Izložba "Film stills" otvorena je do 25. studenog u Galeriji Kranjčar, a ova dekonstrukcija filmske baštine i kritička artikulacija je nešto što ne smijete propustiti!
Put u svijet umjetnosti za Irmu Markulin započeo je s klasičnom naobrazbom u srednjoj Školi primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, a diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Zlatka Kesera. U sklopu Erasmus-programa studirala je na Akademiji umjetnosti, dizajna i arhitekture (UMPRUM) u Pragu. Boravila je na Universität der Künste (UdK) u Berlinu, a diplomski i postdiplomskih studij iz vizualnih umjetnosti završila je na Kunsthochshule Berlin Weißensee (KHB) u klasi A. Majewski te Meisterschülerabschluss 2010. iz vizualnih umjetnosti na istoimenoj klasi. Pored institucijskih izlaganja koja su prošle godine realizirane u Kunsthaus Dresden, umjetničko poslovanje se posebno razvija na sajmovima umjetnosti poput Vienna Contemporary na kojoj je sudjelovala sa solo izložbom ili Bienvenue Art Fair u Parizu na kojima je naša umjetnica sudjelovala. Već 26. 11. otvara izložbu u Berlinu (VdBK) sa serijom linoreza Simone de Beauvoir. U prosincu slijedi nastavak s jednom grupnom izložbom u galeriji Kranjčar. Serija slika pod nazivom "Die Siegerinnen"/ "Pobjednice" (work in progress 2007.-2022.) prikazuje poznate motive iz povijesti umjetnosti iz različitih vremenskih razdoblja u kojima se žena prikazuje kao Božica pobjede ili personifikacija "slobode". Pored toga radi na više serija radova istovremeno.
Rekreirate osebujnu galeriju snažnih ženskih likova u kojima se čini da je naglasak podjednako stavljen kako na uloge, tako i na osobnosti i karizme glumica koje su ih utjelovile. Što ste htjeli tematizirati?
- Serija radova "Film stills" koju čine brojne grafike, slike, crteži i lightboxevi započela sam 2019. godine. Crtajući, slikajući, režući i urezujući portrete različitih glumica u sličnim filmskim kontekstima, željela sam demistificirati prikaz ženskog lika te na dokumentarističko-arhivski način prikazati kako je filmska industrija svjesno utjecala na stereotipni prikaz ženskog ideala. Serija radova "Filmstills" bavi se epohom crnog vala te prikazom ženskog lika unutar filmskog perioda inozemnog i domaćeg filma propitujući ženske uloge u društvenom kontekstu. Pokušavam otvoriti dijalog između filmskih dostignuća te rasvijetliti naše kinematografsko filmsko platno 70 - ih, portretirajući glumice poput Furlan, Frajt, Rozin, Begović. Likovi ovih glumica i njihove uloge te kontekstualizacija unutar tadašnje društveno-političke scene inspirirali su čitave generacije do dan danas. One su besmrtni idoli. Njihov karakter na filmskom platnu prikazan je kroz lik žene koja je zarobljena između morala i dužnosti. Pored te unutarnje borbe, one vrlo dobro reflektiraju stanje u kojem se nalaze. Rastrgane između društvenih konvencija i očekivanja sredine, one istovremeno predstavljaju jake, ali i tragične ženske likove. Na filmu one igraju promiskuitetne uloge, žene prisilno utegnute u "društveni korzet" koje se protive očekivanoj dužnosti te se ne žele prilagoditi konvencijama. Dvojba oko moralnih odluka pojačana je prikazom portreta u krupnom planom, te tekstom koji se na slici pojavljuje u formi originalnih filmskih titlova. Zanimljivo je i to kako se biografija ovih junakinja udaljila od linearnih biografija u odnosu na inozemne glumice tog vremena. Tako su nerijetko glumice i same tragično završile, jedne od portretiranih: Sonja Savić, Ena Begović, Mira Furlan, Silvana Armenulić…Portreti odabranih glumica nude i drugu stranu biografije i time utjelovljuju složenost privatnog i javnog te slove istovremeno za junakinje i antijunakinje.
Do kojih ste odgovora i ideja došli?
