Glumac Krešimir Mikić ni po čemu nije tipični bajker, no beskrajno uživa u vožnji na dva kotača, a u jednom od rijetkih intervjua govori o promjenama koje mu se događaju na pragu 50. te otkriva da je na posebnom režimu prehrane otkako se za glavnu ulogu u filmu "Sedmo nebo" morao udebljati 15 kilograma.
Prvaka Drame zagrebačkog HNK-a Krešimira Mikića trenutačno se može vidjeti u čak dva filma: u "Sedmom nebu" Jasne Nanut ima glavnu ulogu, a u "Escortu" pokojnog Lukasa Nole sporednu, koja mu je na festivalu u Puli ljetos donijela Zlatnu Arenu. Jedan je od najnagrađivanijih hrvatskih glumaca u povijesti - s čak pet Nagrada hrvatskog glumišta. Tu su i nagrade Veljko Maričić na Međunarodnom festivalu malih scena, Maruli na Marulićevim danima, dvije nagrade na Festivalu glumca, nekoliko nagrada Zlatni smijeh na Danima satire Fadila Hadžića... I dok ga publika gleda na kinoplatnu, ovaj Osječanin koji od 2002. živi u Zagrebu priprema se za novu predstavu "Nestajanje" redateljice Dore Ruždjak Podolski u matičnom kazalištu, a nedavno je snimao i jedan film u Sloveniji. Prvi je put, kaže, igrao na slovenskom i bilo mu je baš teško svladati jezik.
Filmove "Sedmo nebo" i "Escort" snimali ste u isto vrijeme?
- Da, jer se film "Sedmo nebo" pomicao s terminima. Šest dana za redom snimao sam "Sedmo nebo", a onda sedmi dan išao snimati "Escort".
U "Sedmom nebu", u kojem glumite muškarca na ljubavnoj i životnoj prekretnici, postoji element teatra, a to su vaše "probe" s Nikšom Butijerom - koji vas priprema za iskren razgovor s vašom partnericom.
- U oba filma Nikša i ja smo glumački par. Može čak funkcionirati i kao svojevrstan nastavak - u "Escortu" se otprilike saznaje što se dogodilo s njima nakon "Sedmog neba". Jasna Nanut je precizno napisala scenarij i željela je da ga upravo tako izgovorimo i odglumimo. Imali smo duge probe na kojima smo stvari mijenjali ako ne bi odgovarale. Scene mojih ispovijedi dosta smo dugo probavali jer na svim snimanjima u jednom trenutku krene žurba, nikada nemamo dovoljna novca ni vremena da dodatno istražimo neke stvari. Za "Escort" sam se morao pripremiti u isto vrijeme i paralelno sam znao da ne znam što ću. Naime, nisam snimao s Lukasom Nolom i nisam ga poznavao. Sada mi je žao da prije nismo ostvarili suradnju.
Može li gluma ljude pripremiti na život, što se naslućuje kao mogućnost u "Sedmom nebu"?
- Scena je kao okvir unutar kojeg smiješ biti slobodan i možeš se usuditi raditi stvari koje inače ne bi radio u privatnom životu, barem ne javno. Izvan scene uglavnom nemamo opravdanja da izađemo izvan svog karaktera i budemo netko koga društvo nije očekivalo. Na sceni možeš pronaći stvari u sebi koje nikada do tada nisi otkrio, a kamoli imao za to prilike u stvarnom životu.
Imate li osjećaj da vam se uvijek dodjeljuju slične uloge, s obzirom na vaš izgled i karakter?
- Toga me u mojoj životnoj i karijernoj mladosti bilo najviše strah, pogotovo jer su me dosta rano proglašavali komičarem. Trudio sam se lišiti tog pečata, a tu je i sreća pomogla. Ako primijetim da me se stavlja u neku "ladicu", odustajem, osim ako mi u tom trenutku ne treba novac.
Imali ste puno humornih, komičnih uloga u svojoj karijeri - kako se stvara humor?
- Humor je ritam. On je u iznevjerivanju očekivanja i kontrastima. To su tri glavne postavke humora. Osobno volim Willa Ferrella jer je uvijek tako ozbiljan. Smiješno mi je što izgleda kao da je lud.
Film tematizira krizu srednjih godina, kada dolazi do zasićenja odnosima, samim sobom... Kakav je vaš odnos prema krizi srednjih godina?
- Moj lik svakako je u krizi srednjih godina. Širok je to pojam. Bio sam osobno uvjeren da sam tu krizu prošao u dvadesetima. Sada, u 50-ima shvaćam da je to to i da nije samo psihološki. Doslovno ti tijelo počinje umirati. Do 45. godine djeluje kao da sve miruje - i onda krene. Koljena ti otkažu odjednom. Pitaš što ti je, a doktori kažu: "Starite, ništa...". To vam je kriza srednjih godina - osjećate se isto, ali tijelo odumire.
