Koliko puta u danu iskoristite neki od izgovora umjesto da kažete tako kako je? Naše novinarke - Željka Stanković i Ana Strizić otkrivaju kojim se izgovorima najčešće služe i - nećete vjerovati - ali vezani su uz kašnjenje.
Ana Strizić: ‘Stižem za pet‘
Kada sam prije 13 godina život u Rijeci zamijenila onim u Zagrebu, rečenica: "Stižem za pet minuta" poprimila je sasvim novo značenje, najčešće u vidu živciranja mog tadašnjeg dečka i prijateljica ali i mene same jer udaljenost između Podmurvica i Turnića ili Škurinja i Kozale definitivno nije ista kao na primjer između Trešnjevke i Maksimira ili Remeta i Dubrave. Pa sam možda više nego ikada prije koristila riječi: oprosti i kasnim, jer dok bih već odavno trebala biti na putu ja sam tek bila u tušu, oblačila se ili pravila kašice za svog sina koji je u to vrijeme bio beba, a vrlo često sam se i gubila po gradu pa bih krenula na Trešnjevku, a završila u Dugavama. Sada se i ja pitam kako je to bilo moguće, ali zaista se dogodilo nekoliko puta.
Iako je prošlo već dugo godina otkako živim u Zagrebu i dalje mi pobjegne ta čuvena: ‘stižem za pet minuta‘, ali ipak puno rjeđe. Na sreću svih koji me okružuju. Nakon toliko godina života u glavnom gradu naučila sam razliku između Trešnjevke i Dugava, ali neke stvari se nikada neće promijeniti kao na primjer jutarnja strka. Kašice su zamijenili sendviči, a izgovor "stižem za pet minuta‘ zamijenio je nekadašnji "samo da spremim malog."
"Mijate...spremi se, vičem panično gotovo svako jutro jer je moj 12-godišnji sin velika spavalica. Ima i na koga biti pa se ne smijem previše buniti. Školu ujutro još nekako preživimo jer se moramo probuditi rano kako bi se stigli spremiti do osam, ali kada mu je škola popodne, a ja radim od devet to je veliki problem pogotovo ako me netko u tom trenutku zove na telefon. Dok se derem na njega da se probudi, paralelno nam radim doručak, tuširam se i oblačim pa često nemam vremena za razgovor, a kada mi se ne da razgovarati, izgovor "zovem te brzo samo da spremim malog" mi dođe kao savršen odgovor, a poziv vratim za dan, dva, nekada tjedan dana, a ponekad i nekoliko mjeseci.
No, jedan poziv od prije nekoliko tjedana nisam mogla odgoditi, bio je to poziv urednice. "Ana, Željka i ti bi trebale napisati najčešće izgovore. Mora biti duhovito i zanimljivo", govori mi Nikolina. Dok sam razmišljala o najčešćim izgovorima i shvatila da ih većinu, nažalost, koristim, jedan od najčešćih ipak se kod mene nije našao. U teretanu idem gotovo cijele godine, vježbanje mi je postalo gušt, ali zato mi je na pamet pao jedan kojeg sam vrlo rado koristila dok sam živjela u Beogradu. Često je to bila istina, ali moram priznati, često i izgovor. Od kada sam počela raditi prije 18 godina, uvijek sam radila blizu posla, blagodat svakako ali zato sam bila zakinuta za čuveni izgovor: "gužva je u prometu". No, kada radiš 450 kilometara od kuće i još k tome prelaziš granicu, onda "gužva je na granici" upali baš svaki put. Zvuči naporno, ali ja sam se vrlo brzo navikla da moram ustati rano kako bih stigla u Beogradu odvoditi sportske vijesti u 18 sati. Da ne bi bilo zabune, nisam se isti dan vraćala kući pa ponovno drugo jutro išla opet u Beograd već bih ostala po tjedan dana i više. No, jednom sam zamalo zakasnila kada mi se ta ista gužva na granici obila o glavu jer sam se u Beograd uputila 31. srpnja - i nisam bila sama. Na stotine Turaka i Albanaca, i ja pa smo na granici čekali više od šest sati, a od Zagreba do Beograda trebalo mi je sveukupno osam sati. No, utrčala sam u redakciju, našminkala se u pet minuta i stigla sve odraditi na vrijeme.
Željka Stanković: ‘Budem‘
"Možeš napisati tekst o najčešćim izgovorima koje koristiš?", pitala me urednica. "Naravno, to mi je pola sata posla", odgovaram. Deset dana kasnije smišljam pola sata kako započeti ovaj tekst. No krenem li kronološki, stvari su vrlo jednostavne. Već oko deset ujutro opravdavam se na poslu jer kasnim pa ulijećem u redakciju s već uhodanom rečenicom: "Ogromna je gužva u prometu".
