Dok u kaminu pucketa vatra, dajući do znanja da je zima napokon stigla, Saša Šekoranja stoji pokraj prozora, ne mičući pogled s obližnjih grana u vrtu. Na jednoj od njih upravo se održava skup njegovih prvih i najdražih susjeda - crvendaća. Obožava promatrati te simpatične i, kako kaže, veoma znatiželjne ptičice koje čitavu godinu borave u vrtu njegove kuće u Istri, načičkane na grane zimzelenog bilja poput starinskih ukrasa na jeli. Iako je rođen i odrastao u Zagrebu, Šekoranja za sebe konstatira da je "polu-Istrijan" jer posljednjih godina sve više vremena provodi na svom prekrasnom imanju u blizini mjesta Sveti Lovreč, gdje će već tradicionalno proslaviti i Božić.
Mediteranska blagdanska scenografija već je spremna, a zvijezde večeri bit će upravo smeđe ptičice crvenonarančastih prsa koje se mogu vidjeti posvuda - na svečanom stolu, zimzelenoj grani koja iznad njega visi, zdjelicama s orašastim plodovima... Ne živi crvendaći, naravno, već njihove figurice koje je poznati zagrebački umjetnik i cvjećar ručno obojio.
"Stara kršćanska priča kaže da je Marija, kad je u štali rađala Isusa, primijetila da bi se vatra koju su zapalili da im bude toplo mogla ugasiti. Iznenada se odnekud pojavila mala smeđa ptica koja je počela mahati krilima ispred vatre, održavajući plamen. Dok je lepršala oko njega, jedna joj je žeravica opekla prsa. Vidjevši to, Marija je rekla da su crvene grudi znak dobrog srca ptice, koje će se prenijeti i na njezine potomke da ih zauvijek ponosno nose", ispričao je Saša, dodajući kako su crvendaći česti motiv na starinskim božićnim čestitkama, pogotovo u Americi, gdje ih zovu Robin.
"Vjerojatno zato što su ih vrtovi puni čak i tijekom ciče zime, kad se nadaju da će se netko od ukućana smilovati i ostaviti im u hranilici zrnje ili objesiti na granu kuglicu loja koji obožavaju. Toliko su hrabri i znatiželjni da ih se čak može pripitomiti tj. naučiti da uzimaju hranu ravno iz ruke. U viktorijansko doba, u kojem je započela tradicija slanja božićnih čestitki, poštari Kraljevske pošte nosili su jarkocrvene uniforme, zbog kojih su dobili nadimak ‘crvendać‘", objasnio je Šekoranja.
Kakvu je svečanost poznati hrvatski kreativac isplanirao za ovaj Božić? Gosti će se prvo okupiti na piću dobrodošlice u Sašinom novom stakleniku, u kojem zimi borave sve biljke osjetljive na hladnoću, poput drveta limuna, naranči i mandarina. Obitelj i prijatelji tamo će nazdraviti likerom od ruže koji već tradicionalno radi Sašina mama te, naravno, šampanjcem. "Trenutačno u stakleniku cvjetaju limuni pa kad uđete imate osjećaj da ste ušli u parfumeriju jer je miris nevjerojatno intenzivan", otkrio je Saša.
Nakon zdravice i obilaska vrta koji plijeni ljepotom u svako godišnje doba petnaestak uzvanika vratit će se u kuću, gdje će ih čekati svečano postavljen stol. Za posebno unikatan i atraktivan dojam zaslužna je grana smrike, zimzelenog drveta iz porodice čempresa, tipičnih za to podneblje.
"Od njezinih bobica se radi gin, a Istrijani često umjesto klasične božićne jele u dom unesu nekoliko grana smrike. Nije baš jednostavna za prijenos jer je dosta bodljikava, no velika joj je prednost to što se ne osipa, odnosno ne ispadaju joj iglice. Ja sam jednu veliku iskoristio kao dekoraciju iznad stola, okitivši je baršunastim crvenim vrpcama koje u svojim kljunovima drže crvendaći, ostavljajući dojam kao da je kite. Prostor iluminiraju starinske svjećice pričvršćene na grane, zajedno s visokim svijećama koje krase stol", kazao je Šekoranja.
Ukrasi na stolu također dolaze iz prirode - poznati umjetnik cvijeća iskoristio je božikovinu, imelu, cvjetne glave amarilisa te naranče, nar i domaće limune, koje je svezao crvenim plišanim mašnama. A kakvi su gastro običaji u obitelji Šekoranja?
"Tu glavnu riječ ima moja mama, koja fantastično priprema sve i svašta - od posne sarme pa do pogače u koju obavezno ubaci jedan zlatni dukat. Pogača se isiječe u komade, od kojih svaki gost dobije po jedan, a onaj koji ga pronađe postaje njegov vlasnik", otkrio je Saša, koji je zlatne dukate naslijedio od svog djeda, zlatara. Uoči božićnog ručka tradicionalno se reže i panettone iz poznate milanske Pasticcerije Marchesi koju je davne 1824. osnovala obitelj Marchesi.
"Panettone nam uvijek donosi Dejan Marković, brat mog prijatelja Vanje, inače jedan od dizajnera slavne talijanske modne kuće Prada. Narežemo ga na šnite i ostavimo pored kamina da se zgrije i bude spreman nakon ručka", rekao je Saša. A nakon ručka, koji zbog dobre hrane i ugodnog razgovora dugo potraje, druženje se obično nastavlja - uz kavu i partiju remija. Oni koji nisu fanovi društvenih igara odlaze u šetnju predivnim istarskim krajem, u kojem je zima pitomija, a vrijeme sporije teče.