Splitski glumac utjelovio je psihički bolesnog prijatelja iz stvarnog života, za što je dobio glavnu glumačku nagradu na festivalu u švicarskom Locarnu, ali je njemu bila važnija reakcija publike koju je film potaknuo.
Splitski glumac Goran Marković ovih dana ima dvije premijere; 14. listopada na pozornici njegovog matičnog HNK u Splitu su Tri sestre redateljice Neni Delmestre, a višestruko nagrađivani film Sigurno mjesto redatelja, scenariste i glumca Jurja Lerotića, 3. studenog kreće u hrvatska kina. Film je prije domaće distribucije ljetos pokorio dva festivala. Onaj u Sarajevu gdje je osim glavne nagrade Srce Sarajeva za najbolji film, Juraj Lerotić osvojio je nagradu za najboljeg glumca, a na Filmskom festivalu u švicarskom Locarnu, Sigurno mjesto osvojilo je tri nagrade, za najbolju režiju, najbolji debitantski dugometražni film i najboljeg glumca, koja je otišla u ruke Gorana Markovića.
"Oko te nagrade imam pomiješane osjećaje. Naravno da mi je drago da sam je dobio, ali mi je bitnije, a nisam jedini u timu koji tako razmišlja, da je film u koji smo uložili puno emocija dobio život kakav zaslužuje. Svidio se struci i publici, i to nam je najvažnije. Publika u Švicarskoj s nama je otvoreno razgovarala o tome kako i oni u obitelji imaju slične probleme kojima se film bavi i shvatili kako psihičke bolesti ni na zapadu nisu tretirane kako bi trebale", rekao nam je Marković koji u film igra psihički oboljelog Damira čiji iznenadni pokušaj suicida otvara procijep u svakodnevnom životu tročlane obitelji, njega, njegovog brata i majke koji ga pokušavaju spasiti.
Filmska priča temeljena je na osobnom iskustvu Jurja Lerotića čiji je oboljeli brat prije nekoliko godina počinio samoubojstvo, a za Gorana Markovića uloga ima i velik osobni pečat jer je od djetinjstva prijateljevao s Jurjem i njegovim pokojnim bratom Jakovom.
"Znamo se od malih nogu s Bačvica i oduvijek sam ih jako poštivao kao velike kreativce i vrlo talentirane umjetnike. Ali film nije rekonstrukcija istinitog događaja već kako je Jure rekao - derivat. Tako da se nisam trudio biti njegov brat niti bilo što slično stvarnom životu. Ja sam glumio čovjeka s velikim problemom koji utječe na njega i njegovu obitelj. On pokušava naći neko rješenje, ali ga ne vidi, kao što ga ne vidi niti njegova obitelj", istaknuo je.
No Marković, unatoč dugogodišnjem prijateljstvu s autorom filma, nije lako dobio ulogu. Kada je čuo da Lerotić nešto priprema, nazvao ga je i ponudio se kao pomoć na projektu - bilo koje vrste.
"Tada nisam znao o čemu se radi, ali kako Juru jako cijenim kao autora, želio sam biti na bilo koji način dio njegovog novog filma. Njegov kratki film Onda vidim Tanju koji je radio s pokojnim bratom, inače filmskim snimateljem, smatram jednim od najboljih domaćih filmova pa nisam ni sumnjao da će njegov dugometražni prvijenac biti išta lošiji", napomenuo je.
"Tek sam kasnije saznao o čemu se radi, a išao sam na audiciju za ulogu kao i mnogi drugi glumci. Tako je Jure imao i puno glumaca na audiciji za ulogu brata kojeg on glumi, u neku ruku sebe, ali se zbog nekih detalja koje je već precizno imao u glavi, odlučio da će to najbolje napraviti sam i prvi put je stao pred kamer", objašnjava nam splitski glumac koji je redatelju davao glumačke savjete, a cijeli projekt s pripremama trajao je godinu i pol.
