Književnica Ivana Bodrožić govori o izazovima majčinstva, ljubavi, kompleksnim obiteljskim odnosima i ljepoti života u manjoj sredini - svemu onome što ju je potaknulo da napiše novu zbirku pjesama "Usijavanje", punu autobiografskih elemenata.
"Neki govore da je pisanje bijeg od stvarnosti, a ja smatram upravo suprotno - da je pisanje najdublje suočavanje sa stvarnošću", kaže Ivana Bodrožić, književnica iz Vukovara, koja je struku osvojila zbirkom poezije "Prvi korak u tamu" još 2005., kad je nagrađena Goranom za mlade pjesnike. Osobitu naklonost čitateljske publike stekla je romanom "Hotel Zagorje": napisala ga je kad joj je bilo 28 i u njemu opisala odrastanje jedne djevojčice u nekadašnjoj političkoj školi u Kumrovcu. Ondje je i sama bila smještena s mamom i bratom, kao prognanica iz Vukovara.
Ivana Bodrožić ponovno se suočila s brojnim elementima iz vlastitog života u svojoj novoj zbirci poezije "Usijavanje". Stvarala ju je pet godina, a u njoj piše iz pozicije majke, kćeri, sestre, sadašnje i bivše partnerice... Sve su to uloge u kojima se nalazi u ovoj fazi života.
"U književnosti nema mjesta pretvaranju, niti se može dobro pisati o onome što te osobno ne dira", govori književnica koju na pisanje podjednako potiču i kompleksni obiteljski odnosi i sasvim male, obične stvari s kojima se svatko susreće. Primjerice, opetovano nazivanje i čekanje električara - koji na kraju ne dođe.
Iza Ivane Bodrožić je razdoblje puno uzbuđenja: nedavno je otvorila vlastitu školu kreativnog pisanja "Ex Ponto", a njen je roman "Sinovi, kćeri" preveden na talijanski i predstavljen na Književnom festivalu u Mantovi u Lombardiji. Krajem rujna objavljeno je da je taj isti roman finalist prestižne talijanske književne nagrade Premio Rapallo BPER Banca 2023. Riječ je o nagradi koja se dodjeljuje talijanskim autoricama od 1985., a ove je godine prvi put uvedena međunarodna kategorija za autorice iz 27 zemalja EU-a. Uz Ivanu Bodrožić u užem su izboru Catherine Dunne, Najat El Hatchmi, Annie Ernaux, Amelie Nothomb, Helga Schubert i Tatiana Tibuleac. Kratki ljetni odmor - na koji je otišla kad su se već svi vratili s mora - provela je na Krku sa 17-godišnjom kćeri Klarom i 15-godišnjim sinom Donatom, oboje učenicima zagrebačke XVI. jezične gimnazije, koje je dobila u braku s piscem Romanom Simićem. S bivšim suprugom u dobrim je odnosima, a čak i žive jedan blizu drugoga u Dugom Selu.
Kakav je život u Dugom Selu?
- Živim u neposrednoj blizini šume i to za mene ima neprocjenjivu vrijednost. U svemu ostalom ne vidim veliku razliku živim li u Dugom Selu ili na Laništu u Zagrebu – otprilike jednako vremena se potroši na dolazak do centra grada. U Dugom Selu sam otkako sam se s mamom otišla iz Kumrovca. A kad smo Roman i ja odlučili zajedno živjeti, odabrali smo Dugo Selo jer je cijena stanova u Zagrebu bila neusporedivo veća. Odande uglavnom putujem vlakom, automobil koristim samo kad je nužno i prilično redovito trčim šumom.
Jeste li sportski tip?
- Ma ni slučajno. Da se razumijemo, nisam maratonka, trčanje je za mene prije oblik meditacije, važnije za glavu, a onda odlično i za tijelo.
A u kojoj ste fazi trenutačno, u glavi?
