Uz mnoge nagrade, zadnje priznanje u nizu za njegov dokumentarni filmski rad otkupljena su prava na emitiranje zadnjeg filma od giganta BBC - ja.
Goran Dević autor je brojnih dokumentarnih filmova nagrađivanih u zemlji i inozemstvu: "Uvozne vrane", "Nemam ti šta reć ljepo", "3" i "Sretna zemlja". Dugometražni igrani prvijenac "Crnci" koji je režirao i napisao zajedno sa Zvonimirom Jurićem nagrađen je s četiri hrvatske i osam međunarodnih filmskih nagrada, između ostalih Grand prix nagradama na festivalima u Linzu, Ljubljani i Beogradu, a bili su i hrvatski kandidat za Academy Awards. Filmsku i TV režiju diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu gdje trenutno predaje na Odsjeku režije. Njegova filmska erudicija i društveni angažman impresivni su i izvrstan povod za razgovor o dva nova filma "Paviljon 6" i "Što da se radi?"....
Za vaš film "Paviljon 6"čija je prava emitiranja nedavno otkupio BBC Lucie Kon, urednica, rekla je da je to film o ponovnom pronalaženju radosti. Profesorski, molim, o čemu je riječ u filmu i poneko sjećanje na njegov nastanak...
- Još dok smo svi bili zatvoreni u svojim domovima, imao sam grižnju savjesti jer na krizu nisam odgovorio filmom. Smatrao sam to nekom vrstom svoje obaveze. Kad je pandemija krenula imao sam jasnu želju filmski dokumentirati rad jednog bolničkog odjela. Želio sam preko teškog, danonoćnog rada medicinskog osoblja u izvanrednim okolnostima, podsjetiti društvo u kome živimo da se nikako ne trebamo odreći ideje javnog zdravstva. I inače sam fasciniran zanimanjima u kojima ljudi pomažu jedni drugima. Dozvolu za snimanje u bolnici Dubrava na žalost nisam dobio. Da sam na njihovom mjestu možda ni sam sebi ne bih dozvolio snimanje jer smo im u onom kaosu samo mi falili. Kad su se okolnosti ipak malo normalizirale, u momentu kad je stigla prva vakcina u Hrvatsku, vozio sam majku moje partnerice na Velesajam da primi prvu dozu. Imao sam funkciju vozača i podrške, međutim – nakon petnaest minuta čekanja u redu shvatio sam da je moja podrška bila potpuno nepotrebna. Svjedočio sam nekoj vrsti čuda. Ljudi koje je strah od kovida privremeno ujedinio, razgovarali su s potpunim strancima kao da su im bliski prijatelji ili članovi obitelji. Fasciniralo me kako smo u izvanrednim situacijama u stanju ostvariti međusobnu bliskost. Ljudi su pred mojim očima sklapali prijateljstva jedni s drugima. To mi je izgledalo kao bolji film od ijednog kojeg sam do sada napravio. Istu večer sam nazvao organizatore cijepljenja te iznio svoja opažanja i zamolio za dozvolu da snimam. Ti fini ljudi su mi postavili samo jednostavno pitanje - jesam li za ili protiv cijepljenja. Dao sam točan odgovor i već smo drugi dan bili tamo s kamerom. Imali smo sreće, upravo tada je stigla Pfizer vakcina pa se jako puno ljudi požurilo cijepiti. Nije odmogla ni činjenica da su se političari i uglednici trsili cijepiti preko reda, pa je narod ispravno zaključio što mu je činiti.
I kako se stvar nastavljala?
- Već prvi dan snimanja potvrdio je da je situacija vrijedna filma. Imao sam osjećaj da smo svi skupa nakon izolacije postali bolje varijante samih sebe, da snimam film u nekom drugom, boljem Zagrebu od onoga prije korone. Ljudi su bili željni komunikacije, tako da nas praktično nitko nije odbio u procesu snimanja. U tom smislu je snimanje bilo opušteno i lagano. No gužva, koja nam je odgovarala zbog ideje da snimamo ljude koji se upoznaju u redu za cijepljenje, brzo je prestala pa je naš filmski interes ubrzo prešao na liječnike, administrativno osoblje, hitnu pomoć, tete koje čiste i zaštitare. Tako smo dobili jednu složeniju sliku cijelog procesa, ali ono što nas je u svim tim situacijama zanimalo je međusobna interakcija ljudi koji su donedavno bili zatvoreni u svoja četiri zida. Ta potpuno oslobođena, neobična i ponekad luckasta komunikacija je kičma našeg filma.
Ipak, prisjetimo se i tada posebno "rasvijetljene", neobično niske političke kulture i općeg znanja šire populacije. Jasno, bilo je to primjetno u cijelom svijetu. Kako sada, s odmakom, gledate na sve te "post-istine" koje su bile jako aktualne u tom pandemijskom trenutku?
