Komentar

Turbofolk je zrcalo vrijednosti kojih se sramimo, a čini se da ga više živimo nego slušamo

Makar ni to nije istina, hrvatska publika fetišistički obožava glazbene poslastice svojih susjeda

Kada sam išao na koncert Aleksandre Prijović, znao sam samo tri pjesme – i to ne zato što nikada nisam čuo za nju ili zato što mislim da je loša. Naprosto su mi neke druge pjesme i izvođači bili u fokusu. Međutim, koncert je bio fenomenalan, profesionalno pripremljen i izveden. Ljudi su uživali, a Prijović da je kojim slučajem ostavila mikrofon i napustila scenu, čini mi se da bi cijela Arena orila u isti glas. Bio je to zadnji dan, njezin peti rasprodani koncert u krcatoj Areni. Poslije kada sam razgovarao s ljudima o tom koncertu, s mojim prijateljima i znancima, nerijetko sam dobivao isti, znakoviti komentar, a dijapazon je bio od: "nikada nisam čuo za nju/ja to ne slušam/jesu li to bili ljudi iz Zagreba u publici/meni je to trash."

Niz (malo)građanskih opravdanja koja za svrhu imaju vlastito vrijednosno repozicioniranje u odnosu na one koji to vole, slušaju, osjećaju. Karakteristično je to za palanački mentalitet, kako je davno prepoznao tu "dijagnozu" filozof Radomir Konstantinović.

Spektakularno mi je išla na živce ta medijsko instruirana laž koju su moji znanci pounutrili i preuzeli. Par je razloga tome – većina spomenutih je čula za nju, ako ni zbog čega drugoga onda zbog toga što je Brenina snaha, tj. supruga njezinog posinka Filipa Živojinovića, i zbog toga što je zaista imala balkansko vjenčanje stoljeća koje su svi hrvatski mediji nekoliko dana uzastopce pratili. Drugo, svi znaju neke turbofolk pjesme, a to nerijetko „probije” nakon druge pive. Turbofolk je svojevremeno postao politički fetiš i stigma u isto vrijeme. Njegovi konzumenti su olako postajali Srbi, Cigani, Hercegovci, Babe, Tetke, a gotovo nikada "pravi Hrvati".

image

Na četvrtom koncertu gošća joj je bila i Lepa Brena

RANKO ŠUVAR/CROPIX

Treće, da, na koncertu su bili ljudi iz Zagreba, ako je suditi po registracijskim oznakama jer u suprotnom "biti od nekuda" ništa ne znači jer nikada nije ni značilo, osim u aspektu klasno privilegirane zajednice koja misli da je njihov političko-ekonomski identitet "bogom dan" (dakako, ti koji su to pitali, bili su upravo ti – privilegirani).

Četvrto – činjenica shamanja te jedine radijske postaje koja promovira tu estetiku i/ili optuživanje iste za sprovođenje "turbo – folk" ideologije je više nego deplasirana. Već je trideset godina prošlo otkada ta vrsta glazbe, odnosno ta vrsta glazbe „od susjeda” nema pristupa niti jednom mediju u Hrvatskoj. Pritom, nemojmo zaboraviti da ta vrsta glazbe postoji u Hrvatskoj i nerijetko je drsko promovirana, prevedena u pop. Pa tko povjeruje, neka mu bude....

Peto, pop kultura je prešla sve granice, odavno, u ovom multimedijskom dobu gdje više nismo limitirani s tri televizijska kanala, a ta je "sloboda" ljudima osigurala taj najistinitiji od svih (najmanje patvoren) – estetski izbor. A estetski izbor nikada nije banalan. Ono što slušamo, čitamo i gledamo nerijetko je ono što razumijemo, s čim se identificiramo, ono što živimo.

U tom smislu mi je oduvijek bilo jasno: više od toga što ljudi vole turbofolk, te "lake"stihove koji nerijetko patetično, nostalgično, melankolično i hiperseksualno opisuju iskustvo života, ljubavi – ljudi tu patetiku žive u svom privatnom životu. Lako je provjerljivo – okrenimo se oko sebe, ili još bolje, zagledajmo se u sebe same i prepoznajmo dominantna uvjerenja djelatna u našim odnosno tuđim životima. Šokirat ćemo se, a ako smo pametni i – nasmijati. Turbofolk je tek zrcalo, lakmus papir svih onih vrijednosti kojih se – tobože – sramimo.

Tome u prilog ide i recentan pogleda na najslušanije i gledanije stvari na YouTubeu u Hrvatskoj. Ovo je redoslijed: Aleksandra Prijović, Baka Prase i Ceca. Sapienti sat!

image

Aleksandra Prijović na petom koncertu u zagrebačkoj Areni

RANKO SUVAR CROPIX
Linker
15. ožujak 2024 01:10