- Ovisno o vremenu i sredini u kojoj žive, one često bivaju žrtve, ostaju žrtve ili prerastaju tu ulogu i postaju samosvjesne u obrani samih sebe. S vremenom “one” postaju svjesne sebe, svojih vrlina, želja i potreba. Pregledavajući filmski materijal dolazim do zaključka o složenosti uloga koje prenose. Podjele uloga se mogu definirati u više kategorija: prema načinu na koji se odnose prema samima sebi i svom položaju u društvu, u odnosu prema sredini u kojoj žive, uloge u kojima se suprotstavljaju grupi ili glume ženske likove u ljubavnim trokutima. U ovim kategorijama nazire se borba pojedinca naspram zadanog "formata ponašanja" koje je u doba kad su filmovi snimani (1964. - 1985.) bio sinteza političkog i javnog - ispreplitanje biografije i žrtvovanje vlastitih načela za načela zajednice. Revolt je tako dvojako manifestiran: kroz individualca i njegovu borbu protiv političkog sistema i kroz borbu protiv patrijarhata. Ženski likovi koji u filmovima prate određenu šablonu manifestiraju međuljudski odnos kroz unutarnji bunt i frustraciju neuspjehom u vlastitom neostvarenju. Izručena patrijarhalnoj sredini, materijalnoj ili političkoj ovisnosti, u nemogućnost ostvarenja same sebe, ženski lik se odlučuje za izdaju sistema, pravila i moralnih principa. Također teme borbe za golu egzistenciju i karijeru kao što je pokazan u liku Božidarke Frajt u kojoj ona samu sebe glumi, više je nego aktualna tema slobodne umjetnice koja se bori za neovisnost u umjetničkom svijetu u kojem "vladaju" određena pravila. Analizirajući uloge glumica iz tih vremena, njihovi likovi kao da su bili posebno primjenjivi za projekciju duševnih stanja unutar društveno političke zajednice, kolektiv -individuum. "One" - ženski likovi koji nemaju podršku okoline, žive u patrijarhalnoj sredini, te vremenu koje nema razumijevanja za žensku emancipaciju, suočavaju se sa surovom stvarnošću. Tako npr. ženski likovi, suočeni sa sredinom u kojoj se bore, često shvaćaju kako prije svega treba imati egzistencijalnu sigurnost ili prihvaćanje obitelji i okoline kako bi krenule u novi svijet i realizirale same sebe. "One" su rastrgane između vlastitih želja, potreba te poriva za ispunjenim, posloženim i uspješnim životom. Na kraju filma protagonistica se često odlučuje za sebe, jer zna da se ne može osloniti na druge. Važnost ekonomske sigurnosti u položaju žene, istodobno naglašava dvostruke kriterije kojima se vrednuju postupci muškaraca i žena u obitelji i društvu u cjelini. Zato su "one" istovremeno snažne i tragične junakinje u svakodnevnoj borbi za donošenje ispravne odluke. Odabir tehnika i sam pristup arhivskom materijalu (de-collage) čini svojevrsni statement spram ženskog portreta. Višeslojne fotokopije iz puno pojedinačnih dijelova iz kojih su sačinjeni portreti iz određenih filmskih scena, tematiziraju ujedno prolaznost papira fotografiranih pod različitim svjetlosnim uvjetima i deformaciju ženskog lika te njezinu demistifikaciju. Ova svjesna transformacija fotografskog materijala dio je istraživačko - vizualnog procesa nastajanja i nestajanja slike, stereotipske i one umjetničke. Rad je više istraživačko - dokumentacijskog karaktera koja se onda objedinjuje u slikama i grafikama. Rad takoreći postavlja pitanja prije nego što na njih dalje konkretne odgovore. Serija "Filmstills" je slojevita u svojoj tehničkoj i idejnoj izvedbi te otvara različite kuteve gledanja i čitanja slike, kod onih koji poznaju film do onih koji se zaustavljaju na citatima i njihovom višestrukom iščitavanju.
Antonioni, Malle, Goddard u europskom te Grlić, Makavejev, Petrović ili Golik u domaćem filmu su vaši favoriti – kako je došlo do spomenute selekcije?
- Izbor upravo ovih režisera kustoski je reduciran i osmišljen za prostor galerije Kranjčar. Čitava serija radova do sad sačinjava veći broj slika (19) te dosad realizirane 54 grafike kao i lightboxeve koje su ujedno i fotografske instalacije. Fokus ove izložbe smo stavili na paralele i razlike izmelju prikaza ženskog lika domaćih i stranih filmskih ostvarenja u periodu između 1962.-1985. i dalje. Za seriju grafika i slika sam koristila filmski materijal u obliku fotografije s filmskih setova, filmske plakate, isječke iz filmova. Odlučila sam se za filmove različitih režisere, koji su se po mom mišljenju, s posebnog gledišta pozabavili psihologijom ženskog lika. Većina ovih režisera su posebno istaknuli važnost ekonomskog čimbenika u položaju žene. Oni su suptilno, ali snažno naglasili dvostruke kriterije kojima se vrednuju postupci žena i muškaraca u društvu, ali i unutar obiteljske zajednice u kojoj je žena ta na koju je stavljen dvostruki teret. Ono što ovaj period filma kod nas tj.u bivšoj Jugoslaviji razlikuje od filmova drugih režisera istih godina na međunarodnoj sceni je politička cenzura te sklonost intimnim temama koje projiciraju generalne političke probleme te posebnu eksperimentalnost unutar filmske produkcije. Preispitivanje pojedinca unutar zadanih koordinata - patrijarhat, obitelj, ljubavni odnos, u osnovi je jednostavna projekcija borbe individue naspram kolektiva.
Filmski narativ je uglavnom notorno uvjetovan dominantnim- patrijarhalnim društvenim vrijednostima, pa je samim time i rodno kondicioniran, što vam se čini da na tom tragu valja prvo prokazati, dekonstruirati?
