Ako ste još uvijek solo i niste upoznali nekoga u školi, na faksu ili na poslu, najveći izazov u dejting sceni jest - gdje nekoga uopće upoznati? Iz prve ruke provjerili smo kako izgledaju dating događanja i što očekivati od njih.
Odrastajući, često sam gledala filmove u kojima su glavne junakinje bile novinarke koje su istraživale zanimljive teme, a pritom, naravno, uvijek bile dotjerane i uključene u neku romantičnu priču. Upravo zato me oduševio zadatak da napišem reportažu s velikog partija za samce; u glavi sam odmah odigrala scenarij u kojem sam Andie Anderson iz filma Kako se riješiti frajera u deset dana.
U subotu se, na zapadnom dijelu Zagreba, održavao veliki event najavljen kao "večer za stvarne susrete", s bogatim programom u kojem se svatko mogao uključiti po želji. Dobna skupina bila je prilično široka - od 25 do 55 godina. A ono što mi je odmah ulijevalo "posebno povjerenje" bila je činjenica da su ulaznice za žene koštale 15 eura, dok su muškarci za isti provod morali izdvojiti 20.
Nakon kupnje karte, trebalo je odraditi registraciju na službenoj stranici organizatora, upisati osnovne podatke i potvrditi dolazak. A onda je stigla i subota. Iako nisam odjenula legendarnu dugu žutu haljinu s otvorenim leđima, posegnula sam za omiljenim trapericama i crnom majicom bez leđa. Bio je to potez koji se kasnije pokazao kao greška jer sam se smrzavala čim je sunce zašlo. U torbicu sam, prema jedinoj uputi organizatora, ubacila kemijsku olovku (uz obavezan osmijeh, naravno). Zvučalo je obećavajuće.
Ipak scene iz Seinfelda
Po dolasku u prostor, koji, ruku na srce, nije bio nimalo posebno uređen, uslijedila je registracija. I to upravo onakva kakvu zamišljaš u filmovima: tri pulta, tri dobne skupine i red za prijavu. Nakon što sam predala podatke, dobila sam naljepnicu s imenom i ID brojem (koju sam, bez puno entuzijazma, zalijepila na majicu), list papira s tablicom u koju je trebalo bilježiti ID-ove, imena i kratke dojmove o svakom poznanstvu, te malu karticu s motivacijskom porukom: “You didn’t wake up to be average.” Nije mi dugo trebalo da shvatim kako će ovo iskustvo biti manje nalik romantičnoj komediji, a puno bliže neugodnim zgodama Georgea Costanze u Seinfeldu.
Prostor je bio podijeljen na zatvoreni dio i otvorenu terasu. Na terasi sam ugledala stol s tri žene i jednim slobodnim mjestom, pa sam, nakon kratkog zaustavljanja na šanku, odlučila sjesti baš tamo. Dame su izgledale toliko fantastično da sam se iskreno zapitala zašto se uopće nalaze na ovakvom događaju. Brzo sam saznala da im to nije prvi put: dolazile su već nekoliko puta, a upravo su se ovdje i međusobno upoznale. Ispričale su mi kako se na ovakvim večerima zapravo češće pronađu nove prijateljice nego partneri.
Kako je prostor počeo popunjavati, cure su prepoznale sve više lica, ljude s kojima su već razgovarale na prijašnjim događajima. U tom kontekstu, šanse da upoznaš nekog novog nisu zvučale pretjerano obećavajuće. Ipak, tu i tamo bi netko od njih uočio zgodnog dečka (dok sam ja sjedila nezgodno okrenuta leđima prema ostatku terase), pa je tračak nade ipak postojao.
Stjuardesa ili ipak ne?
Ubrzo nas je voditeljica pozvala na speed dating dio programa - žene ostaju na svojim mjestima, a muškarci se izmjenjuju svakih pet minuta. U tom trenutku osjećala sam se kao Miranda u Seksu i gradu kada se upusti u sličnu avanturu. Došla sam u iskušenje da i sama izmislím neku egzotičnu profesiju poput stjuardese, ali sam se ipak zadržala na istini. Zapravo, najviše sam se držala pitanja. Kao novinarki, to mi nije bio izazov. Ono što je bio izazov jest nastaviti razgovor nakon što na moje pitanje "Koja je najluđa stvar koja ti se dogodila u životu?" bih dobila odgovor - "Ne znam. Nemam ti takve priče".
Nakon toga slijedila je već predvidljiva rutina: što radiš, gdje živiš, koliko imaš godina i čime se baviš u slobodno vrijeme. Odgovori su se vrtjeli u krug: Netflix, čitanje, šetnja prirodom. Sat vremena, desetak ljudi i desetak istih razgovora kasnije, osjećala sam se jednostavno - iscrpljeno.
Vratila sam se na terasu i ponovno se pridružila nekim damama, ovaj put za drugim stolom. Atmosfera je ovdje bila mnogo opuštenija, čak i vesela, no nitko ozbiljno nije razmišljao o tome da će baš ovdje pronaći potencijalnog partnera. "Bolje ovdje nego doma," komentirala je jedna od njih, što mi se činilo kao najrealniji zaključak večeri. Pogotovo nakon što je uslijedio zabavni dio programa: igre koje su više prizivale dječje rođendane nego odrasle susrete, poput brzog dodavanja balona u krugu dok u pozadini svira pop iz ranih 2010-ih, uz entuzijastično pljeskanje svih onih koji bi ispustili balon i time ispali iz igre.
Na kraju, ništa od McConaugheyja
Ubrzo sam bila pozvana na još jedan razgovor koji je ovaj put potrajao više od pet minuta, a što je više napredovao, to sam ja bila sigurnija u to da je ipak trebao ostati na spomenutih pet minuta. Ali, ako ništa, bila mi je ovo još jedna prilika da vježbam svoje umijeće postavljanja pitanja, sjedenja u neugodnoj tišini i suzdržavanja od vidnog cringeanja na određene izjave.Premda, priznajem, u nekim trenucima jednostavno nisam mogla sakriti reakciju, osobito kada je na red došla tema glazbe.
Upravo je ta glazba bila napomena koju sam stavila pored njegovog imena i ID broja, kako bih se sjetila da je to čovjek s najdosadnijim glazbenim željama kojeg sam ikad upoznala. Tablicu sam revno popunjavala cijelu večer kako bih nakon događaja prepisala podatke u online bazu i odlučila s kime se želim vidjeti. Kako to nisam napravila, dobila sam i podsjetnik mailom koji je ekspresno završio u mapi ‘Smeće‘.
S druge strane, ipak sam uspjela dogovoriti jedan dejt, odlazak na koncert s damama koje sam ondje upoznala. Ako ništa, barem sam ostala unutar prosjeka onih koji s događaja odu s nekakvim planom. Ali iskreno? Više bih voljela da sam srela svog Matthewa McConaugheyja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....