Do osječkog liječnika Vladimira Bor­­zana (54) gotovo je nemoguće doći - i sami smo se u to uvjerili pokušavajući čak tri puta stupiti s njim u kontakt putem njegove poliklinike, no svaki put bismo dobili isti odgovor: doktor je u ordinaciji. Čak i subotom s pacijentima provodi veći dio dana. Stoga nimalo ne iznenađuje što je ovaj stručnjak interne medicine, gastroenterolog i hepatolog već šestu godinu zaredom nositelj titule "Najdoktor" prema izboru pacijenata.

"Lijep je osjećaj, pogotovo kada se to događa iz godine u godinu. Liječnik je tu zbog pacijenta i naravno da je važno kako pacijent ocjenjuje njegov rad. Prvo i osnovno, prilazim pacijentima s poštovanjem, strpljenjem i iskrenim interesom da im pomognem. No, ljubaznost ili strpljivost, koliko god važne u liječničkom poslu, nisu presudne. Stručnost je kriterij iznad svega jer ljudi ne dolaze liječniku da bi malo popričali, već zbog zdravstvenog problema koji žele riješiti. Ako liječnik nema znanje kojim bi dao odgovor na njihove probleme, tražit će drugog koji ima. Na fakultetu su nas učili da je dobra anamneza više od pola dijagnoze. Razgovor i promatranje čovjeka kao cjeline je ključno. Čovjek nije puki zbroj organa, a mi nismo mehaničari koji gledamo jedan dio koji ne funkcionira dobro", govori Vladimir Borzan, koji nam se povratno javio tek kasnije u subotu, a fotografiranje zakazao za nedjelju - jer to mu je jedini slobodan dan u tjednu.

Supružnici Biljana i Vladimir Borzan

Empatija prema drugima

Da je medicina njegov poziv, shvatio je još kao klinac znatiželjno upijajući priče majke liječnice koja je imala snažan utjecaj na njega, dok ga očev posao politologa i sociologa nije toliko intrigirao. Još u djetinjstvu imao je izraženu empatiju prema drugima, a tu karakteristiku smatra najvažnijom u ovom poslu.

"Mladi se ljudi pri upisu na fakultet trebaju zapitati osjećaju li empatiju prema pacijentu. Iz toga proizlazi strpljenje za bolesnog čovjeka, da ga poslušaš s iskrenim interesom, a i ambicija da tijekom školovanja što bolje naučiš kako pomoći bolesnome. I tako nastaje dobitna kombinacija znanja i empatije. Dobar dio mojih pacijenata pratim i liječim godinama, znam o njihovoj bolesti sve, ali i puno o njima kao osobama i to svakako olakšava liječenje", objašnjava.

Nakon fakulteta tri je godine proveo u Znanstvenoj jedinici na Pedijatriji u KBC-u Osijek, no čim je raspisan natječaj na Internoj klinici, prijavio se i bio primljen. Tada nisu bile usmjerene specijalizacije pa je specijalizirao Internu medicinu, ali je od početka bio raspoređen na Gastroenterologiju. Svoje znanje nakon specijalizacije usavršio je na subspecijalizaciji iz gastroenterologije.

U KBC-u Osijek proveo je dugih 27 godina. Raditi u velikom sustavu gdje se može sve vidjeti, naučiti i koji je poticajan za mlade ljude smatra neprocjenjivim. Imao je čast učiti od iznimnih doktora koji su spremno prenosili svoje znanje i to ga je oblikovalo u liječnika kakav je danas. Stoga odluka da otvori privatnu polikliniku nije bila laka.

"U bolnici imaš sigurnost, privatna poliklinika je neizvjesnost. U početku sam kratko vrijeme radio i u bolnici i u poliklinici, nisam znao što me čeka i mogu li uopće "preživjeti" kao privatnik. No, posao je tako krenuo da više nisam stizao raditi oboje. A iskreno, tako je i poštenije, nisam se osjećao ugodno sjedeći "na dvije stolice". U privatnoj poliklinici iza tebe ne stoji veliki sustav koji te štiti što god da se dogodi. Tu si sam sa svojim znanjem. U bolnici ne moraš razmišljati o isplati svoje plaće, a kamoli nečije tuđe. Ne razmišljaš o nabavci lijekova, potrošnog materijala, rado radiš s vrhunskom opremom, ali te se ne tiče kako i po kojoj cijeni je ona tu došla. Ako se pokvari neki dio, znaš da će novi biti uskoro tu i ne zamaraš se puno time. U privatnoj poliklinici postaješ i poduzetnik i najednom počinješ brinuti o svemu tome, uz brigu o pacijentima. Ali ima jedna prednost koja nadmašuje sve, a to je što sam u svojoj poliklinici imao privilegij sam izabrati tim s kojim ću raditi. Ponosan sam na svoj tim, na njihovu vrhunsku stručnost, predanost poslu i brigu za bolesnika. Ostavljam si više vremena za razgovor s pacijentima, što njih raduje, a meni pomaže da se još više udubim u detalje njihove bolesti" objašnjava.

