Iako je prošlo deset godina, jedan od najvećih britanskih glazbenika tek je sada smogao snagu pričati o tragediji koja ga je zauvijek promijenila.
Trebalo je proći deset godina da britanski glazbenik, producent i skladatelj Gary Barlow smogne snage pričati o traumatičnom događaju koji mu je promijenio život. Autor najvećih hitova legendarnog pop benda "Take That" dosad nije pronalazio riječi kojima bi opisao svoju godinama potisnutu tugu - gubitak djeteta.
Gorko iskustvo podijelio je s medijima uoči početka prikazivanja predstave "A Different Stage" čiji je koautor, u londonskom West Endu. Malo tko je očekivao da će glazbenik nakon toliko godina progovoriti o traumi iz 2012., premda predstava govori o vrlo osobnim temama: naličju njegovog uspona do slave, borbi s ovisnošću o kanabisu i alkoholu, mučnim ‘hrvanjem‘ s poremećajem prehrane i bulimijom koja rijetko pogađa muškarce, piše Daily Mail. Kada je progovorio o okolnostima u kojima su supruga Dawn i on nedugo nakon rođenja izgubili svoje četvrto dijete, kćer Poppy, mnogima se stisnulo srce.
"Poppy je ožiljak s kojim ćemo umrijeti", rekao je. Ispričao je kako su vjerovali da je s trudnoćom sve u redu, tim više što je njegova supruga, bivša plesačica koju je upoznao 1995. na turneji s bendom, te pet godina kasnije oženio, bez problema donijela na svijet kćeri Emily i Daisy te sina Daniela.
"Dawn je otišla na pregled u zadnji čas. Samo četiri dana do termina. Svi smo bili tako uzbuđeni. Imamo ime za prinovu, opremu, krevetiću, odjeću... A onda me je nazvala. Nešto nije bilo u redu. Bio je to jedan od onih telefonskih poziva tijekom kojih vam se cijeli život ‘odvrti‘ u sekundi", ispričao je.
Beba je došla na svijet induciranim porodom i kako je rekao, imali su dragocjen sat vremena s Poppy prije nego je otišla, napisao je 2018. u autobiografiji "A Better Me". Njegova supruga, s kojim je već 22 godine, pronašla je utjehu u podizanju njihovo troje djece, danas tinejdžera.
Glazbenik ni danas ne može povjerovati da je u sebi krila toliku snagu. Njemu je trebalo više vremena za oporavak, vjerojatno zato što je isprva potiskivao tugu. Mislio je da je jači, vjerovao da će se sve posložiti samo od sebe, u hodu. S druge strane, imao je unaprijed dogovorene obaveze i nije ih mogao otkazati pa je na zatvaranju Olimpijskih igara u Londonu morao pjevati slomljena srca. Sve što je bilo neodgodivo odrađivao je mehanički, uvjeravajući sebe da je dobro iako se u sebi raspadao.
"Svi imamo mehanizme suočavanja s najgorim, moj je bio bulimija. Ne kažem da bi me trčanje ili neki drugi sport izliječili. Bulimija je bila moj način na koji sam pokušavao preživjeti. Morao sam se za nešto uhvatiti", otkrio je jedan od najuspješnijih britanskih glazbenika.
Kad je bio bolje, malenoj Poppy posvetio je pjesmu ‘Let Me Go‘. Malo tko i danas može ostati ravnodušan dok je sluša, znajući kako je pjeva otac slomljenog srca. Ostale su mu pjesma i ono malo uspomena umjesto života s kćerkom kojem se toliko veselio.