- U fazi - usijavanja. Lakše mi je to možda artikulirati kroz poeziju nego u razgovoru. Ali pokušat ću to ovako opisati: postala sam mekša i otvorenija prema životu, manje se ljutim oko stvari koje ne idu u moju korist. Shvaćam da puno toga što se događa oko mene nije usmjereno protiv mene, a niti okrenuto u moju korist. U dvadesetima sam stvari doživljavala baš jako osobno, a s 40 shvaćam da većina toga što se događa nema veze sa mnom. Proces sazrijevanja, u kojem su važni i iskustvo i godine. Bivanje ženom, majčinstvo, seksualnost, pitanje o kraju i najvažnije - pitanje ljubavi - sve to stane pod krov pojma usijavanje. Možemo to promatrati kao fizikalni proces - kad nešto dolazi do svog vrhunca, mijenja formu, kad dolazi do točke preokreta - ili na metaforičkoj razini, kad mislimo da ćemo se rasprsnuti, kad dolazimo do vreline koju teško podnosimo ili čekamo da se iz nje nastaje nešto novo. Sve pjesme u mojoj novoj zbirci korespondiraju s tim pojmom.
Nije vas baš nimalo strah razotkrivanja vlastite intime, kao u "Usijavanju"?
- Ali pisci se prvenstveno bave svojom intimom, oplemenjući je fikcijom. Mi mislimo da smo silno jedinstveni i neponovljivi i da ako artikuliramo stvari koje nam se događaju, da ćemo se ogoliti. To je, naravno, potpuno krivo. Primjerice, kada na dirljivu scenu u filmu plače svih 200 gledatelja u kino-dvorani, dokazuje da smo jako slični, da nas pogađaju i raduju slične stvari, da nam se i događaju slične stvari. To što unosimo osobne sličice i crpimo detalje iz vlastitog života, to je nešto s čime se u umjetnosti oduvijek operira. Ako pročitate priču koja je puna općih mjesta, to vas nikad neće dotaknuti. Ali ako ste u nečemu iskreni, doći ćete do drugih ljudi. Također, samo osobna ispovijest nikad vas neće učiniti dobrim piscem.
Zamjeraju li vam bliski ljudi što ih na neki način izlažete javnosti u svojim knjigama?
- Djecu u tinejdžerskoj dobi savršeno ne zanima što njihovi roditelji rade. Povremeno Klari pročitam nešto svoje i to joj se zasad sviđa. Jednako kao što smo mi odrasli zagledani u sebe, tako su i djeca u sebe. A mama već ima dugu povijest u mojem pisanju, ali je u stanju razlučiti književnost od stvarnog života, nema jednodimenzionalni pogled na književnost i najčešće mi je velika podrška. Pamtim, doduše, telefonski poziv poznanice koja se jako naljutila jer je bila uvjerena da sam u jednoj svojoj knjizi opisala nju. Pokušala sam joj objasniti da mi nije bila na kraj pameti kad sam stvarala taj lik. To je ta sličnost među ljudima o kojoj govorim i normalno je prepoznati se u književnom liku. Moje pjesme i romani nisu uvijek autobiografski.
Ali na početku nove knjige piše "Autoportret" i slijedi pjesma u kojoj sebe nazivate mračnom kćeri, političkom neprijateljicom svog brata, spominje se nepostojeći grob vašeg oca...?
- Da, to je točno. Puno je tu elemenata iz stvarnosti, ali to nije intimna ispovijest nego stvarno iskustvo pomiješano s fikcijom. Naravno da u knjizi dominiraju teme koje me trenutačno najviše osobno diraju. Primjerice, majčinstvo: u fazi sam u kojoj sam dijete svojoj mami - svojim smo roditeljima uvijek djeca - a s druge strane imam vlastitu djecu koja misle da sve znaju najbolje. Oni su pak u toj fazi. Ja sam negdje između. Razumijem perspektivu žene na pragu sedamdesetih, ali se još uvijek dosta dobro sjećam svojih tinejdžerskih godina, kad sam mislila sam se svijet vrti oko mene.
Kakvo je vaše iskustvo majčinstva?
