"Agenda se trenutno producira unatoč nemogućim uvjetima da se takvi internacionalni projekti održe u Hrvatskoj", tvrdi Saša Božić.
Koncept i režiju dugoiščekivane predstave "Agenda" potpisuju Simone Aughterlony i Saša Božić, u suradnji s izvođačima - Katarinom Barešić, Borisom Barukčićem, Ivanom Bojanić, Dorom Brkarić, Viktoriom Bubalo, Margaretom Firinger, Nicom Lloydom, Šimunom Stankovom, Melissom Valette te Thomasom Vantuycomom. Ususret premijeri "Agende", ovu subotu u Zagrebačkom plesnom centru, razgovarali smo s ovim renomiranim umjetnicima. Ova najveća međunarodna plesna predstava kazališne skupine De facto dosad - nastaje kao rezultat suradnje niza plesnih umjetnika/ca iz Belgije, Njemačke, Švicarske, Engleske i Hrvatske, a u koprodukciji sa Zagrebačkim plesnim centrom i Tjednom suvremenog plesa.
O čemu je riječ u predstavi "Agenda"?
Saša: Ideja o "Agendi" došla je iz potrebe moje umjetničke kompanije De facto da produciram veliku predstavu koja okuplja mlade plesače iz Hrvatske, Belgije, Švicarske i Velike Britanije. Naime, takve su stvari u Zagrebu doista rijetkost,a bilo mi je važno da povežem odlične mlade umjetnike te da predstava ima kontinuitet djelovanja kako u Zagrebu, tako i na daljnjim turnejama.
Simone: "Agenda" je predstava koja pokušava utjeloviti realitete koji su nam zajednički koji su prikazane putem koreografije iz područja klupskog plesa. Ovo ‘zajedničko tlo‘ djeluje poput ljepila iz kojeg se pojavljuju specifičnosti svakog plesača, njihove preokupacije i strasti, tzv. Agende koje oni utjelovljuju. Ti su unutarnji svjetovi kolažirani u pokretnom platnu koje ističe beskonačnu razliku među nama, otkrivajući trvenja i iritacije u kojima se rubovi susreću (zrcaleći klasično razumijevanje prakse kolaža u vizualnoj umjetnosti). U samom procesu kod mene i Saše postojala je snažna želja da se čuju i artikuliraju ‘agende‘ mladih izvođača u njihovim kontekstima, kako bi se išlo u korak s promjenama u suvremenoj izvedbenoj praksi i društvu u cjelini.
Agenda je ujedno naslov i metodologija koja je prvi put razvijena sa studentima BA studija The Manufacture - University of Performing Arts of Western Switzerland, Lausanne 2021. godine - možete li nam reći nešto više o programu...
Simone: Manufacture je škola izvedbenih umjetnosti u Lausannei s kojom smo radili nekoliko puta. Nude nekoliko diploma iz kazališta i plesa, ali i magisterij scenografije i scenske režije. Tu je i edukacija iz svjetla/zvuka i kazališne tehnike. Postoji nekoliko redovitih nastavnika, ali kurikulum se uglavnom sastoji od predavanje gostujućih domaćih i međunarodnih umjetnika koji dijele svoja istraživanja na radionicama ili u modularnom okruženju. U tom smislu, mladi umjetnici potiču se na izgradnju osobnog istraživanja koje je nadahnuto vlastitom motivacijom, a ne tumačenjem specifične tehnike ili estetike. Jedinstvena ponuda i kapacitet programa ilustrirani su pozivom kreatorima izvedbe/koreografima da sa studentima produciraju dvije različite predstave koja zatim gostuju diljem Švicarske i u drugim zemljama u inozemstvu kao vrhunac njihovog obrazovanja.
Predstava je nastala kao rezultat suradnje niza plesnih umjetnika/ca iz Belgije, Njemačke, Švicarske, Engleske i Hrvatske, a u koprodukciji sa Zagrebačkim plesnim centrom i Tjednom suvremenog plesa. Uvjetno rečeno, što je bilo najteže i koliko je izazovno okupiti ovakav tim?