- Naše je društvo po tom pitanju slično svim drugim. Američki predsjednik predlagao je ubrizgavanje dezinficijensa oboljelima, naš je uspoređivao kovid s karijesom, civilizirane zemlje su otimale jedne drugima kontingente sredstava za zaštitu, policija je u Splitu izvrtala ruke i obarala na tlo mirne građane u šetnji, internet je vrvio toksičnim sadržajem koji bi izvađen iz konteksta bio luđi od Monty Pythona. Neko je društvo otišlo u veće ludilo, neko u manje. Globalni odgovor na pandemiju je izostao. Tzv. europska vrijednost – solidarnost unutar EU također se pokazala utvarom. Sami ljudi i solidarni osjećaji koji su se pojavili među njima ispali su bolji od sistema u kojima živimo.
A gdje smo mi, kao društvo, danas? I u kontekstu regije....
- Na istom mjestu gdje smo bili i prije pandemije. Bez obzira na to što egzaktne statistike kažu da je smrtnost od kovida obrnuto proporcionalna postotku procijepljenosti u pojedinoj zemlji, gotovo pola populacije će opet okrenuti leđa zdravom razumu i medicini. Da parafraziram jednog velikog austrijskog pisca, pandemija je čovječanstvu ušla na jedno uho i izašla na drugo. Nisam siguran da ćemo išta naučiti iz ovog masovnog umiranja.
Vaš drugi film, nedavno prikazan na HRFF-u "Što da se radi?"paradigmatična je priča Hrvatske, ali i ostalih istočnoeuropskih tranzicijskih zemalja. Priča o propasti Gredelja – zanima me kako su radnici, nosioci ovog filma reagirali na snimanje, odnosno kakva im je naknadna reakcija, kada doslovno na filmskoj traci vide svoje krive životne odluke?
- Zapravo odgovor na vaše pitanje daje sam film. Naime, dok smo ga još snimali, napravili smo projekciju za protagoniste u kojoj smo im prikazali ono što smo snimali proteklih deset godina. Situacija je bila intenzivna i emotivna. Cijelu projekciju i konverzaciju nakon nje smo snimali, pa je taj materijal također postao sastavni dio filma. U tom smislu su sami protagonisti veći dio filma već vidjeli prije same premijere. Bez obzira na to što film ne uljepšava stvari, reakcije su bile pozitivne.
Sjećate li se svoje inicijalne namjere oko ovog filma?
- Na početku sam pisao scenarij za igrani film koji se bavio pobunom radnika u jednoj imaginarnoj hrvatskoj tvornici. Unutar tog scenarija bilo je i samoubojstvo radnika koji je imao samonametnutu krivnju za propast tvornice u kojoj je radio. Kada sam vidio da se to u Gredelju uistinu dogodilo - presjeklo me je. Neko vrijeme sam bio paraliziran i zgrožen surovim poklapanjem mog fikcionalnog scenarija i stvarnosti. U isto vrijeme osjećao sam da o svijetu o kojem pišem ne znam dovoljno. Javio sam se sindikalcima iz Gredelja i zamolio ih da prisustvujem njihovim prosvjedima koje su najavili. Predložili su mi da im se pridružim s kamerom. Smatrao sam da će mi materijal koji ću snimiti pomoći u pisanju scenarija za igrani film, no nakon prvog snimajućeg dana shvatio sam da imam vrlo vrijedan i potresan materijal. Ostao sam s radnicima sljedećih deset godina.
Na kraju je bilo....
- Unutar tog velikog vremenskog razdoblja snimili smo dramatične scene sindikalne borbe, scene iz kojih se osjeti povezanost i solidarnost između radnika kao i scene međusobne radničke izdaje. Snimili smo ljudski i politički kompleksan film u kome stvari nisu crne ili bijele. Deset godina smo opservacijski pratili radničku, golu borbu za opstanak. Svih tih deset godina to smo radili kao volonteri. Bez budžeta. Kad samo najzad, nakon tko zna kojeg pokušaja dobili sredstva, to je koincidiralo sa završetkom stečaja Gredelja. Sam stečajni proces, kao i naše snimanje trajali su punih deset godina. Sredstva smo utrošili na zadnji dio filma koji nije ispao kao čisti dokumentarizam, zajedno s radnicima smislili smo jedan utopijski završetak filma koji nam je nedostajao. Kad bih taj kraj morao opisati nekome tko nije gledao film, rekao bih da je nešto između baleta i pantomime.
Zadnje snimanje je bilo, recimo tako - najsretnije?
- Tako je, sjećam ga se kao najsretnijeg ili najljepšeg jer sam se osjećao dijelom veće družine ili zajednice. Nisam se osjećao samo kao redatelj koji je često sam i mora sam donositi odluke. Sam kraj imao je i na snimanju nešto oslobađajuće, pa se nadam da će to osjetiti i gledatelji filma.
Zašto nam je tranzicija toliko teško pala?
- Jer smo u njoj ostali bez dosta stvari koje smo ranije imali. Tranzicija je samo fini termin za pljačku. No da završimo u vedrijem tonu, ovo društvo još ima dobara koje valja obraniti. Javno zdravstvo je jedno od njih.