Zagrebačka liječnica Nadežda Bilić i njezin suprug, ortoped Ranko Bilić, naslijedili su stotinjak ranih radova slavnog slikara Miroslava Šuteja koje sada prvi put predstavljaju javnosti, a njihova poliklinika spaja medicinu i kulturu stvarajući prostor gdje se pacijenti osjećaju ugodno i opušteno
"Pacijenti se prije operacije i pregleda lakše opuštaju uz umjetnička djela i muziku, smanjuje im se strah i neizvjesnost zbog dijagnostičkih i terapeutskih procedura. Suprug Ranko, specijalist ortoped i sveučilišni profesor, i ja zato smo željeli da naša Poliklinika, posebno u prijemnom dijelu, ne izgleda kao bolnica već da slikama i skulpturama nalikuje boutique hotelu. Na inicijativu prijatelja Luke Filipovića, voditelja Zaklade Josip Vaništa, u Poliklinici smo otvorili izložbu Miroslava Šuteja "Počeci" na dan 20. godišnjice slikareve smrti. Kustosica, povjesničarka umjetnosti Anita Ruso Brečić, odabrala je pedesetak crteža, kolaža, akvarela, litografija, tuševa i kombiniranih tehnika iz Šutejevih ranih dana", govori Nadežda Bilić, koja je zajedno sa suprugom suvlasnica poliklinike za oftalmologiju Bilić Vision.
Stjecajem okolnosti, prije tridesetak godina njezin je suprug naslijedio stotinjak Šutejevih ranih radova. Naime, suprugova teta u mladosti je bila Šutejeva prijateljica, a poznavajući njihovu ljubav prema umjetnosti, ostavila im je sva njegova djela koja je posjedovala. Čuvala ih je zamotana više desetaka godina.
"Kod nas su ta djela stajala u kutu radne sobe, da bismo ih prije 20 godina, prije renoviranja stana, ponovo pogledali. Shvatili smo da su drugačija od njegovih kasnijih radova koji su bili izlagani i reproducirani u katalozima i ostaloj dostupnoj literaturi. Početkom 2000-ih stekli smo još četiri njegova djela koja su datirana od 1976. do 1978.",objašnjava dr. Nadežda Bilić.
Dodaje kako se suprug i ona nikada nisu smatrali kolekcionarima niti su imali pretenzije da sakupljaju umjetnička djela, a njihova je kolekcija s vremenom nastala spontano. Ipak priznaje kako je sa suprugom uvijek radije kupila sliku ili manju skulpturu nego modernu odjeću ili novi automobil.
"Prvu sliku kupili smo od akademskog slikara Hasana Ljubunčića u galeriji Karas u Praškoj ulici 1976. To su bile barke spuštenih jedara, ulje na platnu, i jako nam se svidjela. Snaga dojma nekog djela ili asocijacija na nama nešto drago i danas je najvažniji motiv u izboru slika ili umjetničkih predmeta. Dakle, djelo nam se mora svidjeti. Nismo gledali na to je li vrijedno ili je autor poznat. Kako tada nismo imali novaca da kupimo Ljubunčićevu sliku, zamolili smo slikara da plaćamo u ratama. Odmjerio nas je i samo rekao: ‘U redu. Uzmite adresu tamo, kod one gospođe.‘ Tako smo nekoliko mjeseci nosili slikaru rate za otplatu slike. Naprosto nam je vjerovao, a sliku smo dobili odmah poslije izložbe. No, to su bila druga vremena, a slikar očito poseban čovjek", kaže dr. Bilić.
Zajedničku strast prema umjetnosti dijele od samih početaka veze, dok su još bili studenti i posjećivali izložbe u Umjetničkom paviljonu, Galeriji moderne umjetnosti, ali i manje izložbe.
"Upoznali smo se kao studenti Medicinskog fakulteta u Zagrebu, već na mojoj prvoj godini. Ranko je bio druga godina, sportaš, zgodan, kovrčave kose. Najprije smo se pozdravljali u prolazu, a onda je odlazak na kongres studenata medicine u Nišu sve promijenio. Više smo se družili, razgovarali u vlaku i na izletu u Sofiju te se bolje upoznali. Brinuo se da ne budem gladna, dijelio hranu i piće sa mnom. To mu je donijelo dodatne bodove u mom srcu. Po povratku u Zagreb javio mi se da odemo zajedno na predstavu u Komediju. I tako je sve počelo. Vjenčali smo se nakon završetka mog studija. On je već diplomirao. Tada sam imala 24, a on 25 godina. Naše vjenčanje bilo je skromno, u krugu obitelji, to je bila i njegova i moja želja. Nešto novaca, koje smo dobili tom prilikom i sačuvali ga, nakon nekoliko godina života u stanu Rankovih roditelja iskoristili smo da podignemo kredit i kupimo stan u kojem živimo i danas" govori Nadežda Bilić.
Upravo joj je suprug bio najveća podrška kada je prije trideset godina odlučila otvoriti privatnu oftalmološku praksu. Kako je u javnom zdravstvu dulji period bila nezadovoljna zbog nemogućnosti realizacije, ne samo ambicija nego i napredovanja i ideja, prelazak u privatnike nametnuo se kao rješenje.
" Suprug mi je govorio da sam sposobna nastaviti raditi samostalno ili sa svojim timom koji ću formirati i da mi za to ne treba bolnica te da neka samo uživam u izazovima koji su pred nama. Posebno me ohrabrio riječima: ‘Ako i ne zaradiš svoju plaću, mi smo skromni ljudi, živjet ćemo od moje plaće‘. Na kredit smo kupili garsonijeru od 35 četvornih metara, u stambenoj zgradi u blizini našeg stana, koju smo preuredili u ordinaciju. Počela sam potpuno sama. Namještaj smo kupili u IKEA-i u Grazu i prevezli ga u starom golfu, sve u jedan dan. Naša djeca tada su bila mala i putovala su s nama. Na povratku nisu imala gdje sjediti jer smo polegli stražnja sjedala pa su ležala na brojnim kartonskim kutijama do Zagreba", prisjeća se. Zato je njihova skorašnja 30. obljetnica Poliklinike još slađa, posebno jer su svoje znanje prenijeli i na djecu, sina Luku, ravnatelja i glavnog operatera u Poliklinici Bilić Vision, te kćer Anu, koja vodi nekoliko optika u Zagrebu i Splitu te pomaže suprugu Marku u vođenju stomatološke poliklinike Miličić Dent.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....