"Živjeti znači prelaziti iz jednog prostora u drugi, dajući sve od sebe da se negdje ne bubnemo", parafrazira slikarica Hana Hanak rečenicu iz knjige "Vrste prostora" Georgesa Pereca dok nama, umjetničkim laicima i pukim promatračima, objašnjava ideju svoje serije radova nastalih eksperimentiranjem i prodiranjem u zamršene veze životnih prostora i osobnih doživljaja. I pomalo shvaćamo što se skriva iza jednostavnih motiva njenih kućica, koje čine bazu ciklusa pod nazivom "Welcome Home" što ga predstavlja na samostalnoj izložbi u zagrebačkoj galeriji CEKAO - njen mali svemir sačinjen od emocija, sjećanja, inspiracije, njenog identiteta...
"Oduvijek sam slikala motive iz svoje neposredne blizine, često sam ih prebojavala i razmišljala zašto to slikam, što to govori o meni, hoće li biti zanimljivo drugima i je li to, na kraju krajeva, zanimljivo meni... Na kraju sam se dovela do propitivanja smisla svog slikarstva, uvjerena da je "već sve naslikano, i bolje nego što ću ja ikad slikati", te da "sve to nema previše smisla, jer mi ionako govore da od svojih slika neću moći živjeti". I jedna od tih faza baš se poklopila s početkom pandemije i upozorenjima "ostanite doma, ne izlazite iz kuće", pa sam uzela obris kuće kao neku šablonu, okvir za igru. I te primitivne kuće koje sam slikala oslobodile su me da izađem iz svog okvira, da počnem ulaziti u sferu instalacije, ali i da shvatim - ja jesam slikarica i nije mi toliko bitno što slikam, nego da slikam", govori Hana Hanak, koja je u svojih 27 godina promijenila mnogo kuća i stanova. Odrastala je u čak tri stana u Velikoj Gorici - roditeljskom, kod bake i dide i kod druge bake i dede - potom nekoliko godina u američkom naselju u Saudijskoj Arabiji, kamo je tatu odveo posao, pa neko vrijeme kod tete na Medveščaku, pa u novom roditeljskom stanu na Ribnjaku, pa studentski stanovi u Klaićevoj ulici i u Italiji (gdje je kao studentica zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti boravila u sklopu ERASMUS+ programa), pa umjetnička rezidencija u Leipzigu...
"Sad sam opet u roditeljskom stanu, živim u svojevrsnoj komuni sa svojim partnerom Stašom, našom bebom Bugom i najmlađim bratom Josipom. Nekad taj stan izgleda kao kolodvor jer stalno netko nekamo ide, pa dođe drugi brat iz Amerike i tako… Zbog toga, kad god mogu, pobjegnem u svoj atelje na Kvatriću, no to s bebom od sedam mjeseci nije baš lako", kaže Hana, koja je u proteklih sedam majčinski vrlo zahtjevnih mjeseci ipak uspjela prirediti izložbu. Prošle se godine, dok je bila trudna, prijavila na dosta natječaja - a prošla je samo na jednom, koji ju je odveo u galeriju u sklopu Pučkog otvorenog učilišta.
"Morala sam progutati dosta odbijenica i odebljati kožu da bih negdje bila prihvaćena, a drago mi je da je to galerija u kojoj su izlagali mnogi umjetnici koji mi imponiraju, od Ivana Kožarića, Miljenka Stančića i Nives Kavurić Kurtović do Zoltana Novaka i Nenada Voriha, da spomenem samo neke. A kad već govorimo o velikim stvaraocima, možda bih kao uzor navela francusko-američku umjetnicu Louise Bourgeois, čije sam Femme Maison otkrila kada sam i sama počela raditi kuće. Slikala je replike svog francuskog doma, u kojima me privuklo to što kuću poistovjećuje sa ženom, što promišlja o tom vanjskom okviru kuće kao granici koja pruža sigurnost, a zapravo se u njenoj unutrašnjosti događaju ružne stvari. Nekad se u njoj osjećamo otuđeno, kao da u nju ne pripadamo, pa često u vlastitoj kući ne možeš izraziti vlastito mišljenje...", objašnjava umjetnica, u čijem se stvaralaštvu ponavljaju i motivi tehnoloških sprava, mobitela, laptopa... svega što ima ekran. I to je odraz njenog identiteta i vremena u kojem živi.
