Amy, Marylin, Diana pa opet: Amy, Marylin, Diana i onda još pokoji protagonisti recentne pop kulture i dalje provociraju autorske interese, ne samo radi kreativnih izazova već i zbog ekonomskih zadovoljština...A mi mislimo da to želimo gledati.
Ovisnici o biografskim filmovima, svako malo dobivaju "nove doze" ljubavi. Industriji filma poželjne su istinite, tragične heroine. O princezi Diani je tako snimljeno oko 20 filmova, ali podjednako i o Napoleonu Bonaparte. Whitney Houston je do sada dobila (tek) dva dokumentarca i jedan igrani film. Michaelu Jacksonu posvećeno je desetak dokumentaraca i trenutno se priprema prvi igrani film. Amy Winehouse su posvećena tri filma, turneja s hologramima, predstava, a sada je najavljen i biografski igrani film. Velika Marilyn Monroe ima, po prilici, 15 filmova posvećenih njezinom redovito predstavljenom – tragičnom životu.
Opsjednutost tragedijom i preslikavanjem iste čini se da je svojevrsni potrošački "kink"- jer teško je do kraja opravdati toliku želju i volju za iznova pričanjem već ispričane priče. Teško je razumjeti možda čak i autorsku volju jer se nerijetko sama izvedba, i obrađena cjelina bavi očuđavanjem očitog i već isprobanog kroz nužnu vulgarnu spektakularizaciju određenih elemenata tog života.
Nije to ništa novog datuma, tragedija je otkad se "rodila" imala ozbiljne zadatke za ispuniti – ostvariti katarzu kod gledateljstva, poslati jasnu poruku, iskomentirati političku situaciju odnosno sliku. Naš užitak u gledanju takvih sadržaja potaknut je s jedne strane empatijom, a s druge strane (ili je to ista strana?) golim, egzistencijalnim strahom od vlastite smrtnosti. Od tog (nužnog, opet valja reći) užasa tragedije.
Prisjetimo se: tragedija je dramska forma nastala u antičkoj Grčkoj u vezi s kultom boga Dioniza. Zborovođa pjevača u slavu boga Dioniza uvijek se prikazivao s jarčjom bradom, u odijelu posutom vunenim pahuljicama što je imalo dočarati jarčju kožu. Osnivačem grčke tragedije smatra se Tespis, a najveći su dramatičari Eshil, Sofoklo i Euripid. Oblikovano je namijenjeno kazališnom izvođenju, u kojem uz protagoniste i antagoniste sudjeluje zbor. U tematskom smislu prikazuje radnju koju pokreću duboke ljudske strasti i ponajčešće završava smrću glavnog junaka. Značajno se razvijala u vrijeme francuskog klasicizma (Racine, Corneille), dok u moderno vrijeme dolazi često do njezina miješanja s komičnim elementima, poznatijim kao tragikomedija.
Suvremeni film je de facto nastavio klasičnu, oprobanu formu starih Grka: u gore navedenim filmskim tematizacijama nailazimo na glavnog lika kojeg volimo i pratimo, antagoniste, zbor kao narod, vox populi – a kraj je uvijek i samo smrt. Tragične heroine su posebno važne i nerijetko "zanimljivije" od muških kolega. Zašto je tome tako? Zbog mizoginije i patrijarhata siguran je i nažalost – precizan odgovor. Glumica (subjekt) teorijski je neuralgično mjesto fenomenološke, etičke i estetičke ambivalencije identiteta kojeg pratimo u takvim filmovima – a posebice „fatalne” žene. Iako su ispočetka prikazivane kao zle, seksualno nezasitne i podle, fatalne žene su se često javljale i kao antijunakinje, pa i pokajnice.
Zamišljeni arhetip stvorio je značajke žene koja se stalno koleba između dobra i zla, ali gotovo pa u oba slučaja postupa bezobzirno. "Zlo" je uvijek prisutno, bilo u samoj fatalnoj ženi, bilo u ljubavniku ili nekoj drugoj povezanoj osobi, a javlja se kad se tradicionalna uloga žene kao pokorne ljubavnice sukobi s drugim ciljevima. Gotovo uvijek je ta "fatalna" žena tragičan lik zato što razlozi njezinih postupaka ostaju skriveni svima, pa i njoj.
Njezina je ličnost tajna za muškarce, zbog čega ih privlači, ali i za nju samu. I ta "zamišljena" javnost želi uvijek iznova dokučiti razloge (auto)destrukcije. Stoga nas ne treba čuditi ishitreno obrađivanje života Amy Winehouse, princeze Diane, Marilyn Monroe – u njih je upisana sva naša perverzna gledateljska želja, voajerizam i dobro osmišljeni potrošački sustav koji nas uvijek iznova uvjerava da nas upravo ta priča "zanima".
Ali, zanima li nas doista? Odgovor trebamo pronaći u toj, tzv. nutrini naših bića. Ako uopće uspijemo još tamo "zaviriti".