Saša: Cijeli proces bio je iznimno zanimljiv, ali i naporan. Za početak moja kompanija de facto pokušala je ovim projektom pojačati vlastite kapacitete, okrupniti plesne projekte i pokazati da je u trenutnoj kulturnoj situaciji producirati tzv. Veliki internacionalni projekt na nezavisnoj sceni koji okuplja različite plesače i plesne umjetnike mlađe generacije. To me nekako podsjeća na prošla vremena, kada su takvi projekti na plesnoj sceni bili mogući. U Hrvatskoj dugo nismo svjedočili velikim internacionalnim koprodukcijama. Nadalje odlučili smo se za audiciju za hrvatske plesače i na samu audiciju odazvalo se 65 performera, što svjedoči o nevjerojatnom zanimanju za rad u velikim grupama ali o shvaćanju scene koliko je rad ponajvećih europskih plesnih umjetnika poput Simone Aughterlony za našu scenu važan. U projektu sudjeluju i Thomas Vantuycom iz najvažnije europske plesne kompanije Rosas, te Nic Loyd, performer poznat po radu s nizom značajnih europskih kazališnih autora. Druga strana cijele priče je produkcija, hrvatski uvjeti su i financijski i produkcijski daleko od mogućnosti produkcije ovako velikog projekta. Ponosni smo na ovako značajan produkcijski pothvat, ali to nas i itekako košta: činjenica da je ovaj projekt jedan od najvećih internacionalnih projekata u polju suvremenog plesa u Hrvatskoj ne znači da on ima podržane resurse za takav tip produkcije. Naime Agenda se trenutno producira unatoč nemogućim uvjetima da se takvi internacionalni projekti održe. Svjestan sam činjenice da si više nikada neću moći omogućiti ovako veliki projekt tijekom svoje karijere u Zagrebu.
Iz čega predstava "izlazi"– važan je pojam "stranca", kako ga vi reprezentirate, raščlanjujete?
Simone: Pojam ‘stranaca‘ imao je dugu istraživačku putanju u mom radu posljednjih godina. Jedan od radova bio je ‘Kompas‘ koji je potpisan sa Sašom Božićem i Petrom Hrašćanec, a započeo je pojmom otuđenosti kao održive pozicije u svijetu kako bi se održale stabilne strukture– strukture poput obitelji ili nacionalne države. Drugi radovi su se bavili intimnošću ili odnosom gost/domaćin: sve te predstave odražavale su načine na koje možemo zadržati razlike i kretati se u svijetu bez asimilacije drugih, implicitno zahtijevajući održivu budućnost. Ostati strancima omogućuje nam da djelujemo velikodušno i radoznalo za drugoga kojeg nikada ne možemo do kraja upoznati.
Saša: Pojam Stranca je pojam kojim se Simone Aughterlony već dugo bavi u predstavama u kojima sam sudjelovao kao dramaturški suradnik, poput predstave Remaining strangers. U predstavi Agenda pojam strance zanima nas u smislu osobnih umjetničkih izbora i individualnih koje održavaju naše kolektivno biće. Tijekom procesa tražili smo od izabranih umjetnika da razmisle o svojim brigama i žudnjama kako bi upravo osobne reference mogle omogućiti svakome od njih razvoj vlastitih strategija, agendi, kojima artikuliraju vlastite izvedbene materijale. Ono što je nama postalo zanimljivo jesu trenuci u kojima te različite želje egzistiraju u istom prostoru, bivaju u sukobu ili u različitim oblicima trenja I supostojanja.
Svaki izvođač u Agendi razvija poseban jezik koji proizlazi iz vlastitih interesa i usmjerava izvedbeni materijal i preokupacije. Što ćemo sve vidjeti?
Saša: Svaki umjetnik ima svoju agendu unutar izvedbe, radi se o njihovim žudnjama, njihovim idejama o vlastitom radu i vlastitim životima. Te agende koristili smo u kontekstu medija kolaža kao slike svijeta koji dopušta neskladne susrete te omogućuje frikciju različitosti na sceni. Razgovarajući s ovim vrijednim mladim umjetnicima otkrili smo različite kulturne, političke, ideološke brige koje opisuju njihovo iskustvo suvremenosti, poput transformacije Hrvatske u društvo EU, gubitak kune kao valute, referiranje na djela konceptualnih umjetnika poput Mladena Stilinovića, postavljajući pitanja koja je vrijednost umjetnosti u kapitalističkom sistemu. Nadalje kao teme nametnule su se nepriznanje i nevrednovanje umjetničkog rada, ekologije zajedništva, uloga ženstvenosti u procesima koji uklanjaju ljudskost iz diskurzivnog središta. Da citiram Lauren Berlant: "Izgradnja vlastitog svijeta ne može nas zaštititi od svjetova koje su drugi izgradili, a koji mogu, ali i ne moraju imati mjesta za nas. Niti možemo biti sigurni da svijet koji smo stvorili ne radi protiv našeg vlastitog procvata."