U galeriji talijanske modne kuće Armani otvorena je izložba slavnog francuskog modnog fotografa Guya Bourdina, čiji su uznemirujući i provokativni radovi u stilu nadrealizma odredili vizualni identitet suvremene epohe do današnjih dana.
Ako planirate otputovati u Milano do kraja kolovoza, svakako izdvojite vrijeme za izložbu modnih fotografija proslavljenog Guya Bourdina u galeriji Armani Silos. Bez obzira na to znate li išta o tom vidu umjetničke fotografije i zanima li vas uopće nešto takvo, itekako ih vrijedi pogledati jer sto djela francuskog fotografa koji je od sredine 50-ih do kraja 80-ih djelovao na pariškoj modnoj sceni (umro je 1991.) nikoga ne ostavlja netaknutog. U nekom uvrnutom smislu, to nisu tipične modne fotografije - premda su nastale isključivo za reklamne kampanje raznih modnih brendova, kao što su Chanel, Ungaro, Versace i Charles Jourdain te za editorijale u modnim magazinima, i Guy je izričito zabranio da se javnosti prezentiraju bilo gdje drugdje. Naime, u njegovim prizorima ženskih nogu koje vire ispod kreveta, dotjeranih žena s glavama izvan kadra koje sjede ili leže u čudnim pozama i grupa međusobno distanciranih ženskih osoba koje stoje u stavu iščekivanja nekog događaja postoji nešto duboko uznemirujuće, tjeskobno, čulno i provokativno, često sve istovremeno.
Kontekst prikazane scene postoji, no fotograf ga ne definira jasno, nego ga ostavlja promatraču da ga mentalno dovrši, ovisno o svojim podsvjesnim željama i traumama. Stoga razgledavanje fotografija koje je odabrao osobno Giorgio Armani iz privatne zbirke u vlasništvu umjetnikova sina Samuela Bourdina izaziva nadrealni osjećaj bivanja u vlastitom snu ili hipnotičkom stanju. No, to je posve normalna reakcija na izložene fotografije, jer je Guy Bourdin učenik Mana Raya, slavnog umjetnika nadrealizma kojem je dolazio šest puta kucati na vrata stana ne bi li ga primio za naučnika. To mu nije uspjelo sve dok mu sedmi, sretni put, vrata stana nije otvorio sam Ray umjesto supruge. Tako je početkom 1950. Bourdin konačno ostvario svoj cilj: počeo se upoznavati s tajnama profesionalne fotografije koju je zavolio nekoliko godina ranije tijekom služenja vojnog roka u Dakaru, glavnom gradu tadašnje francuske kolonije Senegala.
Njegova zaintrigiranost erosom i tanatosom bila je jasna već iz prve javno publicirane fotografije (1955. u francuskom Vogueu) koja je prikazivala ženu u elegantnom bijelom šeširu koja stoji ispred kravljih glava u izlogu mesnice. U svojoj je potrebi da fotografijom istjera vlastite demone išao preko ruba "normalnog", pa je jednom prilikom dva naga modela zalio od glave do pete ljepilom kako bi ih prikazao kože prekrivene crnim kristalima. Modeli su se, naravno, onesvijestili jer im koža nije mogla disati, a kad su mu rekle da su mogle umrijeti, Bourdin je odgovorio: "To bi bilo predivno". Drugom prilikom je iznio zamisao da bi rado fotografirao ljudska tijela u mrtvačnici kroz dulji period kako bi zabilježio različita stanja njihova raspadanja.
Bourdainova opsesija nadrealnim hranjena je njegovim vlastitom traumom iz ranog djetinjstva. Majka ga je napustila kad je bio još beba, ostavljajući ga na brizi ocu i očevim roditeljima koji su bili vlasnici slastičarnice u Parizu. Majci taj čin nije nikad oprostio - nije želio imati nikakav kontakt s njom te ju je vidio samo jednom u životu, upamtivši je kao crvenokosu. No, taj majčin potez nije nikad ni prebolio, što je negativno utjecalo na njegov kasniji odnos prema partnericama, a također je bio razlogom što je s njime bilo vrlo teško surađivati. Mnogi su ga opisivali kao čovjeka izuzetno komplicirane naravi, nesigurnog i ranjivog, pa stoga grubog i zahtjevnog. Iz straha od napuštanja imao je patološke izljeve ljubomore prema ženama s kojima je bio u ljubavnoj vezi, što je za neke od njih završilo tragično.
Manekenka Holly Warner s kojom je bio u vezi krajem 60-ih pokušala je izvršiti samoubojstvo prerezavši si vene jer ju je Bourdin prevario s riđokosim modelom Evom Gschopf. Ona je pak pala s drveta i slomila vrat, a Bourdin je počeo izlaziti s njenom prijateljicom Sybille, još jednom vatrenokosom manekenkom koju je jednog dana njegov tada 13-godišnji sin Samuel našao obješenu u apartmanu u kojem je živjela s njime i ocem. Kolale su glasine da je odgovoran za smrt i svoje prve supruge Solange, majke njegovog jedinog djeteta, koja je umrla u nerazjašnjenim okolnostima - jedni su tvrdili od predoziranja, drugi od infarkta. Može se pomisliti da je Bourdin bio neki "homme fatale", fatalno privlačni muškarac, no istina je da je bio onizak i debeljuškast, s naočalama debelih okvira i čupavom kosom. Pronicljivog pogleda i skrivenog podsmijeha te vidljivo distanciran, nije bio tip osobe kojoj biste se obratili za pomoć. Ali, kako su izjavljivali svjedoci tadašnjih događaja, bio je iznimno spretan u psihološkim igricama kojima je iscrpljivao svoju žrtvu prvo joj poljuljavši samopouzdanje, ne bi li dobio ljubav kakvu je smatrao da zaslužuje. No, s druge strane, njegova je psihička nestabilnost bila uzrokom nastanka fotografija koje su promijenile vizualni stil cijele jedne epohe, i dalje nadahnjujući fotografe i umjetnike. Tako će oni koji prate modnu scenu ostati i pomalo tužni nakon što pogledaju izložbu, jer će shvatiti da su mnoge slavne i provokativne modne kampanje napravljene posljednjih tridesetak godina zapravo kopija Bourdinovih radova nastalih dvadesetak godina ranije.
