Romana Jerković Kraljić za Gloriju govori svojoj ulozi u Europskom parlamentu, medicini, odrastanju na Pelješcu te slobodnom vremenu koje najradije provodi s obitelji, u svojoj kući pored mora.
Liječnica, političarka, zastupnica u Europskom parlamentu i sveučilišna profesorica na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci - sve su to titule Romane Jerković Kraljić (61), koju je utjecajni medicinski časopis OncoDaily krajem prošle godine uvrstio među sto najutjecajnijih žena na svijetu koje se bave onkologijom. Bio je to i više nego dovoljan razlog da je pozovemo na razgovor, a detalje smo uspjeli dogovoriti između njezinih letova na relaciji Zagreb ili Rijeka - Bruxelles, koji su joj postali gotovo svakodnevni, a o kojima kao djevojčica nije ni sanjala.
"Ja sam vam žena koju su oblikovali obitelj, more i rad. Odrasla sam u Lovištu na Pelješcu, u kući uz more, okružena prirodom i životinjama, u jednostavnom, toplom i slobodnom okruženju koje me duboko obilježilo", započinje Romana svoju priču.
"Imala sam lijepo djetinjstvo. U školu sam odlazila brodom, što možda mladima danas djeluje egzotično. No, vožnje po uzburkanom moru nisu uvijek bile zabavne jer smo često u toj maloj barci morali ploviti po velikim valovima. A kada bi vjetar bio prejak, u školu nismo išli. To nam je bilo najdraže", smije se.
"Doista imam lijepe uspomene. Lovište, u kojem sam odrastala, na samom je kraju Pelješca. I tada, a i danas, to mi mjesto izgleda kao raj na zemlji", otkriva Romana.
Školovanje ju je nakon osnovne škole odvelo u Korčulu, uz koju je vežu prijateljstva i sjećanja na jedno bezbrižno i radosno razdoblje života. Već sa 17 godina odlazi u Rijeku na studij medicine, i tu zapravo počinje njezin profesionalni put koji ju je odveo do znanosti, sveučilišne karijere, a kasnije i do politike.
Najmlađa profesorica
Danas je sveučilišna profesorica i zastupnica Europskog parlamenta, ali bez obzira na te uloge, u sebi i dalje nosi onu istu jednostavnost iz koje je potekla.
"Volim raditi, pomagati i vjerujem u odgovornost prema svemu što me okružuje. Privatno živim mirno i povučeno sa svojim suprugom, sestra sam i prijateljica. Rekla bih da sam izravna i iskrena, ali i da mi je važno ostati svoja, bez obzira na to gdje me život odvede", poručuje Romana.
Njezin radni dan teško je svesti na "tipičan" jer politika je dinamična i nepredvidljiva. "U Europskom parlamentu, dan mi počinje oko 8 sati i ispunjen je sjednicama odbora, konferencijama, sastancima, glasanjima, radom na različitim zakonima i rezolucijama. Volim to pa mi nikad nije teško. Trenutačno radim na Europskoj strategiji za kardiovaskularno zdravlje jer su srčane bolesti vodeći uzrok smrti kako u Hrvatskoj tako i u cijeloj EU. Stvarno je dobar osjećaj da možete doprinijeti konkretnim promjenama, što daje ovom poslu poseban smisao", ističe Romana.
Iako na fakultetu više ne radi intenzitetom kao nekada, taj dio njezina profesionalnog života i dalje joj je važan.
"Kao profesor sudjelujete u osobnom i profesionalnom razvoju studenata. Biti dio tog procesa, gledati kako sazrijevaju, razvijaju svoje interese, vještine i vrijednosti, nešto je što me iskreno veseli. To je poseban odnos koji daje smisao akademskom radu i ostavlja dugotrajan trag, ne samo na studentima, već i na meni. Kad ih vidim po klinikama i domovima zdravlja kao uspješne i zadovoljne ljude, i sama sam ispunjena i sretna", pojašnjava.
Romana je svojevremeno, sa svojih 27 godina, bila najmlađa profesorica studija medicine u Rijeci, što joj nije ni laskalo, ali ni stvaralo određeni pritisak.
"Titula profesora ne dolazi preko noći, rezultat je dugotrajnog truda, odricanja i ustrajnosti - godina predanog rada, vikenda provedenih uz računalo, analiza rezultata, pisanja radova i vremena provedenog u laboratoriju. Kada sam stekla uvjete za profesuru, da, bila sam sretna, ali znala sam da je to samo jedna stepenica i da putu nije kraj. Stalna potreba za napretkom i učenjem me i danas pokreće", govori.
Medicina ju je prije svega privukla jer je plemenit i human poziv. "Bila sam sigurna da ću nakon diplome raditi u bolnici i s pacijentima, ali život me odveo u drugom pravcu. Čekajući specijalizaciju, počela sam volontirati na Zavodu za anatomiju vjerujući da je to tek prolazna faza, a onda sam iznenada dobila priliku otići na Sveučilište u Padovi, upisati doktorski studij i raditi na genskoj terapiji mišićnih bolesti. Nisam planirala zavoljeti znanost i istraživanja, ali dogodilo se", pojašnjava.
