Marin Klišmanić

Mlada nada glumačke scene: "Jako je teško i škakljivo biti predavač, gluma se jako mistificira"

Nova dramska premijera Tomislava Zajeca "Nestajanje" u zagrebačkom HNK u fokus stavlja moćnog mladog glumca na kojeg trebamo obratiti pozornost, a sve pod redateljskom palicom Dore Ruždjak Podolski.

Marin Klišmanić glumac kojeg smo već navikli gledati u zagrebačkom HNK, a zadnjih sedam godina i na Dubrovačkim ljetnim igrama, u Komediji, teatru &TD ovaj se put predstavlja sa svojom najkompleksnijom ulogom u novom komadu Tomislava Zajeca "Nestajanje"koja će svoju premijeru imati 19.siječnja. Pod režijskom palicom Dore Ruždjak Podolski, ovaj mladi glumac već je pokazao znatan dio svog glumačkog, impresivnog dijapazona.

Odrastao je u Kaštel Štafiliću, školovao se u Splitu, a Akademiju je završio u Zagrebu. Trenutno je asistent glumici Almi Prici na kolegiju Scenski govor i redateljici Dori Ruždjak Podolski na kolegiju iz Glume. Studenti ga obožavaju, a on u njima vidi nastavke svojih mentora, te kaže da ponajviše uči od njih. Uz HNK njegovu glumačku virtuoznost možemo gledati u predstavi "Tarzan" u ITD-u gdje scenu dijeli s Draženom Šivakom i Olgom Pakalović. Početkom veljače predstavit će se i zagrebačka premijera predstave "Gostioničarka" iz Požege, a na repertoaru je i dalje "Velo Misto" u Komediji. Sada scenu dijeli s prvakom HNK Krešimirom Mikićem i kaže da je konačno, mirniji nego ikada.

image
IVANA GRGIĆ/CROPIX

"Prošao je turbulentan period mog života u kojemu nisam znao gdje sam i što sam, kao da sam izašao iz jednog velikog retrogradnog Merkura, iako ne vjerujem da je konstantno retrogradni Merkur kako u medijima ispada da je. Iako nekada znam osjetiti da se nešto događa, reklo bi se ´kada krene karma, onda samo ona radi´ pa se sve posloži. Iako ovaj mjesec je moj mjesec, rođen sam 10. siječnja pa je moguće da se zbog toga osjećam mirnijim", govori mladi glumac.

image
IVANA GRGIĆ/CROPIX

Uloga Marka je tvrdi, najzahtjevnija i najsloženija koju je do sada imao priliku graditi i izvoditi. - Ovo je do sada, zasigurno, jedna od najkompleksnijih uloga koje sam radio. Radi se o jednoj vrlo mračnoj drami, a kada se rade takve drame, teško je s likovima koji imaju manu, govornu ili tjelesnu, da se ne uđe u karikaturu. Lik Marka kojeg tumačim ima slušni aparat, umjetnu pužnicu koju je dobio tek sa šest godina. Uz malo istraživanja sam shvatio da ti ljudi koji su relativno kasno dobili pužnicu, ne govore nužno artikulirano. Jezik im je drugačije snažan. Morao sam se ozbiljno potruditi da dođem do toga izgovora. Sagradio sam ga unutar tih informacija, tog drugačijeg govora. A onda kada sam to pronašao, otvorili su mi se osjećaji za tog čovjeka. Marko je lik kojemu se nakon što je dobio sina, otvara jedna stara trauma. Nakon što je nesvjesno ostavio dijete u autu na + 40 stupnjeva, počinje njegovo suočavanje sa svime što mu se u životu dogodilo. Priča je to o traumi koju koliko god zataškavali će u nekom trenutku života „probiti”.

image
IVANA GRGIĆ/CROPIX

On kao privatna osoba, Marin Klišmanić, s likom po pitanju hrabrosti ne dijeli mnogo. - Osobno se ne nosim najbolje sa suočavanjem s teškim razdobljima. Utoliko sam fasciniran hrabrošću svog lika koji unatoč hendikepu koji ima, i traumi koju nosi se predano suočava s izazovima života. Osobno kada mi se događaju teške situacije, nastojim ih zaboraviti i potisnuti, staviti pod tepih ili negdje daleko gdje se ne vide. Gluma mi je u tom smislu došla kao lijek jer kroz tuđe živote, uspijevam riješiti svoje dileme. U konačnici, svi smo mi vrlo slični i tuđa nam iskustva mogu biti instruktivna za naš život. Puno sam svojih tema riješio preko tuđih priča - duhovito priznaje mladi glumac.

image
IVANA GRGIĆ/CROPIX

U Zagrebu živi zadnjih deset godina i osjeća ga kao svoj dom. Ne izlazi u klubove, druži se s prijateljima po kafićima, uglavnom nakon predstava. Ima raznoliko društvo, iako ispada da se najčešće druži sa "svojima", glumcima i redateljima. Izbor glazbe koju sluša je raznolik, što i nije posebno čudno, s obzirom na to da dolazi iz raspjevane, glazbene obitelji.

"Završio sam Muzičku školu, a klavir sam obožavao. Prvi susret s glazbom je, jasno, bila klasika. Paralelno sam obožavao slušati rap i hip hop. Čak sam u jednom trenutku i snimio rap demo. Od Eminema do 2Paca, sve je išlo po redu na toj glazbenoj listi. Nosio sam i karakterističnu odjeću, široko u kombinaciji s trenirkama. Traperice tada nisu bile opcija", govori Marin.

