Što znači biti dobra mama ili tata, kako regulirati vlastite emocije u odnosu prema djetetu, na koji način postaviti granice - ovo su samo neka od brojnih pitanja koja muče roditelje, a na koje odgovore mogu dobiti u savjetovalištu psihoterapeutkinja Ive Gospodnetić i Mare Modrić.
Biti roditelj jedno je od najljepših, ali i najizazovnijih životnih iskustava. Svaki dan donosi nova pitanja, dileme i situacije za koje često nema unaprijed pripremljenih odgovora. Upravo zato u Zagrebu već tri godine djeluje savjetovalište OK roditelj, mjesto podrške mamama i tatama koje nudi stručnu pomoć u odgoju, komunikaciji i izgradnji zdravih obiteljskih odnosa. Cilj mu je osnažiti roditelje, pokazati im da nisu sami u svojim izazovima te ih naučiti kako svakodnevne brige mogu postati prilike za rast - i djece i roditelja, a zajedno ga vode dvije prijateljice, Iva Gospodnetić (38), magistra psihologije i edukantica psihoterapije, i Mara Modrić (38), magistra edukacijske rehabilitacije i edukantica psihoterapije pod supervizijom. Upoznale su se, otkrivaju, na jednoj naprednoj edukaciji za psihoterapeute te vrlo brzo osjetile da razmišljaju slično, da im se ideje nadopunjuju i da mogu zajedno stvarati te je tako rođena ideja o savjetovalištu za roditelje OK roditelj. Obje su već u startu imale veliku podršku partnera, obitelji i prijatelja.
Čari psihoterapije
"Mislim da nema osobe koja nam nije rekla da postoji velika potreba za ovim oblikom podrške roditeljima i svi su dali sve od sebe da nam pomognu u osnivanju savjetovališta", govori Iva, a s njom se slaže i Mara. Prvih susreta s klijentima dobro se sjećaju. Iva kaže da je u sebi vjerojatno osjećala veći strah nego osoba koja se pojavila na prvom terminu, a Mara nije mogla razlučiti je li uzbuđena ili anksiozna.
"Progonila me ideja da moram biti savršena i da klijenti ne smiju vidjeti moje mane. Danas je to puno drugačije. Istinski vjerujem da je dobro i lijepo da klijenti osjete tu ljudskost i nesavršenstvo. Tada povjeruju da su oni ti koji mogu učiniti velike promjene jer ideja o idealnom terapeutu pada u vodu. A s druge strane ja sam kao terapeut autentična i stvaram odnos s klijentima na jednoj posve novoj razini. Nekad je to teško opisati riječima. Zato želim svakoj odrasloj osobi da osjeti čar psihoterapije", poručuje Mara. U Hrvatskoj se na odlaske na psihoterapije još uvijek gleda kao na tabu teme, općenito traženje bilo kakve psihološke pomoći. Barem je tako bilo tijekom posljednjih nekoliko godina, no ipak se, konstatiraju, vide neki pomaci.
"Dugo je kod nas vladala zabluda da je to samo za "lude" i ljudi su bili uvjereni da im mora biti iznimno teško da potraže pomoć. Danas je biraju jer žele živjeti kvalitetnije, imati bolji odnos sa sobom i s drugima, a ne samo zato što su u krizi. Tu su mediji i društvene mreže odigrali veliku ulogu. Puno više se priča o mentalnom zdravlju, javne osobe dijele svoja iskustva i skidaju stigme. Drugi važan faktor je tempo života. Toliko je pritisaka i nesigurnosti da su ljudi shvatili kako nije sramota potražiti podršku, već to polako postaje dio osobne higijene", govori Iva.
Roditeljstvo nije lako. S jedne strane postoji ogroman pritisak društva, obitelji, društvenih mreža i medija, a s druge strane tu su i naša unutarnja očekivanja, često perfekcionistička, praćena glasnim unutarnjim kritičarom.
Teške i traumatične situacije
"Roditelji se zbog toga osjećaju krivo i posramljeno, uvjereni da nisu dovoljno dobri, a taj pritisak s vremenom može narušiti njihovo mentalno zdravlje pa nam se javljaju iz različitih razloga. Mnogi primjećuju da im se vlastite traume iz djetinjstva aktiviraju u ulozi roditelja. Često se susrećemo s anksioznošću, depresijom u trudnoći ili nakon poroda, teškoćama u regulaciji emocija poput bijesa, tuge ili srama. Suočavamo se s izrazito teškim i traumatičnim situacijama, kao što je gubitak trudnoće, traumatičan porod, prekid trudnoće i smrt djeteta", kaže Iva. U takvim trenucima potreban im je posebno siguran prostor da mogu tugovati i pronalaziti način kako dalje. Javljaju im se i s pitanjima odnosa, kako postaviti granice obitelji i rodbini, kako raspodijeliti odgovornosti s partnerom, kako ponovno pronaći intimnost nakon rođenja djeteta. I ono što se jako često provlači, bez obzira na temu, jest potreba da se roditelji nauče brinuti o sebi jer bez toga je teško biti dobro i za sebe i za dijete.
Svako razdoblje u povijesti za roditelje nosi neke vidljive i nevidljive terete, konstatiraju. Za roditelje današnjice to su mitovi o roditeljstvu koje su "ponijeli" iz 20. stoljeća u kombinaciji s ogromnim utjecajem tehnologije koji nas je zapljusnuo u 21. stoljeću.
