Tijekom pandemijskih godina pogled na životni prostor se promijenio te je u prvi plan došla njegova uloga kao udobnog utočišta koje pobuđuje osjećaj zadovoljstva. Svijest o utjecaju uređenja na raspoloženje oblikovala se u estetiku čiji je cilj stvaranje okružja koje pruža osjećaj spokoja i sreće, a redefiniralo se i poimanje luksuznog uređenja.
Umjesto razmetljivog blještavila u prvi je plan stavljeno ono što je prirodno, trajno i udobno, dok je sklonost pretjerivanju zamijenilo načelo manje je više. Tako je rođen minimaluks, sve prisutniji trend koji se može opisati kao raskošna varijanta minimalizma, od kojeg se razlikuje po tome što mu cilj nije isprazniti prostor da bi "prodisao", već zato što uklanjanjem svega suvišnog dobivamo priliku stvoriti sofisticiran, ali udoban interijer ispunjen onime što nam se uistinu sviđa.
U minimaluksu se teži prozračnom okružju koje djeluje poticajno, u kojem se dobro osjećamo zbog predmeta koji nas okružuju i dovoljno je zanimljivo da u njemu nikad nije dosadno. Osnovna obilježja tog stila uključuju zavojite, organske forme, prirodne materijale te poigravanje različitim teksturama, među kojima prednjače one koje i taktilno i vizualno stvaraju osjećaj ugode.
Budući da je jedna potkarakteristika minimaluksa blago poigravanje kontrastima, bukle se može kombinirati sa željezom, mramor s neobrađenim drvom, zaobljene s ravnim linijama. Kad je o koloritu riječ, on osim neutralnih obuhvaća i nijanse nadahnute prirodom, poput zemljanih tonova ili boje drva, a važno je istaknuti i dekorativne sitnice te druge nama drage predmete.
Srodan filozofiji wabi-sabija, odnosno pronalaženju ljepote u nesavršenosti, minimaluks ne teži domu uređenom po strogim pravilima, već udobnom, ali promišljeno uređenom prostoru u kojem se osjećamo dobro okruženi stvarima koje nas vesele.
