GLORIA
KLUB SRETNIH ŽENA

Duga je lista strahova koji me svakodnevno opsjedaju. Odlučila sam ih napasti

Strahovi su kao gremlini - nemojte ih hraniti nakon ponoći jer će se umnožiti i pokušati vas progutati

Nuklearni napad. Majmunske boginje. Novi soj korone. Još jedan potres. Bazna stanica preko puta zgrade. Financijska kriza. Izumiranje pčela. Čudno titranje desnog oka. Piletina puna hormona. Termički neobrađena jaja. Nefiksirane čelične šipke nogometnih golova na dječjim igralištima. PVC, PS i PC plastika koja nosi oznaku 1, 3, 6 i 7. Samoća.

Prilično je duga lista strahova koji me svakodnevno opsjedaju, a komentari tipa "bože, pa ja o takvim stvarima nikad ne razmišljam" ne pomažu. Jer ja razmišljam, i to otkad znam za sebe. U djetinjstvu sam često lijegala u krevet u panici da će se mojim roditeljima nešto dogoditi i da ću ostati sama na svijetu - sindrom jedinice, pretpostavljam.

Danas, kao majka jedinca, u krevet liježem u panici da će se meni i njegovu ocu nešto dogoditi i da će on ostati sam na svijetu. Mada na svjesnoj razini znam da su ovakve misli neproduktivne, nezdrave i besmislene, duševna dinamika uglavnom se odvija u sferi podsvjesnog, a tu je teško provaliti i napraviti reda. Valovi tjeskobe preplavljuju me uvijek u isto doba dana - ili rano ujutro ili kasno navečer, u trenucima u kojima nema hektične buke svakodnevice da ih zagluši.

image

Lijeganje u krevet sa strahovima

-/EVERETT/PROFIMEDIA

Strahovi su kao gremlini - nemojte ih hraniti nakon ponoći jer će se umnožiti i pokušati vas progutati. Valjda zato puno pričam i volim biti okružena ljudima. Da ne čujem vlastite misli. Boriti se s njima ponekad je naporno. Ponekad mi dođe da se pokrijem po glavi i odbijem izaći u svijet, ali imam dijete, posao, financijske obveze...

Ili, da citiram prijateljičinu crnohumornu konstataciju: "ne mogu si priuštiti depresiju kakvu zaslužujem". Na tu smo se njezinu opasku neku večer dobro nasmijale i oraspoložile.

Kad prijeđu četrdesetu, mnoge žene obuzme neki čudan miks racionalnih i iracionalnih bojazni. Hoće li mi grudi stvarno jednog dana doći do pupka? Hoću li u njima jednog dana napipati kvržicu? Hoće li izbiti novi rat na Balkanu i gdje ću sakriti svog sina ako se to dogodi? Hoću li se u menopauzi pretvoriti u staru smežuranu šljivu? Strah je jedan od temeljnih ljudskih osjećaja koji ima važnu funkciju za naše preživljavanje, no što kad on, umjesto za nas, počne raditi protiv nas? Kad nas ne aktivira nego paralizira?

Navršivši nedavno 45 godina, odlučila sam napasti svoje strahove. U to sam ime neku večer polizala ostatke kreme od šećera i svježih žumanjaka koje sam umutila za kolač. Ako mi je suđeno da umrem od salmonele, neka tako bude (mada je to malo vjerojatno s obzirom na to da sam u djetinjstvu polizala stotine plastičnih zdjela u kojima su se mutila jaja).

Ubila sam aplikaciju za prijave potresa i otpakirala ruksak koji mjesecima stoji u ostavi kraj ulaznih vrata. Potrošila sam staru zalihu ulja i nisam napravila novu. Bacila sam preostalih pet zaštitnih maski u smeće (želim vjerovati da nam više neće trebati). Higijenske uloške nisam bacila iako su tri mjeseca stajali neiskorišteni.

Ne mogu vam opisati svoju sreću kad sam jedno jutro na plahti ugledala crvenu mrlju. S nuklearnim ratom i tektonskim poremećajima možda sam se i spremna suočiti, ali s menopauzom još uvijek, očito, nisam.

Linker
11. lipanj 2022 08:02