Potkraj ožujka 2002. bosanskohercegovački redatelj Danis Tanović bio je najsretniji čovjek na svijetu jer njegova je ratna drama "Ničija zemlja" dobila Oscara za najbolji strani film. Dvadeset godina kasnije nije imao ni vremena ni volje obilježavati obljetnicu tog trijumfa: sve njegove misli i molitve bile su usmjerene na to da mu se sin Orhan što prije oporavi od posljedica teške prometne nesreće u kojoj je umalo poginuo.
Navečer 11. veljače u sarajevskom naselju Drvenija na 17-godišnjeg Orhana, treće od petero djece Danisa Tanovića i njegove supruge Maëlys de Rudder, Porscheom je naletio bezobziran vozač, otprije poznat policiji i gledateljima srpskog realityja "Parovi". Kako nesreća nikad ne dolazi sama, Danisu je pet mjeseci kasnije teška bolest otela majku Hatidžu, uz koju je bio jako vezan.
"Da, mama se napatila zadnjih mjeseci. Prije 15 godina je prvi put dobila rak i izgledalo je jako loše. Ja sam se tada vratio u Sarajevo s porodicom, da budemo uz nju. Ona je tada pobijedila, gledala unuke kako rastu, uživala u malim stvarima koje čine život. Zaista sam mislio da će i ovaj put pobijediti, jer bila je nevjerojatno jaka žena, ali, eto, nije se dalo. Moja mama bila je profesorica muzike i u mene je usadila ljubav prema muzici. Znala je biti stroga kada je sviranje klavira bilo u pitanju. Samo bih čuo uzdah iz sobe kada bih pogriješio neku notu. Ali je isto tako bila jako nježna prema meni kada je trebalo, štitila me i borila se za mene. Bila je duhovita, hrabra, poštena i dobra žena, koja je uvijek pomagala ljudima oko sebe. Falit će mi zauvijek njen zvonki smijeh i njeno pjevanje u rano jutro kada bi pravila doručak ili čistila kuću. Rano je ustajala jer bila je vjernica i to je bio važan segment njenog života. Zaista se nadam zbog nje da sve u što je vjerovala postoji i ako je tako, onda je na boljem mjestu. Ako nije, imala je težak, ali lijep život, provela ga je s mojim tatom u ljubavi do kraja, doživjela da joj dijete uspije. Šta više tražiti od života…"
Kako je vaš sin Orhan, je li se potpuno oporavio?
Orhan je puno bolje, hvala na pitanju. Krenuo je u školu i sve se polako vraća u normalu. Rehabilitacija još traje, ali mlad je i siguran sam da će uskoro sve biti kao prije.
Zašto ste sina na rehabilitaciju poslali baš u Zagreb?
Prije dvije godine, na festivalu Punta Lopud, upoznao sam dr. Joška Glavića, koji mi je još tada pričao o svojoj klinici. Javio se iste večeri kada je Orhan doživio nesreću i predložio mi da ga čim prije prebacimo k njemu u kliniku. Orhan je bio u komi i morali smo sačekati da vidimo kako će se stvari razvijati. Nakon što su mi doktori u Sarajevu rekli da je Orhan u stanju putovati i da im se Klinika Glavić čini dobar izbor, prebacili smo ga tamo i to je bio pun pogodak. Stručni ljudi, nevjerojatne mašine i mnogo volje učinili su da Orhan prohoda nakon samo dva mjeseca. Svi su predviđali da će oporavak trajati mnogo dulje, ali Orhan je pokazao snagu i volju, vježbao je po 12 sati dnevno i na kraju uspio.
Sinu ste tijekom rehabilitacije davali kanabisovo ulje i kažete da su rezultati bili nevjerojatni: možete li to malo pojasniti?
Teško je reći u kojoj mjeri nešto pomaže, ali činjenica je da se Orhan jako brzo oporavio nakon što sam mu počeo davati ulje. U početku se nije sjećao što se desilo deset minuta ranije; nakon što smo mu počeli davati ulje, sve se počelo vraćati u normalu. Ali, ponavljam, koliko je zaista pomoglo, teško je reći. Orhan ima 17 godina i to je vjerojatno najviše pomoglo da se tako brzo oporavi.
Jeste li se vi uspjeli oporaviti od trauma zbog te nesreće?
Ne znam. I danas mi ponekad zasuze oči kada pomislim na sve što se desilo i da je moglo završiti mnogo gore.
Kako su vaša supruga i ostala djeca podnijeli to teško razdoblje?
Moje su se kćeri, koje studiraju u Berlinu, odmah vratile kući da budu s nama. Bili smo okruženi prijateljima i porodicom, svi su nas ohrabrivali i bili uz nas i to nam je jako pomoglo. Mnogo ljudi, koje čak i ne znam, javljali su se, pisali, zvali... Zaista smo osjetili ljubav ljudi oko nas. Bilo je teško, ali sad je prošlo. Idemo dalje.
Što je bilo s vozačem koji vam je unesrećio sina?
Znam da je dogovorno dobio dvije godine zatvora, tako da suđenja nije ni bilo. Nas je unesrećio, sebi uništio dvije godine života.
Jeste li vi ikad doživjeli prometnu nesreću?
Nekoliko puta su me obarali s motora, ali nikad ništa preozbiljno. Motor vozim jako dugo i nemam namjeru prestati, to je neki moj merak. Znam da je opasno, ali vozim oprezno i stalno gledam oko sebe. I zaista sam sretan kad sjednem na motor i krenem nekamo, bilo kamo. Auto vozim kad moram, najčešće kad putujem s porodicom.