A zapravo je jutro izgledalo ovako...
"Mak, ti se obuci i čekaj me, ja sam gotova za minutu”, lažem već oko pola devet ujutro kada dijete vodim u vrtić, uvjerena da trogodišnjaku treba duplo više vremena nego meni da skine pidžamu, odjene se pravilno i ono najvažnije – doživi me i posluša. To završava otprilike tako da on stoji na vratima dok ja nanosim maskaru i provjeravam u torbici jesam li sve ponijela. "Evo, mama obuje cipele i krećemo", govorim mu dok nanosim maskaru. Sat vremena ranije iz kreveta vičem po šesti put: "Evoooo!", nakon što me suprug upozorava da je u pola osam već krajnje vrijeme da ustanem kako bi spriječili sve gore navedeno. Do posla, naravno, jurim automobilom kao da sam opljačkala banku.
Tijekom dana više puta me sustigne jedan od najčešćih izgovora: "Stižem za minutu!" Već dok izgovaram tu besramnu rečenicu znam da je nemoguće da igdje stignem za minutu. Koristim je u raznim prilikama, od odlazaka na kavu, dolazaka na posao, sastanke, deadline.
Iako je već stiglo ljeto, a i skolioza me nije zaobišla, odlazak na vježbanje svaki mi tjedan zvuči otprilike kao da moram pomaknuti planinu. Za to imam sve izgovore svijeta: "Upravo sam jela", "Kasno mi je", "Imam neke druge planove", "Sutra ću", "Vrti mi se u glavi", "Baš sam danas oprala kosu"... nastavi niz.
"Budem", pak, je moj najdraži i najčešće korišten izgovor koji se sasvim neopravdano našao na zadnjem mjestu. Koristim ga bezbroj puta na dan, najčešće za kućanske poslove, obaveze koje nisam ispunila, pozive i poruke na koje nisam odgovorila, tekstove koje nisam predala. Ok, ovaj sam tekst ipak predala u roku, a onda me urednica nakon par dana nazvala i rekla: "Možeš li ga, molim te, malo proširiti?"
"Naravno, to mi je petnaest minuta posla", ponavljam se, a već unaprijed znam da je nije tako. Mahnito šaljem poruke prijateljima pitajući ih koji su im top izgovori u svakodnevici. Prouzrokovala sam čak i svađu u jednoj poslovnoj grupi, ni kriva ni dužna.
"Koji su vam najčešći izgovori koje koristite, a koji vas najviše nerviraju kod drugih? Pomozite kako god znate!", pišem im.
Anela: "Izgovor? ‘Imam puno posla, ne stignem‘. Ali to me isto nervira kod drugih, primjerice kod Damira. On uvijek ima posla."
Damir: "A ti Anela si kao drugačija? Tvoja omiljena rečenica je: ‘Kako ću na godišnji kad to neće imati tko napraviti umjesto mene?‘"
Anela: "Pa to je točno! Uostalom, što te stalno žulja moj godišnji, ti zaposleni čovječe! Nisam te ništa ni pitala."
Srđan (javlja se nakon sat vremena...s izgovorom svih izgovora): "Nisam se stigao javiti, mobitel mi je bio utišan!"
Ja: "Mooooooooolim? Pa to si meni rekao prošli tjedan kada sam te zvala na promociju knjige!"
Srđan: "Hahahaha, my bad!"
Predložit ću urednici da promijeni naslov teksta u "Ovim tekstom prekidam prijateljstvo sa svojim redakcijskim kolegom."
Šalu na stranu. Većina izgovora koje sam navela djeluju mi bezazleno u svakodnevnom životu. Promisliti valja o onima zbog kojih ne napredujemo, stagniramo i koji nas koče u ostvarivanju životnih ciljeva i snova. Primjerice "Ja to ne mogu" ili "Nisam dovoljno dobra u tome". Jesam li uopće pokušala, uvjerila se da ne mogu? Jedini način da postanemo bolji u nečemu jest da to prakticiramo iznova i učimo na svojim greškama. "Ne da mi se" i "Nemam vremena" letargični su izgovori koji mogu biti opasni i kočiti, jer, logično je da na svakom novom putu postoje usponi i padovi, a ako nešto uistinu želimo - za to bismo trebali i pronaći vremena možda na uštrb nečega drugoga. Valja promisliti o prioritetima, ali i reći tako kako je!
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Gloria x Cedevita vitaminska voda 