S jednakom lakoćom s kojom je na našim i svjetskim pozornicama briljirala i u najzahtjevnijim ulogama u Wagnerovim operama, nakon završetka aktivne pjevačke karijere primadona i glazbena pedagoginja Dunja Vejzović ljeti održava međunarodne majstorske tečajeve, koje obilježava svečanim završnim koncertima publici okrenuta - leđima. Naime, višestruko nagrađivana mezzosopranistica uz pjevačko se mentorstvo posvetila i dirigiranju.
U zahtjevnoj organizaciji i realizaciji masterclassa i koncerta koji se održavaju već 22 godine, glavna joj je pomoć suprug, njemački redatelj Christian Romanowski koji je vlastitu karijeru stavio u drugi plan kako bi joj uvijek bio pri ruci. Zbog njezinog posla posljednjih desetljeća ljetne mjesece provode radno, a borave u kući njezinih predaka u Rabu koju je ona kupila od rođaka prije više od 30 godina. Povijesno zdanje smješteno je na vrhu stijena uz more, na glavnom trgu unutar zidina starog dijela grada, na mjestu gdje se Dunja, otkako pamti, ljeti igrala.
"Odmalena sam ljetovala u Rabu, tu su moji korijeni. Nona, učiteljica, živjela je tri kuće dalje od ove. Prvo je otišla u Lopar, gdje je rođen moj otac, a kasnije u Zagreb. No, na Rab smo dolazili svako ljeto. Tu sam proplivala. Meni ta obiteljska veza puno znači, tu je većina mojih rođaka. S prozora moje kuće na trgu vidim klupu na kojoj sjedila moja nona, pradjed je u lođi imao restoran... A kad je otac, koji je radio kao ekonomski stručnjak za nerazvijene zemlje pri Ujedinjenim narodima, otišao u mirovinu, kupio je kuću u blizini ove. Tako da je Rab dio mojeg odrastanja, formiranja, života. I moj je suprug zavolio Rab i ovu kamenu vilu, koja je naše mjesto za odmor - ali puno više naš ured u kojem radno vrijeme traje 24 sata dnevno", kaže Dunja Vejzović, dodajući da se u ulozi dirigentice osjeća sjajno.
Oduvijek joj je, kaže, nedostajao taj toliko poseban "pokret rukom". A kad ga je, posvetivši se radu s mladim pjevačima počela i primjenjivati, shvatila je da će joj dirigiranje omogućiti još jedan jedinstven i poseban samo njezin izraz i doživljaj, način na koji će interpretirati djelo na svoj način, od kojeg nije odustajala od početka bogate karijere.
"Prvi sam put dirigirala na koncertu u Pazinu, pa u Rijeci... prije otprilike pet godine, i to je bio poseban doživljaj. Mahnete rukom i dođe zvuk, pa onda mnoštvo... Neprocjenjivo", kaže glazbena umjetnica, koja živi u Zagrebu, ali u kuću na Rabu suprug i ona dolaze tijekom cijele godine.
Kuća je bila u lošem stanju i mnogi su joj savjetovali da sve sruši. No Dunji Vejzović, inače poznatoj ekološkoj aktivistici, koja je godinama angažirana i u zbrinjavanju i brizi za životinje, takvo što nije padalo na pamet. Jedina je opcija, ma koliko teška i zahtjevna bila, kuću vratiti u prvobitno stanje, očuvati svaki komadić prošlosti i vrijedna svjedočanstva, poput reljefa od bijelog mramora iz rimskog doba. U kući s bidermajer namještajem mnoštvo je predmeta iz Afrike, i uporabnih i ukrasnih, koje je Dunja donosila kad bi se vraćala iz posjeta roditeljima. Uz starinske, tu su i moderni komadi namještaja, no najviše je notnih zapisa, papira i uredskih stvari koje su im neophodne u svakodnevnom radu. Neravne površine zidova na kojima se stapaju stoljetno kamenje i beton krase slike među kojima su i Dunjine, koja je prije Muzičke završila i Likovnu akademiju.
"Cijeli ovaj dio grada nastao je još prije rimskog doba. No, kasnije je sve nadograđivano, pa tako i ova kuća. Uglavnom nepravilno, dio po dio pa smo pri obnovi otkrivali i nepoznate dijelove. Prostorija na, nazovimo ju tako, najnižoj etaži, ukopana u stijene, nekad je bila cisterna, a mi ju koristimo kao spavaonicu. Spasili smo sve što se mogla", priča operna diva, koja najviše uživa na terasi s koje puca pogled na more i susjedne otoke. Najveći je problem sol, od koje zahrđaju i stvari od nehrđajućeg čelika, a sol vremenom nagriza i kamen čije glatke površine postaju "neravne". U rapskoj oazi druže Dunja i suprug druže se s rodbinom, prijateljima, a česti su gosti i njene dvije mlađe sestre - jedna slikarica koja živi u Oxfordu, a druga ekonomistica u Zagrebu.
"U more se spustimo rano, prije osam jer se jedino tada stignemo okupati. U deset već počinje nastava, individualni rad sa studentima traje do kasnih večernjih sati. Svaki je student poseban, moram se pripremiti za njega, izvući najbolje, njegov maksimum, ali mu i dati maksimum. U ovakvim je projektima oko stotinu ljudi i sve to ja moram uskladiti. Uz to, dogovaramo detalje oko ovog i drugih koncerata, snimanja cd-a... Posla je više nego kad sam "aktivno radila", sve obavljamo suprug i ja. Moj rad je moj užitak. Muzika je moj život. I zato, unatoč ogromnoj količini posla i energiji koju trošim, nisam ni iscrpljena ni umorna, samo beskrajno sretna", zaključuje Dunja Vejzović.