Književnica Elizabeth Strout smatra se jednom od najboljih američkih autorica, a njezin roman ‘Zovem se Lucy Barton‘ moćna je studija o emocionalno nabijenoj vezi majke i kćeri.
Oporavljajući se nakon operacije slijepog crijeva, Lucy Barton posjećuje majka s kojom nije bliska. Lucy je prikovana za krevet dugih devet tjedana, a skačući iz prošlosti u sadašnjost otkrivamo kako Lucy pati od akutne izolacije i samoće. Sve do 11. godine s obitelji je živjela u garaži bez grijanja i kupaonice, spavajući u jednoj sobi skupa s nasilnim ocem.
Očevo zlostavljanje, koje je bilo rezultat PTSP-a nakon povratka iz Drugog svjetskog rata, poput sjene se provlači kroz cijeli roman. Dobroćudni školski domar dopušta Lucy da ostane nakon nastave gdje joj daje toplu sobu u kojoj može pisati zadaće i čitati knjige prije nego što se mora vratiti kući. Osim što je samoća njezina suputnica kroz cijeli roman, kad odraste, Lucy se seli u New York i zasniva obitelj. Uspijeva ispuniti svoju dugogodišnju želju da postane spisateljica - i to uspješna. No, ipak je i dalje proganja samoća. Zbog odgoja u vrlo skromnim uvjetima, njezin pogled na život je drukčiji od ljudi koji je okružuju. Jedine osobe s kojima se osjeća povezano su dva lika obilježena vlastitom krhkošću: očinski nastrojen doktor, koji je viđa dvaput dnevno, i spisatelj koji potiče Lucy u njezinom radu.
Elizabeth Strout Lucyno unutarnje iskustvo prikazuje iz prve ruke - kako živjeti u svijetu u kojem se osjećate kao da mu ne pripadate. Rezultat je nevjerojatno postignuće - jasno i koncizno, a istodobno nevjerojatno dirljivo.