Radilo se vrlo detaljno, glumačke probe su snimali, gledali, komentirali i ispravljali se, a Goran kaže da je film ispao upravo onakav kako je i pretpostavio da će biti. Samo snimanje trajalo je trideset dana i za njega je bilo vrlo intenzivno kako bi održao kontinuitet emotivnog stanja svog lika koji je stalno u problemu i pokušava shvatiti što se s njim događa, jer cijela filmska radnja traje malo više od 24 sata. A kaže kako mu se nakon tako intenzivnog iskustva nije bilo lako niti rastati od filmske ekipe.
"Nije to slučaj samo na ovom filmu. Na svim snimanjima koja su ustvari vrlo intenzivna i cjelodnevna, filmska ekipa postane kao obitelj. Tako da skoro svima ti nagli rezovi i rastanci teško padaju. Čak je i u filmskom svijetu prepoznata i definirana kao takozvana ‘postsetovska‘ depresija. A ‘liječim‘ je tako da si te prve dane nakon snimanja organiziram od jutra do mraka, od vježbanja, trčanja, kuhanja, sviranja gitare, crtanja, odlazaka u kino… To moje slobodno vrijeme mora imati glavu i rep i jer ako nema, brzo se izgubim‘‘.
Kaže kako bi najbolje bilo imati idealan balans između posla i slobodnog vremena, svakako više posla i manje slobodnih dana. Ali za sada s besposličarenjem nema problema. Puno radi, gledali smo ga u brojnim filmovima i serijama od Zvizdana, Aleksi, Tereze 37 i Osmog povjerenika do Novina, Šutnje i Područja bez signala, a nezaobilazan je u predstavama svog matičnog kazališta. Nakon premijere Tri sestre putuje u Berlin gdje već neko vrijeme snima film na njemačkom jeziku pa ga ima i u inozemnim projektima. A i na privatnom planu ‘cvatu mu ruže‘, krajem srpnja vjenčao se s dugogodišnjom djevojkom, ekonomisticom Teom Reić.
"Zajedno smo skoro petnaest godina, skupa živimo tako da se za nas u praktičnom životu nije ništa promijenilo. Ali priuštili smo veselje nama, našim obiteljima i prijateljima", kaže Goran koji je u svoju odabranicu zaljubljen kao i prvog dana.
Priznaje kako druženje s prijateljima i kolegama često zanemaruje da bi bio što više sa svojom suprugom. Nakon večernjih predstave juri doma kako bi se bar nakratko vidjeli jer imaju drugačiji životni tempo, ona radi po danu, a on navečer. No zato svaki dan zajedno kuhaju, on je zadužen za slana jela, a Tea za slastice.
"Volim hranu, volim jesti i volim slatko kojeg u kući mora biti svaki dan. Bar palačinke. Volim njezine kolače, a ona voli sve što spremim. Najviše moj brudet iako imamo i vegetarijanske dane mada ne mogu dugo bez mesa. Ujutro dulje spavam pa ne stižem na tržnicu, ali ima odličnih ribarnica koje rade cijeli dan pa s opskrbom nemam problema", kaže samozatajni glumac čiji se privatni život može zaviriti samo ako vam on dopusti.
Jer o njemu ćete malo saznati na društvenim mrežama od kojih korist samo Facebook i to vrlo rijetko. Po habitusu više spada u starinske tipove koji unatoč modernim tehnologijama i streaming servisima najviše voli otići u kino što mu je navika od djetinjstva.
"Kao klinci obožavali smo kino. Tada nije bilo interneta pa sam ja s Bačvica jurio na pazar jer je tamo visio plakat na kojem je bio kino program. Onda bih otrčao natrag doma, s kućnog telefona nazvao prijatelje kako bi se dogovorili što bi i kada gledali. I danas, ako nemam predstavu, idem po tri, četiri puta tjedno u kino. Iako sam pretplaćen na razne streaming platforme i ako me neki film baš jako zanima, ne pogledam ga doma već čekam da dođe u kino. Odlazak u kino, pa veliko platno, zvuk, pa zajednički čin gledanja s drugim ljudima, to mi je lijepo i važno. A nadam se da će i domaća publika uživati u našem filmu Sigurno mjesto jer svi oni koji su ga već vidjeli nisu ostali imuni na emocije i problem koji smo donijeli na veliko platno", zaključuje.