Nova ravnateljica Lisinskog

Nina Čalopek: "Kad se prestanemo iščuđavati tome što se sluša, možda se slika domaćeg glazbenog ukusa promijeni"

Muzikologinja Nina Čalopek, nova ravnateljica Dvorane Lisinski, ovaj hram umjetnosti doživljava kao kuću u kojoj se gaji tolerancija i raznovrsnost - baš kao i svoj obiteljski dom, gdje se slušaju svi glazbeni žanrovi.

Nina Čalopek nova je ravnateljica KD-a Vatroslav Lisinski. Tamo je već tri mjeseca i pravo je osvježenje ovom hramu glazbe i kulture koje ima zasigurno najveći potencijal da mijenja glazbeni reljef naše metropole. Sinovi Dan i Ivano te suprug, profesor povijesti i geografije Boris Babajko, ali i kornjača Tiko sa svojih šest godina, kao i dva mačka Torsten i Avalon, sigurna su zona i podrška ovoj muzikologinji u njezinu osvajanju i ovladavanju jednom od najvažnijih i najzahtjevnijih glazbenih dvorana. Djecu nikada nije isključivala iz svog poslovnog života: vodi ih na raznovrsne umjetničke programe, ali i u backstage prije i nakon koncerata - oni su njezina najvjernija podrška, kritika i poticaj, a svoju je individualnost u recentnim profesionalnim godinama jasno gledala i gradila i kroz povezanost sa svojom obitelji. U domu jedne muzikologinje, kao što smo mogli pretpostaviti, sluša se sve.

Njezin suprug, kako ona kaže, veći je glazbeni istraživač i pasionirani slušatelj od nje same, dok djeca slušaju nove trendi pop hitove Lady Gage, Katy Perry i Miach, istovremeno uvažavajući i osluškujući i sve ono što im roditelji ponude kao svoj glazbeni ukus. Široki je to dijapazon glazbene set liste koja ide od američkog skladatelja Johna Zorna preko Ramba Amadeusa do Nicka Drakea, od klasične glazbe pa sve do tvrdih klasika poput Brucea Springsteena, Princea ili Paula Simonea, od funka i R‘n‘B-a do grungea. Platforma Spotify je također stalno uključena, a u posljednje vrijeme na Nininoj listi vrte se topli južnoamerički ritmovi Elze Soares, talentirana Jill Scott i sjetni vokal Benjamina Clementinea. Razgovarali smo ususret 50. obljetnice Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog koja se održava 28. – 30. prosinca 2023.

Kako je biti na mjestu ravnateljice KD-a Vatroslava Lisinskog? Jeste li se vidjeli na ovoj poziciji?

- Svaki dan na posao odlazim puna elana i s velikim uzbuđenjem. U ovako složenim poslovima potrebno je i do godinu dana da se osoba uhoda te da se vide i neki prvi rezultati, a iza mene su tek tri mjeseca. Stoga sam zaista na početku početka. S druge strane, čini mi se da sam skroz "unutra" te da sam učinila već dosta. Sretna sam i vesela te puna entuzijazma s još dosta koncentracije. I da odgovorim na vaše pitanje - da, vidjela sam se ovdje. Već dulje vrijeme sam razmišljala o nastavku svoje karijere, jer sam do dolaska na ovo mjesto 17 godina bila na raznim poslovima, prije svega u Hrvatskom društvu skladatelja, gdje sam bila glavna producentica Muzičkog bijenala Zagreb, i kada sam zamišljala daljnje korake, redovito sam se "spoticala" o ovu dvoranu, sve do natječaja na koji sam se prijavila. Ambicija je bila da doslovno pokažem svoju ambiciju, ali i kapacitet i talent da učinim nešto dobro ne samo za dvoranu već kroz nju i s njom prvenstveno za domaću glazbenu scenu i nadam se da ću u tome i uspjeti.

image
BILJANA BLIVAJS CROPIX

Jedna od glavnih kritika prijašnjem vodstvu bila je preširoko zahvaćena popularizacija tog prostora. Kako ćete se vi odnositi prema tom pitanju?

