Jeste li ikad sjedili na Svačićevom trgu? To je onaj ničim izazvan veliki park usred džungle prometnica u centru, da to je onaj gdje onaj dječačić uporno piški oduvijek i puni ono jezerce na uvijek istom nivou, daaa to je onaj park kad skrećete sa zelenog vala desno jer morate na Vukovarsku, a dalje ili na istok ili na zapad, čak možda i na jug.
Al‘, jeste li ikad sjedili na klupici u tom parku i gledali u miru kako metalni, željezni, niklovani ili kojim već materijalom kipareni dečko piški? Niste. Priznajte, prošli ste stoput pokraj, ali niste sjeli na klupu u džungli zelenog vala i ostalih prometnica i gledali u drveće? Ili možda jeste. Ja evo jesam, pa se sad foliram, tj. zbog nečeg što pohodim u blizini, jednom tjedno dok čekam da počne (to što pohodim) odem u Koricu, na uglu pored, kupim kavicu i neki sendvič ili ono slatko s breskvom u sredini ili kroasan punjen bademima koji se cijede cestom dok idem prema svojoj klupici pa mi nije žao što sam ga platio x eura jer su ga fakat nafilali, ‘ko moj deda makovnjaču kad sam bio mali…
Al‘, da, park na Svačićevom trgu, tamo sjednem krcat pripravcima iz obližnje Korice i gledam u drveće i svaki put, nepogrešivo, osjetim taj trenutak. Kako je malo potrebno, samo s asfaltiranog nogostupa, zakoračiti na šljunak parka i uči u posve neki drugi svijet. Osjetiti mir u jednom koraku, kao prolazak kroz portal. Opisujem, pišem, izbacujem, oslikavam i sve se sad više bojim da gubim poantu, ali hoću reći - koliko god da se bojim da će nakon ovog pompoznog uvoda poanta biti banalna - koliko je lijepo sjediti na klupici na Svačićevom trgu i koliko je malo potrebno da se sve promijeni - oko njega je i dalje zeleni val, promet, vreva, grad, nervoza, ludilo, 5G…
Ali na toj klupici sve stane, zagrizem kroasan iz kojeg mi se bademi razliju po friško opranim kratkim hlačama i nađem to malo mira da napišem ovaj tekst, bez neke velike poante, bez željene katarze koju sam htio doseći, ali evo kao dok smo igrali lovice kad smo bili mali pa smo se smjeli odmoriti u piku, tako je meni u tom mom najdražem, najljepšem ali nekad iscrpljujućem i prebrzom Zagrebu park na Trgu kralja Petra Svačića… Pik, u koji sam se sakrio da napišem ovaj tekst… Il‘ je možda dva ujutro i ja ga pišem iz svog kreveta, nebitno. Al‘ probaj jednom zagaziti s vrućeg i ubrzanog asfalta na šljunak parka na Svacki i sakriti se ili se jednostavno maknuti u zagrebački pik. Pa napiši tamo neki svoj tekst, ponovi tamo neko svoje gradivo, poljubi tamo neku svoju ženu ili jednostavno zagrizi kroasan prepun badema, lisnato s onom breskvom u sredini, popij kavicu, zapali cigareticu i gledaj kako drva rastu i kako dečko uporno piški!