- Uloga teksta na slikama i grafikama integralni je dio rada. U odabranim citatima se skoro uvijek pojavljuju rečenice koje ženskih likovi upravo u tom trenutku filmske sekvence izgovaraju. Kombinirajući sliku i tekst željela sam promatraču sugerirati da prepoznati filmski dijalog interpretira na vlastiti način. Neki od primjera citata koji se pojavljuju na grafikama su: "Balkanac jedan primitivni, ja nisam tvoja služavka, ja sam slobodna žena, ja sam balerina… "…ili "Ja je hranim, ja je oblačim, mogu i da je tučem, žena mi je" ili "Kad stalno šutiš i slušaš - radiš sve ono što ti govori, onda si kao hipnotizirana" ili "Ništa ja nisam potpisala da se zarobim za tebe".... Sve su to izjave u kojima se jasno iščitavaju moralna stega, hijerarhija, patrijarhat, a prije svega osobna borba žene za neovisnost.
Što je toliko značajno i važno za razumjeti u konstrukciji "femme fatale" koja je i vaš subjekt/objekt interesa?
- Ono što me je posebno zanimalo u ovom radu je okupiti i složiti arhiv kolektivnih slika o ženi koje su se urezale u podsvijest. U seriji grafika sam posegnula i za grafičkim prikazom ženskog lika, junakinje, koje su obilježile generacije (Modesty Blasie, Valentina). Uklapajući motive M. Blaise pored motiva glumica iz naših filmova željela sam preispitati sliku koristeći poznati motiv kao asocijativnu alatku. Ove su se stripovske junakinje etablirale kroz hrabrost, ali i seksualnost i tako utjecale na image "slobodne neovisne žene". Masovnom produkcijom u stripovskom obliku one su svjesno prodirale u podsvijest. Na takav način se gradio imidž fatalne žene koja pak tu ulogu nije održala u stvarnom životu, već i dalje živi kao fantom. U radu se i sama pojavljujem u ulozi filmskog fantoma Irme Vep koju je utjelovila umjetnička ikona nijemog filma Musidora. I ovdje je igra dekonstrukcije žene kao umjetnice i fantoma prisutna. Irma Vep je 1916. svojom prvom pojavom na filmskom platnu predstavila revoluciju u prikazu ženskog tijela. Ona također spada u red onih junakinja koje pamtimo kroz kolektivne slike. Fokus mog interesa je bio "male gaze". Očito da "muški pogled" treba junakinje koje odjećom pretvaraju u fantoma a njezine pothvate u borbi za osobnu i "kolektivnu" pravdu nazivaju herojstvom.
Koja su "goruća" feministička pitanja po vama, danas, koja umjetnost može i mora tematizirati, a da nisu "kozmetička"i "prvoloptaška"?
- Osobno se pitanjem vlastitog identiteta te preispitivanjem prikaza ženskog portreta bavim još od studija na ALU. Tada, 2006. sam kao diplomski rad izložila 9 autoportreta. Duboko interesiranje za temu žene se jasno vidi u kontinuitetu mog rada, koji je započeo puno prije "MeToo" debate. Razlog tome leži u snažnim porodičnim karakterima. Ženama koje su usprkos slavi, obrazovanju i bogatstvu radi tragičnih političkih previranja koje su utjecale na njihov život ostale zaboravljene. Dan danas sam zadivljena njihovom nesalomljivom voljom što me navodi da ispitujem emancipacijsku ulogu žene u političkom i društvenom kontekstu kroz različite vremenske periode.
Dugi niz godina djelujete u Njemačkoj kao umjetnica, ali i svojevrsna poduzetnica. Možete li nam opisati svoj poslovni/privatni život u gradu u kojemu je "svaka druga osoba umjetnik/ica", u Berlinu?
- Živjeti kao umjetnik u Berlinu zahtjeva fokus i samodisciplinu usprkos svim egzistencijalnim strahovima. Ovdje se za realizaciju projekata natječu najbolji svjetski umjetnici, tako da je šansa dobiti dobru umjetničku stipendiju ili dobar izložbeni prostor mala. Ovdje žele svi uspjeti, od start-up dizajnera do uličnog svirača. Ono što ovaj grad zahtijeva je samokritičnost, brutalno odricanje i skoro pa fanatičnu predanost radu. To je svojstveno pozivu umjetnika općenito, samo što je ovdje jako puno jako dobrih… To inspirira, ali i frustrira i zahtijeva ustrajanje. Ukratko, za mene je Berlin mjesto slobode, ali se ona zasniva na samodisciplini. Prošavši njemački sistem obrazovanja, naučila sam da umjetnost promatram u kontekstu. To mi je omogućilo da tradicionalno akademsko obrazovanje spojim sa suvremenom teorijom i praksom. Svaki koncept se zasniva na prethodnom istraživačkom radu do kojeg pronalazim u arhivima. Danas je umjetnost za mene, u odnosu na studentske dane, puno više nego izazov.To je posao koji ima odgovornost.