Mobiteli i laptopi, kaže, često su joj bili prozor u svijet, prozor u tuđi dom - pogotovo u vrijeme lockdowna, kad je svijet bio osuđen na online druženja. Hana ima i jedan autoportret s mobitelom koji je, kaže, toliko postao dio nje da ga prikazuje kao svoj atribut.
"Svojedobno sam po grupama na Facebooku tražila ekrane, laptope i mobitele koji ljudima više nisu potrebni. Bilo mi je zabavno obilaziti grad skupljajući te predmete i ulaziti u nečije domove, gdje su mi jedni nudili kavu uz pitanje "što ću s tim smećem", a drugi ostavljali stvari ispred ulaznih vrata kako me ne bi morali vidjeti ili čuti. Na kraju, oni koji su mi otvarali vrata i jedva dočekali razgovor sa mnom bili su jako sretni što će sudjelovati u nekom umjetničkom projektu. Ti monitori bili su izlika za provirivanje u tuđe domove, za razgovore s nepoznatima, za vožnju po gradu, za nekakvim kretanjem. Koristim ih i oduzimam im svrhu i namjenu. Oni više ne rade pa tako i gube svoju prvobitnu namjenu, ali mislim da i ovakvi mogu komunicirati s publikom", govori Hana Hanak, koja u svom umjetničkom izričaju koristi svaki materijal koji joj se nađe u vidokrugu. Većinu slika započne akrilom na platnu, no ruka joj često posegne za spužvicom umjesto kista te kombinira tehnike od spreja do drvenih bojica.
"Možda najkorisniji alat u mom ateljeu je čekić, koji mi je potreban da pribijam na zid platna od kojih radim kompozicije. Stoga stalno u lokalnom dućanu kupujem čavliće i jako puno sam ih u životu kupila... Igram se da sam sposobna žena kojoj ne treba muškarac, sve dok se ne opalim po prstima, pa onda malo plačem", smije se umjetnica, dodajući da je posljednjih godina privlači i digitalna umjetnost pa joj je nezaobilazan "alat" postao iPad. Koristi ga za skiciranje, ali i za izradu jednostavnih animacija. Katkad od kolege posudi projektor pa crtež s iPada projicira na različite podloge, primjerice na platno, gdje taj njezin rad dobije drukčiji karakter.
U jednom intervjuu Hana je izjavila da je njena umjetnost katkad rezultat svakodnevnih frustracija, što bi mogla biti parafraza one stare mudrosti da "velika umjetnost proizlazi iz velike boli". No, u njenom slučaju riječ je naprosto o hipersenzibilnoj umjetničkoj duši, koja možda intenzivnije od drugih proživljava svakodnevne situacije.
"Nedavno sam shvatila da je mene zapravo lako izbaciti iz takta. Mislim da mi onda umjetnost služi za restartanje i refreshanje, jer ono što me muči, a ne mogu to verbalizirati, na taj način izbacim iz sebe. Moja je umjetnost dijelom ventil za svakodnevne frustracije, a dijelom dio te frustracije - jer nekad me frustrira to što četiri dana nisam uspjela doći do ateljea, a nekad sam nezadovoljna slikom... No, smatram da na moje stvaralaštvo u najvećoj mjeri utječe moje raspoloženje i, općenito, psihofizičko stanje. Iako slikam svoju svakodnevicu, ona svejedno izgleda nesvakodnevno", zaključuje Hana.