Varaždinski tekstilno-modni gigant Varteks, simbol hrvatske tekstilne industrije, odlazi u povijest, a s njime i sve ono što je značio generacijama kupaca kojima je njegovo ime bilo domaći statusni simbol.
Kao djevojčica koja je živjela u predgrađu Zagreba, prilikom dolaska u kupovinu ‘u grad‘, kako sam nazivala posjet centru, osjećala sam se kao Alisa u zemlji čudesa. Kićene zgrade, mnoštvo ljudi, tramvaji, raskošni izlozi... Sve je to izazivalo udivljenje i budilo želju da postanem dio tog svijeta kad odrastem. Naročito kad sam, čvrsto stežući maminu ruku, hodala prema velebnoj ružičastoj zgradi na uglu tadašnjeg Trga Republike i Bakačeve ulice u kojoj se nalazila trgovina Varteks.
Već tada zaljubljena u krojeve, boje i tkanine, trgovina mi je izgledala poput Aladinove špilje s blagom, i dok je mama isprobavala suknje, haljine i kostime, ja sam sa strahopoštovanjem prolazila između štendera s najnovijim modelima odjeće. Jer, kupovati u Varteksu bilo je potvrda pripadanja urbanoj eliti čije slike sam viđala na stranicama tadašnjih modnih magazina ‘Svijet‘ i ‘Žena‘, posjedovanja istog stila i elegancije te, na neki način i potvrda uspjeha u životu - osjećaja o kojima mi je pričala još baka, dičeći se Varteksovim smeđim štofanim kostimom, kupljenim nakon mjeseci ‘šparanja‘.
Kao i mamin blijedozeleni proljetno-ljetni, te tamnoplavi jesensko-zimski kostim, koji su joj kupili kad je krenula u grad u srednju školu. Varteksova odjeća je stoga i meni bila sinonim za moderno i kvalitetno, svjetonazor naslijeđen kao i ostale postavke građanskog odgoja, kao što je pozdravljanje kad se ulazi u trgovinu ili drugu javnu i službenu prostoriju, ili ustajanje starijima u javnom prijevozu.
Ja sam, doduše, srednju školu provela u darkerskoj odjeći koju sam sama krojila i šivala, prolazeći kraj Varteksovih trgovina u centru Zagreba kao danas pored Armanijevih u centru Milana - s divljenjem i radoznalošću kakvu su nam modnu priču pripremili njihovi dizajneri. U jednu od njih sam ušla kad sam počela studirati na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, kupivši od studentskog džeparca lanenu safari jaknu, koja je bila poput modela francuskog dizajnera Yvesa Sainta Laurenta sa stranica časopisa Vogue. Uostalom, taj varaždinski tekstilno-modni div je bio i jedno od mogućih mjesta mog budućeg zaposlenja kao modnog dizajnera! Studij mi je dao i uvid u svu kompleksnost izrade odjevnog predmeta, od osmišljavanja modela, biranja tkanine, izrade kroja u suradnji s krojačnicom, šivanja, dorade, završne kontrole... Sinergija desetaka, pa i stotina ljudi, majstora u svom poslu, kojima je jedini cilj modna estetika i lijepo odjeveni klijenti.
U Varteksu se ipak nisam zaposlila jer me splet okolnosti odveo u smjeru modnih magazina, a ne tvornice, no prije nekoliko godina sam imala mogućnost posjetiti ju u sklopu predstavljanja nove kolekcije novinarima i urednicima. Već je tada tvornica bila sjena nekadašnjeg tekstilnog giganta, bez vlastite predionice i tkaonice, i s manjim proizvodnim pogonom, no i dalje se osjetio žar ljudi koji su proizvodili odjevne predmete vrhunske kvalitete.
Bilo je to doba nove energije koju je dao tim mladih dizajnera na čelu s novom kreativnom direktoricom, što se činilo kao idealna kombinacija inovativnosti i tradicije, primjer kako su i druge tekstilno-modne tvrtke mogle i trebale poslovati. Stoga mi je vijest o Varteksovom gašenju palo teško iz osobnih i profesionalnih razloga, i nekako sam sve do jutrošnje vijesti o početku rušenja tog industrijskog kompleksa vjerovala da će tradicija, želja i znanje pobijediti.
Jer, s Varteksom umire ne samo nekoć moćna hrvatska tekstilna industrija, već i znanje koje su prikupile generacije dizajnera i dizajnerica, inženjera i inženjerki, konstruktora i konstruktorica, krojača i krojačica, šivačica i svih drugih tekstilnih struka. Bojim se, u nepovrat.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....