Što napraviti kada su vaši najbliži beskrupulozni kriminalci? Upravo to pitanje postavila je danska redateljica Jeanette Nordahl u filmu „Wildland”, koji se prikazuje na Proljetnom festivalu Zagreb Film Festivala.
U uzbudljivoj drami, koja je svjetsku premijeru imala prošle godine na Berlinskom filmskom festivalu, glavne uloge imaju debitantica Sandra Guldberg Kampp i danska zvijezda Sidse Babett Knudsen, hrvatskoj publici najpoznatija kao premijerka u TV serijalu „Borgen”, a na Proljetnom festivalu se može pogledati do 17. travnja.
Što vas je privuklo priči o obitelji kriminalaca?
- Prvenstveno me je zanimala obitelj. Odnosno moć koju ona ima nad pojedincem. Koliko vas okruženje u kojem se rodite oblikuje kao osobu. Ubaciti takvo zapažanje u kriminalističko okruženje, gdje vaši najbliži redovito čine moralno upitne stvari, samo je povisilo tenzije u priči.
Jeste li istražujući za film upoznali takvu stvarnu obitelj?
- Nisam, ali sam dosta razgovarala s policajcima koji istražuju organizirani kriminal u Danskoj. Oni su mi dali prilično jasan uvid u dinamiku takve obitelji. Objasnili su mi da, barem u Danskoj, te obitelji nisu povezane u jednu veliku mafijašku zajednicu, već uglavnom rade zasebno. Ujedno, su mi ukazali na razliku između gradskih kriminalističkih obitelji i onih koje postoje u manjim središtima. I dok su gradske prilično dinamične, a čini mi se da je o njima snimljen priličan broj filmova u Danskoj, one u ruralnim dijelovima imaju čvršću strukturu. Zato mi je i bilo zanimljivo pokazati upravo takvu obitelj.
Jeste li vi ikada nešto ukrali?
- Jesam, kada sam bila klinka. Mislim da je to baš klasična dječja nepodopština, ukrala sam slatkiš iz trgovine. No, to je bilo samo jedanput i nisam više nikada ponovila. Nisu me uhvatili, izvukla sam se bez kazne, ali moj moralni kompas odvukao me je u pravom smjeru.
Koliko vam je bilo važno da je na čelu kriminalističke obitelji – majka
- Kao što sam ranije rekla, film je o obiteljskim vezama, koliko se obiteljski obrasci prenose s jedne na drugu generaciju, a čini mi se da žene tu imaju dosta važnu ulogu. Zato sam i htjela da mi među glavnim likovima bude što više žena. Ujedno, bila sam trudna dok smo pripremali film, pa sam dosta razmišljala o snazi majčinstva. Dosta je pitanja o majčinstvu utkano u film.
Znam da ne dolazite iz obitelji kriminalaca, ali koliko je vaše osobne obiteljske dinamike uneseno u priču filma?
- Čini mi se da je najvažniji onaj osjećaj da volite svoje bližnje bez obzira na njihove mane i pogreške. Spremni ste oprostiti sve poteškoće koje vam donesu. U mojoj obitelji doista nema lopova i kamatara, ali je i ona, kao i brojne druge, vrlo specifična.
Iz kakve obitelji dolazite?
- Radničke. Tata je bio zaposlen u tvornici, a mama je medicinska sestra. Nije u našim životima bilo puno prostora za umjetnost. Zanimljivo je da, iako me nisu upoznavali s filmskim velikanima poput Bergmana, ipak je ljubav prema filmu na neki način došla od njih. Naime, moj je tata obožavao skupljati VHS kasete s filmovima. Svaki put kad bi se nešto zanimljivo pokazalo na televiziji, on bi brzo uzeo kasetu i počeo snimati film. Na kraju je imao nekoliko hrpa snimljenih filmova, koje uglavnom nije nikada pogledao. Također, još je krajem osamdesetih kupio impresivan audio i video kućni sustav. On i brat su uživali igrati se sa zvukom i podešavati sliku, a na kraju su došli do njima savršenog ugođaja – uvodne scene u akcijskom filmu „Top Gun”. Ne znam ni sama koliko su je puta pogledali, uvijek jednako uživajući u zaglušujućoj tutnjavi ratnih aviona. To je nekako bio i moj uvod u film. Tek sam godinama kasnije otkrila svijet umjetničkog filma.
Kako ste se odlučili studirati na nezavisnoj školi Super 16, a ne na prestižnoj Danskoj nacionalnoj filmskoj školi?
- Nisu me htjeli primiti u nacionalnu školu. (smijeh) Pokušala sam dvaput. Prvi put s 18 godina i tada sam doista bila premlada. Drugi put sam pokušala kada sam imala 22 godine. Opet su me odbili, ali ovaj put s opaskom da ne bih trebala biti toliko luđački „control freak”. Doista su to napisali u odbijenici. Dodali su da se ponašam kao da imam Aspergerov sindrom i da bih morala naučiti biti smirenija. Istog ljeta sam se prijavila i u Super 16, a oni su me odmah prihvatili i, što je možda još i važnije, dopustili mi da budem ono što doista jesam.
Jeste li i danas toliki „control freak”?
- Danas ima 35 godina, a ne 22, pa sam se pomirila s time da ne mogu sve kontrolirati. No, i dalje volim sve detaljno isplanirati, imati jasnu viziju što doista želim i kako bi film trebao izgledati. Mislim da je to zapravo puno oslobađajuće. Ako ste doista spremni, jasno ste svima naglasili kako nešto treba izgledati, onda ste i otvoreniji za improvizacije. Neki nenadani događaj vas neće iznenaditi jer već ima 2-3 druge opcije.
Koja je bila vaša uloga u izuzetno popularnoj seriji „Borgen”?
- Zapravo je to bio moj prvi profesionalni posao. Bila sam pomoćnica redatelja i doista sam puno naučila. Tri godine gotovo da nisam spavala, ali je iskustvo bilo toliko pozitivno i kvalitetno da se uopće ne smijem žaliti. Znam da je „Borgen” bio popularan u cijelome svijetu. Čak i dok smo ga snimali znali smo da radimo nešto veliko.
Što je tajna izrazito velike uspješnosti danske kinematografije?
- Ključni je sastojak to što se u našoj kinematografiji dopušta, pa čak i potiče, redatelje da hrabro prezentiraju svoju viziju. Pomaže u tome i činjenica da je filmaši većinu novca dobivaju od države, zbog čega ne morate razmišljati hoće li film zaraditi novac u kinima. Puno je važnije da vaš film doista nešto govori, pokazuje svježe ideje, od toga da na blagajni proda pet ulaznica više. Jednom kada je uspostavljen takav mentalitet redateljima, ali i scenaristima i producentima, otvoren je svijet beskonačnih mogućnosti.