Sa sinovima Matejem i Andrejem rado odlaze na putovanja

Odlikaš oduvijek

Odlikaš je bio oduvijek, ali nikako štreber - napominje. Roditeljima nikada nije zadavao probleme. - Bio sam, kao valjda i većina djece, pun energije, bavio se raznim sportovima: plivanjem, tenisom, odbojkom, basketom. Odrastao sam u Osijeku, koji je dovoljno velik da ima sve što čovjeku treba, a dovoljno malen da, recimo, ne provodiš dnevno sat ili dva u prometnim gužvama. Rano djetinjstvo sam proveo igrajući se, trčeći i skačući na ulici "do mraka", kako je to bilo uobičajeno pravilo. Kasnije sam otkrio košarku koju sam igrao satima na igralištima po čitavom gradu. Ali iako sam jako volio košarku, znao sam da ću biti liječnik - govori Vladimir Borzan.

Studij medicine donio mu je i ži­­votnu ljubav - suprugu Bilja­­nu Bor­­­­zan (54), zastupnicu u Euro­par­lamentu.

"Svoju Bibi znam još iz srednje škole, ista smo generacija, ali znali smo se samo iz viđenja. Kada smo zajedno krenuli na fakultet, kroz prvu godinu smo se družili, a na drugoj smo postali par. I tako smo ostali do danas. Zajedno smo punih 33 godine, od čega smo 26 godina u braku. Mi se nikad ne svađamo, možda je tajna u tome što ne stignemo. Vjenčali smo se u Osijeku 1999. Znam i točan datum, 29. svibnja, supruga bi se vjerojatno jako naljutila kad bih zaboravio. Bio je prelijep sunčan dan i moram reći da je bio baš dobar tulum s kojim smo htjeli veselo i opušteno ući u zajednički život. A njega smo kao dvoje mladih liječnika počeli u mojoj dječjoj sobi u kući mojih roditelja", prisjeća se.

Iako njegova supruga zbog posla živi između Zagreba, Osijeka i Bruxellesa, dobro su organizirani. Kada je postala zastupnica, pojavila se dilema hoće li se cijela obitelj preseliti u Bruxelles ili će ona putovati svaki tjedan doma, ali zaključili su da je odrastanje u Osijeku za njihovu dvojicu sinova, Andreja (23) i Mateja (17), puno ljepše.

"Dobro smo organizirani, roditelji su nam mnogo pomogli. Djeca su odrastala okružena pažnjom i ljubavlju baka i djedova. Osobito je moja mama puno pomogla, ona je centar svemira u našoj kući. S velikom pažnjom smo organizirali zajedničke obiteljske trenutke kako bismo što bolje iskoristili vrijeme koje provodimo skupa. Dok su sinovi bili mali, znalo je biti izazovno, a danas kad su odrasli je puno lakše", govori dr. Borzan.

Ponosni roditelji

Andrej je na petoj godini Medicinskog fakulteta u Osijeku, a Matej pohađa Matematičku gimnaziju. Obojica su sportaši, Andrej je postizao izvrsne rezultate u plivanju, obojica u šahu, a Matej je čak bio dvaput državni šahovski prvak. Trenutačno su obojica u fazi igranja nogometa. U politiku se zbog mame razumiju sigurno daleko iznad prosjeka svojih vršnjaka, ali nije im ni na kraj pameti da se time ozbiljnije bave gledajući koliko to "melje" mamu.

Biljana i Vladimir Borzan na vjenčanju

"Supruga ih je uvijek mazila kad bi došla kući i znala je govoriti da bi bili razmaženi da nema mene. Mislim da nisam strog roditelj, ali znam da im nisam i ne trebam biti na razini prijatelja. Najveći kompliment je kad nam njihovi profesori kažu: "Imate zaista divno odgojenu djecu". Smatrao bih da smo potpuno promašili kao roditelji da naši sinovi misle da im pripada nešto što njihovim vršnjacima ne pripada. U tinejdžerskim danima nije bilo većih trzavica i problema", ističe ponosni otac.

Obiteljsku razdvojenost nadoknađuju putovanjima, a zadnje zajedničko bilo je posjet Rimu, gdje su dnevno prehodali oko 25 tisuća koraka kako bi upili sve njegove ljepote. Putovanja ga ispunjavaju i dovode u balans jer, kako kaže, spava premalo, radi jutarnju smjenu, uzima pauzu za ručak i ponovno nastavlja popodnevnu smjenu.

Ipak, ima brojne strasti izvan posla. "Obožavam kuhati. Nedjelja je moj dan i to je uvijek prava mala obiteljska svečanost. Veliki sam filmofil, čuvam svoju srednjoškolsku kolekciju od nekoliko stotina videokaseta. Poslije je došao CD, pa imam još i tu lijepu kolekciju. Nadalje, tu su i građevinski i stolarski radovi. Gotovo sav namještaj u našem stanu sam izradio svojim rukama. Budući da će ovo čitati moja supruga, obećajem da, iako sad nemam dovoljno vremena za odmor i hobije, uskoro ću se bolje organizirati", zaključuje kroz smijeh.