- Klaru sam rodila kad sam bila apsolventica filozofije i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, imala sam 23 godine. Uskoro je došao i Donat. Iz današnje perspektive to djeluje jako mlado, ali činjenica je da sam tada fizički puno bolje podnosila napore nego danas. Propustila sam donekle fazu ludovanja i putovanja, ali bila sam u stanju nakon dugog noćnog izlaska rano se probuditi i najnormalnije funkcionirati. Danas sam u dobroj poziciji jer imam veliku djecu, a ja sam još uvijek relativno mlada. Ženama se često kaže: "Vidjet ćeš kad rodiš". To mi je oduvijek zvučalo zastrašujuće. U "Usijavanju" se zato puno bavim tom dezintegracijom koja se dogodi kad žena postane majka. Kad se ni žena sama ni ljudi koji je okružuju više ne sjećaju nje kakva je bila prije nego što je dobila dijete. Činjenica je da žene dobar dio sebe ostave po strani kad postanu majke, naprosto je tako ustrojeno društvo, i onda je teško ponovno uspostaviti vezu sa samom sobom, stvoriti sliku odvojenu od majčinske uloge.
Imate li neki savjet koji bi poštedio žene tog osjećaja dezintegracije?
- Nemam, ali postoji nešto što sam naučila: na mnogo toga kod svoje djece ne možete utjecati. Koliko god se trudili, neke stvari nisu u našoj kontroli. Kad to prihvatite, život postaje lakši.
Pišete i o ljubavi – ima li ljubavi u vašem životu?
- Ima. Ali i o njoj najradije govorim kroz književnost. Seksualnost, odnosno ljubav, ludilo i smrt – to su tri stvari koje zaokupljaju svakog pisca.
Poezija ili proza?
- Lakše mi je i prirodnije pisati pjesme nego prozu. Pišem ih kako mi dolaze. Kad pišem prozu, moram biti jako koncentrirana na tematiku, likove, upostavu uzročno-posljedičnih veza... No i u jednom i u drugom vrijede ista pravila. Lako je biti banalan, ali vrlo teško jednostavan i dubok – a do toga dolazimo kada puno promišljamo, učimo, ponavljamo iskustva, radimo na sebi, obogaćujemo vlastiti imaginarni svijet. Poanta je o dubokim uvidima znati pisati višeslojno, ali opet jednostavno, kad ljudi pročitaju da ljudi pomisle – ovo je tako jednostavno, tako razumljivo, a toliko dugo mi je trebalo. E do toga je najteže doći.
Hoće li predstava "Hotel Zagorje" zaigrati u novoj sezoni kazališta Gavella, čija je obnova pri kraju?
- Nadam se da hoće. Premijeru je imala neposredno prije lockdowna i potresa 2020. u kojem je Gavella teško stradala i od tada igrala na raznim zagrebačkim lokacijama. U Travnom, u Komediji... Zezali smo se da je to potpuno logična sudbina jedne predstave koja govori o prognanicima - da nema svoje kazalište.
A film? Svojedobno ste najavili da ćete ga raditi s redateljicom Jasmilom Žbanić.
- Jasmila i ja nismo dobile novce za scenarij na natječaju od HAVC-a, a u međuvremenu je izdavačka kuća Seven Stories Press iz New Yorka kupila prava za roman "Hotel Zagorje" pa onda i prava za film.
Jeste li se ikad vratili u hotel Zagorje?
- Jesam, u odrasloj dobi, kada sam bila sugovornica u dokumentarcu koji je ondje snimala jedna nizozemska produkcija. Uspela sam se na treći kat na kojem sam nekoć stanovala i na jednim vratima vidjela naslovnicu Feral Tribunea iz prosinca 1993., s fotomontažom Tuđmana i Miloševića u zagrljaju. Moćna scena.
Koji su vam planovi za jesen, zimu?
- Radujem se novoj radionici, a jednako tako i siječnju, kad će moj američki izdavač objaviti roman "Sinovi, kćeri".