Posao stjuardese nije ju zadovoljavao pa se odlučila školovati za pilotkinju, a ljubav prema avionima naslijedila je od oca Damira Bezika koji je također bio pilot i starijeg brata Brune koji radi kao stjurard.
Zagrepčanka Ema Bezik (27), jedina je žena koja upravlja avionom Boeing 737 na međunarodnim letovima. Ovo ljeto leti na liniji Manchester - Pariz i natrag jer je ETF Airways, hrvatska čarter kompanija u kojoj je zaposlena, potpisala ugovor za prijevoz između ta dva grada. "Film "Sully", odnosno ‘Čudo s Hudsona‘, gledala sam dva puta. Odlično je snimljen i realno prikazuje situaciju kakva je bila i na kakvu svi mi piloti moramo biti spremni. No, bez obzira na to, let avionom najsigurniji je način putovanja. Zbog toga sam završila školovanje za pilotkinju. To je puno učenja i prakse, od teorije i rada u simulatorima, gdje učimo kako reagirati u svim mogućim situacijama u kojima se avion tijekom leta može naći, te na kraju do letenja", kaže Ema.
Avioni su odmalena dio Eminog života. Njezin otac Damir Bezik, inspektor letačkih operacija u Agenciji za civilno zrakoplovstvo, također je bio pilot. Kad su joj bile tri godine, prihvatio je posao u Melunu, tridesetak kilometara udaljenom od Pariza, kamo se preselila cijela obitelj - Ema, njena majka Sanja, veterinarska tehničarka, i četiri godine stariji brat Bruno, danas stjuard u istoj kompaniji u kojoj radi i ona. Sedam su godina živjeli u Francuskoj, gdje se - na majčin poticaj - počela baviti jahanjem. Bilo joj je samo pet godina, a prijateljstva stvorena u tamošnjem konjičkom klubu traju i danas. "Dvije godine nakon povratka moji su sagradili kuću s rančem za konje u Stubičkim Toplicama. Tako da sam trenirala i doma, i u konjičkom klubu Karoca na zagrebačkom Hipodromu. Bila sam uspješna, šest puta sam kao članica reprezentacije bila prvakinja u preponskom jahanju. Iz Stubičkih Toplica svaki sam dan dolazila na Hipodrom. I vikendima i praznicima. Imala sam svoju kobilu, Wroom Wroom", govori Ema, dodajući da su ranč iznajmili Udruzi za terapijsko jahanje "Ritam s konjem".
"Nakon prestanka natjecanja i mature u Hotelijersko-turističkoj školi u Zaboku poželjela sam bolje upoznati svijet avijacije, vidjeti odgovara li mi život ‘u koferu‘. I prijavila sam se za stjuardesu. No, tijekom rada shvatila sam da želim pilotirati", kaže Ema. Praktični je dio odradila u Hrvatskom zrakoplovnom središtu na aerodromu Lučko, teoretske predmete na Fakultetu prometnih znanosti, a nakon još 14 položenih ispita u Agenciji za civilno zrakoplovstvo dobila je dozvolu za pilotiranje na komercijalnim letovima. "No, da biste radili u bilo kojoj aviokompaniji, morate na dodatno školovanje za tip aviona koji kompanija posjeduje. Moja je imala Boeing 737 i školovanje sam završila u Utrechtu i Amsterdamu. I u rujnu 2022. odradila svoj prvi let. Pokraj mene je bio najbolji instruktor Dragan Stefanovski i potpuno mirno, bez straha odradila sam let iz Prištine za Basel i natrag", govori Ema, dodajući da je njen brat na istom letu bio tri mjeseca kasnije.
Ovog je ljeta posada smještena u hotelu u blizini međunarodnog aerodroma Pariz Orly, sat vremena udaljenog od Moluna. Već se javila svojim tamošnjim prijateljima i jedva čeka slobodan dan da ih vidi. S kolegicama iz kompanije, u kojoj je jedina pilotkinja, u Manchesteru i u Parizu obavezno ode i u šoping. "Pilotkinje su odjevene jednako kao muški kolege - košulja, hlače, sako, kravata. Jedino kapa nije obavezna. Voljela bih nositi maramu umjesto kravate, udobnija je i ženstvenija pa sam u pregovorima s tvrtkom. Izvan posla volim modu, ali uvijek moram paziti što i koliko kupujem jer mora stati u kofer od propisanih 23 kilograma", otkriva Ema, dodajući da i pilotima gube kofere.
Njoj se to desilo jednom, a u dva dana bez njega shvatila je da uvijek nosi suviše stvari. "Često me pitaju kako me nije strah. Nije. Svakih šest mjeseci na simulatoru nas obučavaju kako reagirati u neplaniranim situacijama. Greške su moguće, ali najčešće je to ljudski faktor. Smirena sam, fokusirana i slijedim svaki protokol. Uložila sam jako puno u sebe", govori Ema, čiji se poslovni ritam svodi na tri tjedna smjene, pa tjedan dana slobode. Tad je u svom stanu u Velikoj Gorici, gdje često ugošćava prijatelje koji obožavaju njenu kuhinju. Na poslu joj, kaže, najviše nedostaju njena jela "na žlicu" pa to nastoji nadoknaditi. "Voljela bih voziti veći avion, na prekooceanskim letovima, no za to mi nedostaje još dosta sati iskustva. Uživam u svom poslu. Važno je da ste odgovorni i savjesni, baš kao i za volanom automobila", smatra Ema Bezik.
