U prvom stanu sretan si što si se preselio u svoj novi dom, u drugom već želiš nešto više i spreman si uložiti u poneki dizajnerski komad, a u trećem počinješ ulagati u dugotrajnost, kvalitetu, tehnologiju, smart sustave i ono “nevidljivo”. Otprilike to su moja zapažanja u 15 godina bavljenja interijerima i obilaska stotine domova… I naša priča je slična. Suprug Dražen Banković je arhitekt i godinama se bavi projektiranjem kuća, hotela, ureda i interijera, ja sam godinama u medijima u tematici uređenja interijera i urednica sam portala za interijere i dizajn Dblog.hr. Ovo nam je treća zajednička nekretnina i odlučili smo da u njoj uložimo u ono “nevidljivo”.
Naime, naša priča je klasična. Živjeli smo u malom stanu kao par, dobili smo djecu, sinove Fabijana i Lovru, i preselili se u dvostruko veći stan. Djeca iz godine u godine rastu, imaju sve veće potrebe za prostorom i znali smo da ćemo morati tražiti nešto veće. Odluku o preseljenju požurio je lockdown, korona i potres te naša spoznaja da želimo živjeti bliže prirodi, u zelenilu, a istovremeno ipak u gradu. Shvatili smo da ne želimo trošiti vrijeme na prometne gužve i da nam odgovara rad od kuće. Zato smo odlučili potražiti kuću u kojoj ćemo moći sve smjestiti na jednu adresu - i dom i ured, studio, hobije…
Kada nešto jako želiš i imaš jasnu viziju o tome, obično se sve nekako posluži i to se dogodi. Tako se nama dogodilo da smo nakon prvog poziva iz oglasnika pronašli kuću u širem centru Zagreba u kojoj sada živimo.
Svidjela nam se lokacija, vizure i pogledi, obilje dnevnog svjetla, divno okuženje i mali vrt koji neće iziskivati puno obaveza. Svidjelo nam se što kuća ima četiri etaže, pa možemo jasno funkcionalno odvojiti cjeline. Na jednoj etaži ured, na drugoj dnevna zona s dnevnim boravkom, blagovaonicom i kuhinjom, na trećoj etaži spavanje, a na četvrtoj dječje tinejdžersko carstvo. No, morali smo napraviti neke kompromise te podijeliti uređenje po fazama.
Znali smo da moramo odustati od sna o dvoetažnom dnevnom boravku s galerijom, od mini wellnessa sa saunom, da ćemo neke stvari morati malo odgoditi… No, zapravo to sve nije ni važno. Ne možeš uvijek sve imati, tko zna, možda to ostavljamo za neki drugi projekt…
No, s obzirom na to da imamo mnoga tuđa i vlastita iskustva, znali smo da s kućom ne želimo žuriti i ugrađivati “privremena” rješenja. Privremeno često postane trajno, zato smo mi sve što se ugrađuje napravili maksimalno kvalitetno.
Kuću smo ogolili do nosive konstrukcije i napravili kompletno nove podove, sve instalacije, prozore, vrata, sustav grijanja i hlađenja…
Budući da sam zimogrozna te sam navikla živjeti u stanovima s centralnim grijanjem u kojima se hoda cijele godine u kratkim rukavima, važno mi je bilo da kvalitetno riješimo sustav grijanja i hlađenja.
Kuća je prije imala plinsko centralno grijanje koje smo odlučili maknuti i prebaciti se na energetski puno isplativije i više ekološko rješenje - dizalicu topline. Prema proračunima prije poskupljenja energenata, takvo ulaganje isplati se za pet do sedam godina, ovisno o podneblju i načinu korištenja. Budući da energenti sve više poskupljuju, dileme su se svodile samo na to koji model dizalice topline odabrati te kojeg proizvođača. Naime, postoje dizalice topline za 50.000 i 150.000 kuna, a razlika prvenstveno ovisi o kapacitetu, snazi grijanja i hlađenja, renomiranosti proizvođača, energetskoj učinkovitosti…
Tjednima smo istraživali opcije, razgovarali s mnoštvom stručnjaka za grijanje, napravili strojarski projekt, fiziku zgrade i na kraju odabrali Bosch dizalicu topline zrak - voda te s njom riješili grijanje, hlađenje i toplu vodu. Laički rečeno, ova dizalica topline nam omogućava da se za jednu uloženu kunu, grijemo (a ljeti hladimo) kao za četiri. To znači da su nam trenutačno režije za kuću od 170 kvadrata jednake kao što su nam bile u našem prvom stanu od 37 kvadrata.
Nevjerojatno. Svaki mjesec se suprug i ja čudimo i sa smiješkom na licu uspoređujemo tablice s režijskim izdacima. Tu treba naglasiti da mnoge stvari i dalje u kući nismo dovršili do kraja - nismo napravili novu fasadu, niti dodatno izolirali krov, niti ugradili solarne panele (što sve planiramo u budućnosti), no očito da su kvalitetni trostruki prozori i ulazna vrata s toplinskom izolacijom te dizalica topline već postigli značajne energetske uštede. Naime, podcrtala bih riječ kvalitetno. Kod odabira prozora, staklenih stijena i vrata, ali i ostalih elemenata u interijeru, jako smo pazili na kvalitetu, tehničke karakteristike, dugotrajnost i finoću detalja.
Kako smo oboje veliki ljubitelji prirodnih materijala i drva, odlučili smo se za drvo-aluminij prozore s trostrukim staklom te kombinacijom žaluzina i roleta iz hrvatske tvornice Lokve iz Gorskog kotara. Sobna i ulazna vrata su Hӧrmann, i to modeli s izvrsnim toplinskim karakteristikama koje štede energiju. Za podove smo odabrali paket hrvatske tvornice Mopar, i to chevron u dnevnoj zoni, a riblju kost u spavaćim sobama. U uredskom dijelu koji ima doticaj s izlazom na vrt odabrali smo mikrocement u svijetloj boji, koja je pridonijela osjećaju prostornosti.
Po istom principu - kvalitetno, dugotrajno, energetski štedljivo, ekološki te po mogućnosti hrvatsko - odabrali smo i druge komade u domu.
Većina namještaja je talijanskog brenda Calligaris, koji ima tvornicu prerade drva u Gorskom kotaru. Imamo komade namještaja hrvatskih dizajnera Grupe, Numena i Prostorije, Regular Company, bosansko-hercegovačkog brenda Gazzda, vintage komade Nike Kralja, Thoneta... Te poneki dizajnerski predmet s potpisom Vitre, Morosa, Miniformsa, New Worksa, Haya, Normann Copenhagena… Veliku pažnju posvetili smo i rasvjeti te odabrali klasike talijanskih dizajnera iz 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća.
No, jako važno nam je da ne živimo u muzeju arhitekture i dizajna, nego da je naš životni prostor posve opušten, normalan, prirodan te odraz naših karaktera i životnog stila.
Jer dom su ljudi, prisnost, opuštenost, a ne komadi namještaja i tehnike.
