuti, automobil je do trećine kotača potonuo u blato i mislili smo da bez pomoći traktora nećemo uspjeti izaći. Međutim, kombinacija pogona na sva četiri kotača, 325 konjskih snaga i spretnog vozača pokazala se dobitnom za izvlačenje iz dubokog i skliskog blata. Dok sam bila ravnateljica Nacionalnog parka Plitvička jezera, gotovo svakodnevno sam putovala iz Zagreba na Plitvice i natrag, i po ljetnim vrućinama i po hladnoj ličkoj zimi, probijajući se kroz višemetarske nanose snijega. I u takvim, ekstremnim uvjetima uvijek sam se sigurnije osjećala u svojem terencu nego u službenoj limuzini coupe, koju nisam koristila iako sam kao ravnateljica imala pravo - pojašnjava Lidija Hanell, priznajući da joj se “osjećaj vožnje pogrešnom stranom ulice” javi samo neposredno nakon “iskrcavanja” na europsko ili britansko kopno.
Naime, od Hrvatske do Škotske, gdje u Aberdeenu sada studiraju njezina djeca, ide uvijek istim putem. A ta ruta uključuje i vožnju trajektom, koji povezuje IJmuiden u Nizozemskoj s Newcastleom u Velikoj Britaniji. Nakon silaska s trajekta i uključivanja u promet mozak kao da je, kaže, ostao na europskom tlu i treba mu neko vrijeme da se “prešalta” na britansku prometnu regulativu.
- Imate osjećaj da svi voze u pogrešnom smjeru. Britanci jako vole kružne tokove i svakog vozača nenaviknutog na vožnju po Otoku malo uhvati panika kad dođe na kružni tok, a stotine automobila mu nalijeću s desne strane. S druge strane, kad siđemo s trajekta u Newcastleu, zapravo je i lako voziti jer posvuda je velikim slovima ispisano “pogledaj lijevo” ili “pogledaj desno”, brzina je ograničena da se ljudi lakše prilagode. Priznajem, prvih sat, dva jako se koncentriram na cestu, isključim i hands free i radio jer, iako sam nebrojeno puta sjedala za volan na desnoj strani automobila, mozgu treba vremena da se preorijentira - napominje znanstvenica. Međutim, kad u Škotsku stigne avionom, mnogo joj je lakše odmah sjesti u automobil i bez problema se uključiti u promet. To je, kaže, zbog toga što od Zagreba do IJmuidena ima dvanaest sati vožnje i pažnja vozača je sve to vrijeme na cesti. Stoga se mnogo teže u glavi “prešaltati” na potpuno drukčiju prometnu regulativu. No stresu su izloženi i suvozači u Britaniji.
- Kad se moj otac prvi put vozio sa mnom u Aberdeenu, svako malo je dovikivao: “Pazi!”, “Kud ovaj vozi?” ili “K’o je ovome dao vozačku?!” - uz smijeh kaže Lidija Hanell, koja je vozački položila u Hrvatskoj. Ubrzo se preselila u SAD, no ondje je morala ponovno na ispit i naučila je upravljati vozilima s automatskim mjenjačem. Kad se iz SAD-a pak preselila u Veliku Britaniju, priznali su joj američku vozačku dozvolu.
- Dva, tri mjeseca nakon dolaska u Aberdeen nisam trebala automobil jer smo stanovali u hotelu u središtu grada. Kad smo kupili kuću uz more, desetak kilometara od centra, trebao nam je automobil, no dotad sam se već i navikla na britanski način vožnje - nastavlja Lidija Hanell, koja i s hrvatskih cesta ima niz anegdota.
- Dogodi se da me policija zaustavi radi redovne kontrole i ako dobro ne pogledaju, automatski krenu prema suvozačkoj strani po vozačku i prometnu. Prošlo ljeto sa mnom je bila kći i uz otvoren prozor na svojoj, suvozačkoj strani pisala je poruku na mobitelu. Stale smo ispred zebre i gospođa koja je prelazila nagnula se i izderala na nju: “Jel’ ti voziš ili telefoniraš?!” Zbunjeno smo se pitale što se sad dogodilo…