Program "ReActing as a Star" na Bledu, predstavio je i ovog mladog umjetnika koji ima vrlo zanimljivu priču.
Nedavno je igrao u slovenskoj predstavi "Krvava svadba", predstavi koja je bila bazirana na improvizaciji i pokretu. Takva vrsta rada mu je posebno draga jer mu nužno otvara neke nove vidike. On je 33-godišnji Nebojša Rako, glumac širokog glumačkog dijapazona - s nizom inkorporiranih različitih kulturoloških ulaza u vlastiti i profesionalni identitet. Zanimljivo biće! Možete ga gledati u serijama "Klan", "12 riječi", "Slučajevi inspektora Vrenka", te u novom filmu Dragana Bjelogrlića "Čuvari formule", i mnogim drugima. Glumio je i u mnogim kazališnim projektima u Srbiji i u Sloveniji. U glumi misli da mu je nedostižan Broadway i mjuzikli, jer kako kaže mora poraditi na pjevanju. Duhovit, srdačan čovjek koji zaslužuje sve scene ove naše regije.
Split, Imotski, Ljubljana, Kočevje, Beograd – toposi su vaše biografije.
- Tako je, rođen sam u Splitu. Odrastao u Kočevju, dvije godine pokušavao studirati pravo u Ljubljani, a potom otišao u Beograd na studij glume, u kojemu sam proveo 10 godina. Sada sam se vratio u Ljubljanu. Svake godine na ljeto idem u moj Imotski, u Dalmaciju.
Gdje je dom i jezik glumca koji igra na svim jezicima, autentično?
- Razlike ima, pogotovo sa slovenskim. Moj jezični identitet je izmiješan jer dolazim iz miješanog braka – kombinacija su: Hrvati, Slovenci, Srbi. Prvi jezik koji sam naučio je slovenski, iako se sa svim spomenutim jezicima osjećam dobro i sigurno. Tako da, regionalni miks jezika je moj stvarni maternji jezik. Ne želim se ograničavati u tom smislu. U Sloveniji su me često gledali kao Balkanca, u Srbiji i u Hrvatskoj kao Slovenca. Ali ja mislim i vjerujem da svugdje pripadam i ne dozvoljavam da me neki eksterni utjecaji ograniče na samo jedno područje. Svugdje se osjećam ugodno. Sva spomenuta mjesta moj su dom.
Kakav je freelance glumački život?
- Nesiguran je, jer imaš trenutaka s puno posla i onda period kada nemaš ništa. U pravilu izostaje konstante. Navikao sam pa i ne znam kakav je osjećaj biti "stalno" zaposlen. Za sada imam sreće, imao sam puno projekata u kazalištu i na filmu/tv – u.
A u Hrvatskoj? Zagrebu?
-Nisam još imao prilike raditi u Hrvatskoj. Velika mi je to neostvarena želja. Volim hrvatsku kinematografiju i mislim da je na jednom visokom nivou. Posljednje što sam gledao bio je genijalan film "Sigurno mjesto". Nadam se da ću imati prilike zaigrati i u nekom zagrebačkom kazalištu. Kad mogu volim pogledati predstave ZKM-a, HNK-a.
Vaš ulazak u glumu djeluje kao da je bio spontan i slučajan, međutim – je li tome doista bilo tako?
- Sreća je bitan faktor. U Sloveniji je sustav takav da kada upisuješ fakultet, imaš tri izbora, i kada sam ga upisivao, mislio sam da je pravni posao za mene jer sam gledao serije i smatrao da je to cool posao. Dvije godine sam pokušavao ući u ritam, ali nije išlo. I onda sam shvatio da mi se sviđa zapravo film ili serija, glumica ili glumac koji tu temu obrađuje i donose, a ne posao kao takav. Tada sam se odlučio baviti onim što me zapravo zanima, a to je gluma. Dugo sam vremena mislio da je to posao za nekoga tko je iz glumačke obitelji ili tko ima nekakav cjeloživotni staž, još kao mladi glumac. Odlučio sam se za studiranje glume u Beogradu, tamo sam diplomirao i dobio prve uloge. Imam samo lijepe uspomene na taj period.
Kakav je "eksterni" a kakav "interni" rad prije ulaska u proces, u pripremu uloge? Kakva je "intimna metodologija"?
- Zadnja od mojih intimnih metodologija, kako kažete ta je da prije probe, dok još čitam tekst, pokušavam pronaći pjesme koje će me inspirirati i koje će me asocirati na taj lik koji pripremam. Muziku inače smatram najvišim oblikom i vidom umjetnosti. Potom me počinje zanimati pokret, a tek kasnije "čupam" sve drugo što mogu saznati o liku kako bih ga što je bolje moguće kreirao.
Postoji pet likova koje zasigurno želite odigrati kroz svoju glumačku karijeru, kroz svoj život, a zadnja je kralj Lear? Kako ste razvili ovaj set "snova"? Jeste li napravili već jednu rolu?
- Ne, put tek sada kreće. Ranije te uloge nisam mogao igrati jer nisam osjećao da sam zreo za njih. Sada mislim da sam za prvu spreman. Tajne ne odajem. Zato samo kažem da je Lear zadnja. Njega planiram igrati kada budem imao negdje oko 80 godina.
Radi li se o praznovjerju?
- Ne znam je li praznovjerje ili tek moja opsesivna ideja da imam dugoročan plan i sustav. Želim imati te punktove između kojih ću "ugurati" druge dobre i bogate projekte. Nakon Leara planiram još 30 godina živjeti.