Razgovarali smo s Elvirom Petak, mladom vlasnicom čiji je zarazni entuzijazam pokrenuo izvrsnu gastro priču koja na našem tržištu nema konkurencije.
Kad je usred "korone" ostala bez posla asistentice uprave u jednoj domaćoj IT firmi, Elvira Petak nije željela postati dio statistike nezaposlenih već je san o vlastitom poslu polako počela pretakati u stvarnost. Uzela je stvari u svoje ruke i krenula s promišljanjem čime bi se njezin "small business" mogao baviti. Kao obožavateljica američkih filmova i zapadnjačke kulture još je kao 18-godišnjakinja željela upisati režiju, ali ju je život odvukao u smjeru marketinga i odnosa s javnošću, međutim željela je vidjeti u čemu je još dobra, a da nije njezin, kako sama kaže, neopipljiv posao. A kako je još od ranije, osim američkih filmova, voljela i sakupljati kuharice spojila je ove dvije ljubavi i došla na ideju pokretanja vlastitog pie shopa.
"Oduvijek sam voljela kuhanje. Voljela sam, iz nekog razloga, kupovati i čitati kuharice uglavnom na engleskom jeziku, a voljela sam i američke filmove i njihovu kulturu. Pa sam zapravo kroz veliku ljubav prema američkoj kulturi i zapela za koncept nekakvog pie shopa. I eto me sad tu uz svoju teksašku glazbu" govori nam Elvira na terasi novootvorenog Friday pie shopa u Vlaškoj 78 u Zagrebu. Tamo se lokal preselio sredinom kolovoza nakon što je od 2022. bio na lokaciji u Boškovićevoj ulici. Međutim, Elvirina priča s Friday pie shopom počela je prije 3 godine, kad je isključivo poslovala kroz web narudžbe i putem aplikacija za dostavu hrane te kroz cateringe i suradnje s različitim firmama. Kako je i sama radila u korporativnom svijetu u posao je krenula s dosta kontakata s kojima je kasnije surađivala i kroz prodaju pita. Kupci su prepoznali i prihvatili njezin proizvod i posao je rastao, ali kako kaže Elvira uz internet prodaju trebala joj je i lokacija.
"Ovakav vid poslovanja nije bio dovoljan jer je poprilično nesigurno osloniti se samo na narudžbe za koje ne znaš hoće li ih i kad biti. Zato sam odlučila otvoriti manji lokal, poput ovog u Vlaškoj, ali godinu dana nisam uspjela pronaći adekvatan prostor. Potom sam ušla u prošli lokal u Boškovićevoj koji mi nije odgovarao da bih sada napokon pronašla idealno mjesto koje odgovara potrebama Friday pie shopa" kazala je Elvira.
"S ovim prostorom nisam htjela brzati i na sva zvona objavljivati otvorenje za slučaj da se nešto izjalovi. Bio je ovo puno veći zalogaj nego što sam očekivala, morali smo napraviti puno zahvata i još nas čeka dosta posla" govori Elvira o prostoru čije uređenje u minimalističkom stilu još čekaju poneke intervencije, ali one će doći u svoje vrijeme. Za sad je Elviri najvažnije da su ih kupci prepoznali te da oni koji su dolazili u Boškovićevu i naručivali preko interneta sada dolaze tu. "Dnevno pripremimo 10 do 12 pita i uglavnom ih sve rasprodamo prije kraja radnog dana, ali draže mi je to nego prodavati pite koje su stajale više od dana u hladnjaku bez obzira na to što nam je utvrđeno da mogu stajati čak 5 dana. Ljudi razumiju da im želimo ponuditi najkvalitetniji proizvod i da to, uz dobre sastojke, zahtijeva i manju proizvodnju pa se ne ljute kad vide ‘sold out‘ znak."
Elvirina najdraža pita, a ujedno i jedna od najprodavanijih ona je od jabuka imena Jolene, ali Elvira kaže da podjednako dobro ide i pita od višanja: "Hrvati iz nekog razloga obožavaju višnje i to jedna od pita koja nam prva ode. Voćne su pite općenito pun pogodak" kaže nam. To i ne čudi jer je sve voće koje se koristi u njihovoj izradi domaće, nabavljeno kod OPG-ova: "Jabuke koje koristimo isključivo su iz Međimurja, a za većinu toga ovisimo o sezoni zato povremeno nekih pita i nemamo u ponudi. Na primjer još ćemo neko vrijeme u ponudi imati pitu od šljiva, a kada do svježih domaćih plodova nećemo moći doći pita neće biti u ponudi jer ne želimo napraviti kompromis i svježe voće zamijeniti smrznutim opcijama ili nekim drugim pripravkom koji se često koristi u slastičarstvu."