- Što se tiče otvaranja Lisinskog širokoj publici, odnosno necenzuriranja, ostajem pri tome da je dvorana uvijek bila mjesto za sve izraze. Lisinski često nazivaju i hramom umjetnosti, a ja hram vidim ne kao mjesto nedodirljivosti umjetnosti i umjetnika, već kao kuću u kojoj se gaji tolerancija i raznovrsnost, ali i poštovanje različitosti kroz edukaciju i komunikaciju. Ipak, Dvorana Lisinski je stožerno mjesto klasične glazbe, jazza, world musica. Popularizacija i zagovaranje tih žanrova u fokusu je mojih programskih aktivnosti kao i u svim svjetskim dvoranama te ćemo na popularizaciji tih žanrova raditi kroz edukaciju i bolji PR, ali i kreiranje novih programa koji će dati više sjaja i glama na te žanrove. To ne znači da se oni tom gestom mijenjaju, nego mi moramo promijeniti percepciju tih žanrova kod šire publike. Lisinski je u jednom trenutku zapostavio produkciju upravo tih žanrova kao vlastitih projekata. Osim u slučaju ciklusa Lisinski subotom koji je bio, a i ostat će jedan od top projekata jer je zaista riječ o prestižnom ciklusu, ne samo za Zagreb već i za cijelu Hrvatsku, koji na pozornicu Lisinskog dovodi najvažnija svjetska klasičarska imena i velike orkestre, koje zapravo niti jedna druga dvorana u Hrvatskoj svojom infrastrukturom ne može ni primiti. U Dvorani Lisinski također mora biti mjesta za improvizaciju i suvremenu glazbu, ali mora se vratiti i više komorne klasične glazbe. Sve su to raznovrsni glazbeni žanrovi i pravci, među kojima su svakako dobrodošli i komercijalni projekti.

Jedan od vjerojatno iritantnijih opisa vas i vašeg djelovanja jest da ste "mladi" unatoč impresivnoj karijeri koja traje 20 godina, što je u suštini jedna mizogina izjava?

- Tako je, ne osjećam se tako mladom jer, naime, to i nije istina. Žena sam u srednjim godinama, na početku svog najjačeg poslovnog potencijala, a iza sebe imam gotovo 20-godišnje radno iskustvo. Kod nas je nevjerojatno kako ljudi gledaju na perspektivu fotelje. Mladost se uvijek veže za žene, a zrelost pripada muškarcima, neovisno o stvarnoj dobi i iskustvu. Percepcija osobe na poziciji moći i na ideju upravljanja je kod nas potpuno izvještačena.

image
BILJANA BLIVAJS CROPIX

Kod nas se stalno očuđuje slušanje turbo folka, zašto je tome tako? Kako to vidite kao muzikologinja, ali i kao ravnateljica institucije koja nije bila nesklona različitim popularnim žanrovima pa i turbo-folku?

- Već za vrijeme studija sam imala seminarski zadatak iz kolegija etnomuzikologije koji je obuhvaćao i ovaj - uvjetno rečeno - problem. Istraživanje, odnosno anketa koju sam tada provela je pokazala da su mnogi naši građani i u vrijeme najgoreg rata slušali neke narodnjake, i to se tada nije niti zvalo "cajka" ili "turbofolk". Iz čistih političkih razloga se to očuđuje. Neobičan je taj odnos unatoč tome što je prirodan i neraskidiv. Danas je to pak dio naše kulture mladih i ulice. Ne dolazi s radijskih stanica, već kao dio mladenačkog otpora, a naravno, pri tome također postoji mnogo ugode, raskalašenosti i užitka. Kad se jednom prestanemo tome iščuđavati, možda se i slika domaćeg glazbenog ukusa naglo promijeni.

Linker
03. travanj 2024 01:56