Život uz more
Njezini počeci u Europskom parlamentu datiraju iz 2012. godine. Hrvatski ju je sabor tada poslao s kolegama u Bruxelles, u ulozi promatračice. Osam godina kasnije u parlament odlazi spletom okolnosti.
"Ujedinjeno Kraljevstvo izašlo je iz Europske unije, a Hrvatska je dobila dodatno zastupničko mjesto. Iako je moja najveća ljubav zdravstvo, dobila sam mjesto u Odboru za industriju, istraživanje i energetiku i postala glavna izvjestiteljica parlamenta za iznimno važan zakon o digitalnom novčaniku", govori Romana.
Po prirodi je samokritična i ima osjećaj da može više i bolje. No, kada pogleda unatrag, zna da je radila predano i odgovorno. "U ovom, drugom mandatu, kao potpredsjednica Odbora za javno zdravstvo najviše se imam priliku baviti zdravstvom. Malo je reći da sam zbog toga presretna", priznaje.
Njezin rad možemo pratiti na društvenim mrežama koje su u njezinu poslu koristan alat za komunikaciju i informiranje.
"Vrlo sam aktivna kada je o poslu riječ, ali život izvan toga svjesno ne dijelim. Privatan život i intimu obitelji želim zadržati za sebe. Ne mislim da je to nešto pogrešno, ali nisam taj tip osobe", pojašnjava Romana.
Nakon zahtjevnih i teških dana opušta se u toplini svog doma. "Najviše me veseli biti kod kuće, u krugu obitelji i prijatelja. Volim druženja i to su trenuci u kojima se lako ‘isključim’ od svakodnevnog tempa i obaveza. Obožavam opuštajuću glazbu - jazz, soul, blues i klasiku. Naravno, kao prava Dalmatinka obožavam klape", otkriva.
Idealan dan za nju je onaj bez sata i mobitela, bez žurbe, kada se posvećuje malim stvarima koje je ispunjavaju. "Jutro uz šalicu čaja i razgovor o danu koji je ispred mene. Odlazak na tržnicu, kuhanje, razgovori, šetnje... Imamo sreću da živimo kraj mora. To plavetnilo i šum valova nekako brišu sve brige i daju spokoj", opisuje Romana.
Omiljeni su joj hobiji vezani uz djetinjstvo, a onda i medicinu. "Svaki slobodan trenutak na Pelješcu provodila sam surfajući na dasci. Ima nešto u vjetru i valovima što me opčinjava i dandanas, ali bez obzira na želje, rijetko stižem surfati. No, pomoglo mi je pri učenju skijanja na snijegu pa danas više skijam.
Oduvijek ju je privlačila povezanost prirode i zdravlja, pa istražuje ljekovita svojstva biljaka i načine na koje može doprinijeti zdravlju. "Izrađujem prirodne pripravke za različite tegobe i spajam znanje, znatiželju i ljubav prema prirodi", ponosno ističe.
Priznanja nisu cilj
U svemu voli različitost pa tako i u štivu koje čita i filmovima koje gleda. "Volim Remarquea, Hemingwaya, Nerudu, Lorcu, dobre priče u kojima se mogu izgubiti. Najdraža knjiga mi je "Sto godina samoće" Gabriela Garcíje Márqueza. Filmove biram prema trenutku, redateljima, glumcima… Nekad su to lagani naslovi za opuštanje, a nekad oni koji ostave dublji dojam. Suprug i ja gotovo svaki vikend idemo u kino", otkriva.
Najveća podrška u životu joj je oduvijek obitelj. "Puno je toga važno, ali malo što toliko dragocjeno kao obitelj. Ona je istinsko bogatstvo, moja sigurna luka i kompas koji me vodi", naglašava Romana.
Razgovore o politici u njezinu je domu teško izbjeći, ali suprug i ona nastoje posao ostaviti van njega. "Politika je dio života. Ipak, oduvijek sam znala povući jasnu crtu između privatnog i poslovnog. Kada radim, poslu se u potpunosti posvetim, ali ne nosim ga kući. Kod kuće cijenimo mir i obiteljsku atmosferu, pa teške teme i posao ostavljamo po strani kad želimo biti zajedno i uživati u zajedničkim trenucima. Vrijeme za obitelj doživljavam kao nešto svoje i dragocjeno, i to nastojim sačuvati", poručuje.
U sljedećih nekoliko godina želi sačuvati i zdravlje kako bi mogla živjeti punim plućima i biti tu za svoje bližnje. Profesionalno, želi raditi na zdravstvenim politikama i inicijativama koje mogu donijeti stvarnu promjenu u životima ljudi, a što je prepoznato i na svjetskoj razini. Naime, jedno od najljepših priznanja bilo je ono OncoDailyja koji ju je uvrstio na popis sto najutjecajnijih žena na svijetu koje se bave onkologijom.
"Ne mogu reći da mi nije bilo drago naći se na tom popisu. Bilo je to priznanje za sve ono što radim u Europskom parlamentu. Ali nikada se nisam zanosila priznanjima i nagradama. Život je dugačak put na kojem biramo što ćemo i kako raditi. Svatko ima priliku nečim doprinijeti svijetu. Vjerujem da je moja misija pomaganje. I zato priznanja sama po sebi nisu nikada cilj. Cilj je pokrenuti promjene u Hrvatskoj i poboljšati kvalitetu onkološke skrbi", zaključuje Romana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....