Kompromisa nema niti kod pripreme kora za čiji je recept Elvira dvije godine eksperimentirala i isprobavala razne verzije prije nego je došla na ovu po kojoj ih sada priprema. "Ovdje nije riječ o našem klasičnom prhkom tijestu, više je to kombinacija prhkog i lisnatog tijesta" govori Elvira na što se nadovezuje njezina najnovija suradnica Matea "tijesto je više kao keks, keksasto, jer se u pripremi koristi jako puno maslaca. Ali baš maslaca, ne koristimo zamjene poput margarina, njih zovemo Voldemorti" kaže nam kroz smijeh. Matea je naime neko vrijeme živjela u Americi tako da je i sama ljubiteljica njihove kulture tako da Elviru prati od samih početaka jer ju je, kao prekvalificiranu slastičarku i kuharicu, na prvu oduševila svojim konceptom, a sada su se napokon poklopile pa su zajedno krenule na novoj lokaciji. "Imam osobu koja ne staje s idejama i kreativnosti, ona mi je najveći dar od kad sam otvorila. Imamo dosta toga u planu, nove pite i proizvode pa će mi se Matea u procesu isprobavanja pridružiti i u kuhinji" navodi Elvira.
Za sad u ponudi imaju 17 pita, od čega je većina slatkih, svega su tri slane, i baš sve nose zanimljiva imena. Slane su pite gotovo isključivo nazvane muškim imenima izuzev Quiche Lorraine čije se ime nametnulo zbog samog naziva jela. Pita od piletine i poriluka zove se Billy Bob, a ona sa slaninom i špinatom nosi ime Austin. Među slatkima se nalazi već spomenuta Jolene koja je od jabuka, a uz nju stoje i Marilyn koja se priprema sa šumskim voćem, Dorothy s kremom od kokosa, Cindy od višanja, Nancy od čokolade i banane te brojne druge. Zanimljivo, Elviri je u planu bilo imati nekoliko stalnih pita koje bi potom nadopunjavala sa sezonskima čiji bi sastojci odgovarali dobu godine, međutim potražnja je rekla svoje i sada su sve pite stalne, osim kad ne može doći do kvalitetnih sastojaka. "Neke od ovih božićnih pita su u ponudi bile do sredine siječnja kad bi ih maknula kao nedostupne" objašnjava Elvira na primjeru kako je donijela ovu odluku "međutim, ljudi su se za njih raspitivali i usred ljeta. Tako smo imali i jednu situaciju kad se jedan naš novinar u šestom mjesecu raspitivao za pitu Charlie koja se sastoji od kreme nalik cheesecakeu s dodatkom đumbira i cimeta te tražio da se pita vrati. Ja sam ju vratila u stalnu ponudu, a on je od tada nastavio naručivati isključivo tu pitu."
Uz svakodnevnu pripremu pita, prijevoz iz pogona na Trešnjevci do lokala u Vlaškoj, vođenje društvenih mreža i još tisuću različitih stvari čime se vlasnik malog poduzeća bavi, dalo bi se zaključiti da Elvirin radni dan nikad ne staje. Ipak, ona se trudi da to ne bude tako, posluživanje je potpuno prepustila Matei za koju kaže da je vrhunski komunikator kojem "leži" prodaja, a za pripremu tijesta zaposlila je još jednu suradnicu. "Prije preseljenja na novu lokaciju imala sam i slastičarku, ali se ona u ovom procesu odselila baš u Ameriku, a ja nisam htjela nikom drugom prepustiti pripremu pita. Željela sam da budu pripremane prema mom standardu, zato ih sad radim sama, ali imam u planu zaposliti još nekoga" govori i nadodaje: "Ali to ne znači da ne stajem. Dan mi započinje u 6 ujutro pripremom pita za taj dan, potom ih dovozim u lokal gdje uz kavu rješavam mailove i bavim se društvenim mrežama. Trudim se da mi svaki radni dan završava između 15 i 16 sati, tada prestajem misliti o Friday pie shopu i posvećujem se sebi i obitelji. Zato sam i odlučila krenuti u vlastiti posao kako bi postigla balans između rada i privatnog života." A koliko voli ovaj posao najbolje govori koliko je truda u njega uložila još i prije nego ga je pokrenula. "Svaki sam dan pekla i po 6 pita, a obitelj koja je na početku time bila oduševljena na kraju me protjerala iz kuhinje."
"Tolika praksa je razlog zašto pite mogu slagati ‘na slijepo‘ i zašto već znam gdje ide koji val na korici i koliki će ih biti broj, pa tako dok pripremam pite slušam i pratim serije na Netflixu" kroz smijeh nam opisuje proces. Međutim, iako su je protjerali iz kuhinje obitelj je na nju ponosna, a posebno im je draga činjenica da su pite u Friday pie shopu istog finog okusa kao i one što je radila kod kuće. Elvira je ipak najponosnija na to što je, izuzev poticaja za samozapošljavanje za koje je aplicirala s projektom od čak 50 stranica, svaki napredak financirala isključivo novcem koji je zaradila prodajom pita: "Sve smo financirali s onime što smo zaradili. Na to sam jako ponosna. Nemam nikakvih kredita. Išlo je polako, ali draže mi je da je tako" zaključila je Elvira.