"Što se tiče mitova o roditeljstvu, najrazorniji su oni da roditelj mora biti neporeciv autoritet te da su djeca sve gora i gora i da je nekada bilo bolje", smatra Mara. Pitanje o definiciji "dobrog roditelja" posebno ih je razveselilo, jer im se ne sviđaju termini "savršen" ili "najbolji" koji neki koriste. Dobar roditelj postoji i on nije nepogrešiv, ali se uvijek djetetu trudi osigurati sigurno i njegujuće okruženje u kojem ono može rasti, istraživati i učiti prihvaćati svijet oko sebe.
"To uključuje dječja razočaranja, frustraciju ili nezadovoljstvo te shvaćanje da roditelj nije svemoguć i da svijet nije uvijek pravedan. Na taj način gradi realistične odnose", govori Iva.
Dobar roditelj, dodaje Mara, ima određenu fleksibilnost i istražuje kako može postaviti granice, strukturirati i voditi dijete nježno i s ljubavlju. Nije prestrog prema sebi kada pogriješi. Vjeruje u svoje potencijale i istražuje kako može ojačati svoje kapacitete za ona razdoblja kada roditeljstvo iscrpljuje.
Na savjetovanje im najčešće dolaze žene, zatim parovi, a tek potom muškarci. Žene, otkrivaju, češće prepoznaju potrebu za podrškom i spremnije su potražiti pomoć kada osjete da im je teško. Muškarci se i dalje, zbog društvenih očekivanja i uvjerenja da moraju "izdržati sami", rjeđe odlučuju na taj korak, iako se i tu vidi pozitivna promjena.
Jedan psihoterapijski proces ima nekoliko faza. Na samom početku najvažnije je da se osoba osjeti sigurno i da stvore odnos povjerenja. Tada zajedno istražuju što ju je dovelo, s kakvim brigama i potrebama te koji su ciljevi procesa. Kako odnos raste, otvaraju se i dublje teme, zahtjevne i neugodne, ali kroz to iskustvo događaju se promjene.
Sljedeća faza je pronalaženje novih obrazaca ponašanja, razmišljanja i osjećanja. Ljudi uče prepoznati svoje emocije, postavljati granice, drugačije razgovarati i reagirati.
U završnim fazama naglasak je na učvršćivanju promjena i prenošenju naučenog u svakodnevni život i odnose, a zatim i na završetak psihoterapije i opraštanje. Terapija se može gledati kao putovanje - ide se korak po korak, s usponima i padovima, ali s jasnim ciljem da osoba živi slobodnije, povezanije sa sobom i drugima i zadovoljnije.
"Neki klijenti vole projektivne tehnike, neki više vole razgovorom doći do zaključka, a neki vole istraživanje na razini tijela. Pritom je važno da sve metode i tehnike rada prilagodimo klijentu. Da stvorimo odnos u kojem će se osjećati viđeno, poštovano i ravnopravno. Važno je naglasiti da proces nije linearan i da se ponekad puno puta vraćamo na neke procese i to je okej", govori Mara.
Kada potražiti pomoć?
A kako roditelj može prepoznati da mu je potrebna stručna pomoć? To može biti osjećaj stalnog umora, gubitak interesa za stvari koje su mu prije bile važne, česta tjeskoba ili bezvoljnost. Neki roditelji primijete da brzo planu, da ih sitnice razljute ili da se povlače i osjećaju usamljeno iako su okruženi drugima. Ponekad ne mogu uživati u odnosu s djetetom, opterećeni su osjećajem krivnje ili teško spavaju i ne mogu se odmoriti.
"Ne treba čekati da problemi postanu nepodnošljivi. Stručna pomoć nije samo za teške situacije i velike krize, nego i za trenutke kada roditelj želi podršku, razumijevanje i prostor", naglašava Iva. Obje naglašavaju kako je važno potražiti stručnu pomoć kada su baterije na 30, a ne na tri posto. Lakše je osnažiti kapacitete, ući u kontakt sa sobom, pobrinuti se za sebe i posljedično biti OK roditelj. Na terapijama ih najviše dirnu različite situacije. Maru najviše dirne kada roditelji uspiju utišati svog unutarnjeg kritičara i osloboditi svoje unutarnje dijete. Tada postaju mekši, fleksibilniji i otvoreniji za nova iskustva. Kada povjeruju da mogu graditi odnos s djecom postavljajući granice na smiren i konstruktivan način. Do ganuća je dirnuta i kada klijenti dođu na terapiju zbog gubitka trudnoće. To je, konstatira, toliko zabranjivano, duboko pospremljeno u našoj kolektivnoj svijesti, a ostavlja dubok trag i na majci i ocu. Oprostiti se i odbolovati taj gubitak i razmišljati kako će izgledati nastavak reproduktivne priče zaista je važno, poručuje Mara.
Ivu najviše raduju trenuci u kojima roditelji prepoznaju vlastite obrasce iz djetinjstva i uspiju ih promijeniti kako bi sebi i svojoj djeci pružili drugačije iskustvo.
"Za mene je nevjerojatno snažno i inspirativno kada osoba shvati da ne mora ponavljati ono što je sama proživjela i pronađe način da prekine taj krug. Kada pronađu vrijeme za sebe ili se ponovno povežu s partnerom ili partnericom. Ti trenuci pokazuju da promjena nije samo moguća nego i da ima ogroman utjecaj na cijelu obitelj. U tome vidim smisao onoga što radim", priznaje Iva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....