Je li se kod vas ta kriza manifestirala kroz ljubav prema motorima?
- Ne, ona se dogodila sasvim slučajno. Uopće nisam bio zainteresiran za njih i onda smo snimali film "Crnci" Zvonimira Jurića: igrao sam zatvorenika koji je trebao imati tetovažu, neku glupu. Pozvali su tattoo majstora koji je došao sa svojom djevojkom na najvećem motoru koji sam dotad vidio u životu. Naivno, kao klinac sam ga molio da mi da đir. On mi je odmah dao ključ i ja sam se iz nelagode pravio da znam voziti iako nisam znao. Upalio sam ga i odmah se ugasio. Iz drugog puta sam uspio. I tako, vozim ja u tom trenutku najveći motor u svom životu i istog trena shvatim da moram kupiti motor. Tada sam cijeli honorar od "Crnaca" potrošio na novi motor.
Koliko ste ih do sada promijenili?
- Tri.
Što se događa u toj vožnji, što vam se najviše sviđa?
- Volim brze aute i spore motore. Nisam klasični motorist.
Voziti motor u paketu donosi cijeli jedan identitet, pa i modni...
- Tako je, ali, evo, ja u svom životu ni jednom nisam bio na bajkerskom druženju. Nije me zanimala pripadnost nekoj skupini. Zanimala me samo vožnja. U dodiru si s prirodom, nemaš kabinu oko sebe. Ima nešto od onoga "ja - kauboj, moj konji i ja", te priče.
Koji su glumci oblikovali vaš senzibilitet?
- Tim Roth, Gary Oldman, Anthony Hopkins.
U Hrvatskoj?
- Nitko.
Baš nitko?
- Dok nisam upisao glumu, nisam o tome razmišljao. Svi su pričali o Šerbedžiji, Medvešeku, Šovagoviću, ali ja ih tada nisam gledao u kazalištu. Danas mislim da je Šova naš najveći glumac.
Kult glumca u Hrvatskoj se devedesetih pomalo ugasio, iako je prije imao svoje mjesto...
- Sjećam se "Kuda idu divlje svinje" i svojih roditelja koji kažu: "Sad će Šova". U moje vrijeme status glumca se radikalno izmijenio. Ovdje kada kažeš da si glumac, ljudi te dožive kao "Cigana". U Rusiji su me pustili iz zatvora jer sam glumac, na primjer.
Bili ste uhićeni?
- Da, jer je na vizi bio krivo upisan datum. Bilo je to davno.
Što je talent?
- Jednostavno je, nekome nešto lakše ide, nekome teže. Netko ima matematički um, netko dramatičan. Različiti smo. Ima puno ljudi koji bi se htjeli baviti ovim poslom, a ne znam zašto.
Koji su vaši rituali, bavite li se nekim sportom?
- Bavim se meditacijom.
Koliko dugo?
- Počeo sam je proučavati 1997., nakon tatine smrti.
Što ste sve spremni učiniti zbog uloge?
- Za film "Sedmo nebo" morao sam se udebljati i dobio sam 15 kilograma sala. Zato sam sada na posebnom režimu prehrane, jer imam i trbuh i sise i sve. Jasna Nanut je probala sa svim debeljuškastim glumcima, nije uspjela i onda je pitala mene. Dao sam si godinu dana da se "uprasim" i sada ne znam kako da to skinem. Igrao sam dosta poremećenih likova pa sam često znao ići psihijatrima. Za film "Put lubenica" družio sam se s ljudima oboljelim od PTSP-a. Jedan čovjek mi je tada otvorio ulaz u ulogu.
Što se tada dogodi - razumijevanje lika ili kopiranje?
- Ne, loš sam imitator. Moram razumjeti odakle dolazi stvar. Dovoljna mi je jedna točka.
Koju ste predstavu najduže igrali?
- "Pas, žena, muškarac", sada je "Balon" u Teatru Exit, a sa ZKM-ovom "S druge strane" najviše sam putovao. Gotovo cijeli svijet. Ne znam zašto je skinuta. Imala je publiku koja ju je gledala nekoliko puta. Ipak, najviše sam puta možda odigrao "Tko pjeva, zlo ne misli".
Gdje se više razotkrivate - u filmu ili na sceni?
- Nigdje, sve se može, ako se želi - dobro zakamuflirati. Barem za netrenirano oko.
Što vam je i dalje nedohvatljivo u glumi?
- I dalje imam osjećaj da nisam snimio film. Ono, svoj film.
Pamtite li dugo tekst?
- Kratko, najkraće. Mala mi je radna memorija.