Ana Tevšić Nauković vlasnica je Love, Ana studija u kojemu do 1. travnja od 14 do 20 sati radnim danom i 10 do 14 sati subotom, možete pogledati izložbu prodajnog karaktera mlade kiparice Adele Mesić. S obzirom na to da nas je ideja oduševila, pitali smo Anu o daljnjim planovima.
"Spring POP-UP je nastavak sezonskih gostovanja u studiju, kroz koje predstavljam suradnje s drugim brendovima ili kreativnim ljudima kako bih im pomogla u predstavljanju široj publici. Cilj ovakvih gostovanja je na pristupačan način napraviti predstavljanje nekog brenda, pojedinog proizvoda ili zanimljivih radova te ih na zanimljiv način predstaviti u studiju. Najčešće to povlači i instalaciju u izlogu, kao što je sada s Adelom, ilustraciju na izlogu ili intervenciju u prostoru. POP-UP suradnje će se pojavljivati povremeno, najvjerojatnije sezonski ili prema posebnoj suradnji. Svaka je posebna i specifična, jako im se veselim", pojašnjava Tevšić Nauković.
Na razgovor smo "priveli" mladu kiparicu Adelu Mesić čiji nas je rad i motiv koji se može svesti na zajednički nazivnik - ruke. Ruke koje rade, ruke koje se stvaraju, ruke koje ostaju...
Na izložbi nas očekuju radovi s prikazima ruku u različitom položaju, od malih verzija napravljenih od hrasta i aluminija, do velikih napravljenih od jelovine i bakra. Zašto motiv ruku?
- Oduvijek sam imala fascinaciju rukama. Roditelji su mi rekli da sam kao dijete koje ni ne govori dok bih nešto radila samo to pustila i počela promatrati svoje ruke. I dandanas, kada nekoga upoznam, prvo mi pogled poleti na ruke. Njima i svjesno i nesvjesno možemo reći toliko toga i saznati o sugovorniku puno. Njima stvaramo, održavamo, popravljamo i uništavamo. Ono što mi je posebno zabavno i oduševljavajuće kod ruku koje su izložene u Aninom studiju je što će ih svaka osoba protumačiti na drugi način, nekome će par ruku uperenih prema nebu predstavljati radost i slavlje, a nekoga će asocirati na pohlepu i težnju ka nečem višem. Sve ovisi o tome kako se u tom trenu osjećamo i tumačimo situaciju pred sobom.
Proces? Ruke su i autoreferencijalan motiv kiparici, zar ne?
- Misaoni ili tehnički? Počet ću od tehničkog, ponajprije mi je bilo teško nabaviti adekvatne sirovine za izradu. Što se same izvedbe tiče, ma koliko ona bila fizički zahtjevna i usprkos turbulentnom tempu na poslu koji je sam po sebi izazovan i kreativan, pravi mi je užitak vratiti se doma i baciti na izradu radova. Glede idejnog procesa, ruke me prate kroz cijelo moje stvaralaštvo. Napravila sam nekolicinu radova s motivom ruku koji imaju najrazličitiji koncept, od žičane instalacije na zidu koja znakovnim jezikom ispisuje riječ panika i kojom se dotičem teme mentalnog zdravlja, preko ogromne skulpture u obliku ženske ruke u položaju koji sugerira pištolj i čija je poruka bila feminističke prirode, do pokretne skulpture koja prikazuje dva para dječjih ruku koje se vrte i zatim padaju, baš kao što smo se svi kao djeca znali uhvatiti s nekim od prijatelja i vrtjeti u krug. Tim potonjim radom sam kroz prikaz ruku i scene iz djetinjstva pokušala zazvati unutarnje dijete u svima nama, a serija radova izloženih u - Love, Ana. studiju također je potekla s inspiracijom iz djetinjstva, tamo možete vidjeti radove koji prikazuju ruke u obliku koji sugerira sjenu psa, svima poznat čin iz djetinjstva.
Kakvi su daljnji planovi s ovim motivom? Izložba je prodajna, ipak – ostavite li sebi primjerak?
- Dakako da ostavim, ruke su lajtmotiv svake prostorije u kojoj boravim, u najrazličitijim materijalima i s najrazličitijim porukama. Zanima me koliko još toga mogu poručiti s rukama, sigurna sam da nisam sve rekla!
Kako vidite suvremene kiparske trendove u Hrvatskoj i regiji?
- Ovo je toliko široko pitanje da bih komotno mogla raspisati barem jednu zadaćnicu dok bih odgovorila pa ću se potruditi svesti na minimum. Na našoj se sceni nalazi mnoštvo fantastičnih umjetnika koji djeluju kroz najrazličitije medije te šalju najrazličitije poruke. Od onih sklonijih klasičnim motivima i materijalima do onih koji se ne libe eksperimentirati s novim formama, materijalima, konceptima te od larpurlartista i ljubitelja lijepog do primjerice društveno angažiranih umjetnika, što je po meni fantastično. Ovisi čemu težite, a osobno apsolutno podržavam i one koji kroz svoja djela pokušavaju istaknuti nešto lijepo i pozitivno, i one koji svojim radom apeliraju na neke od problema u društvu i pritom pozivaju ljude da otvore oči na teme koje su linijom manjeg otpora – izbjegavali. Glede trenda u smislu što je momentalno popularno imati kod kuće, imam dojam da su se svi nekako vratili klasičnim i prirodnim materijalima te nekim organskim formama i ugušenim bojama. Svijet je već godinama jedno veliko globalno selo i nema smisla pričati o trendovima u Hrvatskoj i regiji kao puno drugačijima od onih u svijetu. Pogledajte bilo koji članak o dizajnu interijera i pogledajte umjetnost koja je prisutna u tim prostorijama, nađe se tek poneka minimalistička slika, jednostavni poluapstraktni reljef, glinena vaza ili gipsani akt i bezimena glava. Nemam ništa protiv i dapače, estetski mi je to sve privlačno, ono što me uzruja je količina dekorativnih stvari nalik dotičnim umjetninama po komercijalnim dućanima i činjenica da ljudi radije kupe neku otužnu masivno proizvedenu figuru kakvu će posjedovati još 647383 osoba, nego podrže nekog od umjetnika kojem taj rad stavlja kruh na stol. S druge strane, razumijem i problem financijskog stanja u državi i regiji i da narod generalno nema za kruh na svom stolu, a kamo li nečiju umjetninu, no onda ne vidim svrhu kupovanja tog pomodnog trasha za skupljanje prašine čime dolazimo do pitanja likovne, odnosno vizualne nepismenosti u Hrvata i susjeda, što bih svakako istakla kao velik problem pošto i dalje najviše informacija primamo vidom, ali ostavimo ovaj razgovor koji se pretvara u solilokvij za neku drugu priliku.