Iako lako zamislivo, ali doma sam od sebe ne pjeva. Kao pravi Dalmatinac voli društvo s kojim se mora malo pojesti i popiti da bi se glas pustio. Najviše voli kada se zapjeva u tri – četiri glasa. Jedna od omiljenih klapskih pjesama mu je "Nemoj šiti stara majko", a "Plavi putevi mora" su mu vječni broj jedan.

image
IVANA GRGIĆ/CROPIX

Zagreb ga je, obrazovanjem na ADU, izmijenio kao osobu, ali i stilski transformirao. - U Zagrebu sam otkrio druge stilske smjerove, volim fine stvari i volim elegantne stvari. Dogodio se spoj nemogućeg, proučavam glazbene i druge, ine stilove koje prije nisam. Zadnje sam izučavao Doorse. Najviše volim slušati glazbu dok sam u autu - ističe Marin.

Rad na Akademiji ga posebno inspirira, a novom se semestru posebno raduje, unatoč svim izazovima koje sam studij daje.

"Jako je teško i škakljivo biti predavač glume jer se nju jako mistificira i grade se mnoge teorije oko nje. A stvari su, čini se, prilično jednostavne. Mi ne želimo prihvatiti stvari kao jednostavne i nekada djeluje kao da zbunjujemo mlade ljude. Borim se da to ne radim jer se sjećam vlastite zbunjenosti. Cijela priča o emocijama zna biti konfuzna. Često sam kroz grč, na silu se trudio to traženo osjetiti pa onda od tog grča više ne bih ništa osjećao. Emocije na sceni dođu i prođu, jer mi stalno, htjeli ne htjeli osjećamo, tako da uvijek imamo materijala. Gluma nas vraća našem prirodnom stanju u kojemu ne znamo što će biti. Čovjek je biće trenutka kao i svaka druga vrsta, samo mi osjećamo da smo ovladali prošlošću i budućnošću. Paradoksalno, to nam je neka vrst ograničenja, ali i slobode", objašnjava glumac.

Kada bih se trebao opisati kao književnog lika rekao bih da sam između Čehovljevog Trigorina i kneza Miškina iz romana "Idiot" velikog Dostojevskog. Šetam između stava "jako sam si pametan" i s druge strane, naivnosti dječaka koji vjeruje u ljude i misli da su svi dobri.

Slavni naslov velikog učitelja glume Stanislavskog "Rad glumca na sebi", shvaćen u širem, doslovnijem smislu, predano nastavlja:

"Vježbam redovito različitim intenzitetima – a ponajviše, pazite sada, kroz sumnju. Stalno provjeravam svoje odluke. S druge strane, redovito sam odlazio na Crossfit treninge dok nisam procijenio da mi tolika količina vježbanja i kondicije nije potrebna za bivanje na sceni. Sada sam u blažoj varijanti, u tzv.funkcionalnom treningu. Predstave nas ipak troše, a nekada i ne znamo koliko. Zagrijavanje prije predstave utoliko, od velike je važnosti", napominje glumac.

Vrijeme za film i serije osjeća da tek dolazi, a sada je, više nego ikada, spreman za kazališno uvježbavanje glumačkog zanata. Na pitanje o ljubavnom statusu, mladi glumac se grohotom nasmijao i potvrdio da je slobodan.

"Imam periode kada bih se odmah sutra oženio i dobio dvoje djece, kao i periode kada mi slobodan status djeluje kao jedini mogući. Nekada ne želim da itko zna gdje sam ni s kim sam", govori glumac.

Zadnja životna lekcija u koju se iskustveno uvjerio je da se sve događa zbog nečega, odnosno s razlogom.

"Znao sam da je tome tako u teoriji, ali sada sam se uvjerio kroz nekoliko stvari koje mi se u zadnje vrijeme dogodilo. Zadovoljan sam tom spoznajom. Sve što se moralo dogoditi, dogodilo se upravo onako kako je trebalo", ističe Klišmanić.

Na tom tragu ga pitamo kako razumije svoju spiritualnost i gdje joj je mjesto u njegovu životu?

"Na neki način sam miks između istočnjačke i ove, naše, kršćanske. Uzimam ono što mi se čini da je ispravno i moralno. Meditiram i pronalazim u tome puno snage", odgovara glumac.

A tu je i distancirano povjerenje u horoskop, ali i utjecaj pročitane literature na karakter:

"Nekada sam discipliniran kao pravi Jarac, a Lav kao podznak me vozi na drugu, strastvenu stranu. Kada bih se trebao opisati kao književnog lika rekao bih da sam između Čehovljevog Trigorina i kneza Miškina iz romana "Idiot" velikog Dostojevskog. Šetam između stava "jako sam si pametan" i s druge strane, naivnosti dječaka koji vjeruje u ljude i misli da su svi dobri", pojašnjava glumac.

U zadnje vrijeme je predano odgledao serije "Deca zla", "Bodies", "Pad kuće Usher", a knjiga Harukija Murakamija "Norveška šuma" ga je osobito oduševila. Uz sport kao relaksaciju, obožava kuhati i trudi se svaki dan pripremiti barem jedan obrok, iako često radi posla nema vremena.

"Vjerujem da je to istinska životna potreba i nužnost naše duhovne higijene, čin pripremanja hrane. Obožavam različita rižota i juhe. A bolonjez s različitim intervencijama sam "doktorirao". Doma uvijek imam najbolje, vlastito crno vino i naše domaće maslinovo ulje, kao i pršut. Tradicija je tradicija", priznaje nam mladi glumac.

Linker
01. ožujak 2024 15:13