Razmišljate li ponekad o tome kako bi vam izgledao život da niste osvojili Oscara?
Možda bolje, možda gore, ‘ko to zna. Uglavnom, Oscar stoji u vitrini s ostalim nagradama i skuplja prašinu. Povremeno ga izvadim, kad dođu gosti i hoće da se slikaju s njim, i to je to. Nema neku veću svrhu.
Zasipaju li vas još scenarijima i po kojim kriterijima određujete što bi moglo biti zanimljivo?
Ako me pitate za holivudske scenarije, dugo vremena su me zasipali, ali sada više ne. Valjda su shvatili da me Hollywood ne zanima pa su odustali. Ja se u Europi osjećam kod kuće i zasad nemam namjeru ići na neki drugi kontinent. A kriteriji za biranje projekta uvijek su isti: prvo scenarij, pa koja produkcija stoji iza toga, pa koliki je budžet…
Imate li vremena za gledanje filmova drugih redatelja?
Filmove stalno gledam, mada oduvijek više stare nego nove. U posljednje vrijeme sve više gledam serije. Čine mi se mnogo zanimljivije od većine filmova. Blockbusteri su uglavnom dosadni i ponavljaju se, art filmovi skoro da i ne postoje i prečesto su dosadni i popuju, tako da... Imam veliku filmoteku punu starih filmova, vjerojatno desetak hiljada, koje gledam iznova. Od redatelja koji rade u ovom trenutku volim Iñárritua, braću Coen, Soderbergha, Finchera, Miyazakija, Ridleyja Scotta, Park Chan-wooka, Cuaróna, Scorsesea…
Kako volite provoditi slobodno vrijeme?
Volim sjesti na motor i odvesti se do mora. Prošle godine sam postao pilot i jako mi godi letenje, ali u zadnje vrijeme nemam vremena za to. Čini mi se da imam sve manje slobodnog vremena.
Na kojim projektima trenutačno radite?
Upravo smo u pripremama za snimanje serije "Frust", koju producira Firefly i koju ćemo snimati u Sarajevu do siječnja, a na proljeće snimam sljedeću sezonu serije "Kotlina" za BH Telecom, ako sve bude po planu. Prva sezona "Kotline" upravo se počela emitirati na Moja TV. Novi film "Prije ljeta" za sada je u fazi pripreme, producenti rade na koprodukcijskim ugovorima. Meni se čini da uvijek nešto pripremam i pišem. Imam nekoliko projekata u planu, ali ne volim govoriti o njima dok se ne dogode.
Jeste li zadovoljni kako je publika prihvatila vaš najnoviji film "Deset u pola"?
To je jedan meni jako drag film, koji smo napravili da ljude nasmijemo, jer bili smo usred pandemije i sve je izgledalo loše i ružno. Mislim da ima nešto jako lijepo u ideji da pokušate zabaviti i nasmijati ljude kada je sve oko vas crno. To smo pokušali i, čini mi se, uspjeli jer sam dobio nebrojeno mnogo poruka od ljudi koje ne poznajem, a koji nam zahvaljuju što smo ih tako nasmijali.
Je li vam teže snimati filmove ili serije?
Mislim da je serije teže snimati. Budžeti su manji i imate malo vremena za snimanje. Ali ja oko sebe imam zaista sjajnu ekipu i uvijek uspijem iz njih izvući maksimum, tako da i serije koje snimamo izgledaju kao film. A pisanje mi je još najteži dio posla. Ja to zovem bol prazne stranice. Često ću uraditi sve što ima da se uradi samo da ne moram sjediti i pisati. Rad na setu mi je i dalje najdraži dio posla, kada se polako pred očima počinje stvarati neki novi svijet koji ste zamislili na papiru. Gdje postaviti kameru, kakvo svjetlo napraviti, kako iz glumca izvući najbolje... sve su to stvari u kojima jako uživam.
Traži li redateljski poziv od vas neke žrtve na privatnom planu?
Mislim da je porodica najveća žrtva ovog poziva. Ja cijelo vrijeme važem, znao sam odbiti projekte jer bih morao otići daleko na pola godine ili više. Mogao sam raditi puno više i jako volim svoj posao, ali mi je porodica uvijek bila na prvom mjestu. Pokušao sam, koliko sam mogao, izbalansirati svoju ljubav prema filmu sa svojom ljubavlju prema porodici. Ne znam da li sam baš uspio; ako pitate moju djecu, oni tvrde da me nikad nema kod kuće, a meni se čini da ne izlazim iz kuće.
Pokazuje li netko od vaše djece želju za filmskim stvaralaštvom?
Moja najstarija kći Livina ima 22 godine i studira muziku i zvuk u Berlinu, a što će dalje raditi, mislim da ni ona nije sigurna. Dania, moja druga kći, završila je prvu godinu glume, također u Berlinu, ali je sada odlučila da će studirati produkciju i režiju. Mislim da se i ona još traži. Vidjet ćemo.
Kakva je trenutačno u BiH situacija za filmaše?
Duga tema za kratak odgovor. Stvari su se popravile u kantonu Sarajevo jer su na vlast došli ljudi koji shvaćaju i razumiju važnost kulture. Na federalnom nivou kultura je zapala HDZ i oni čine sve da razvale ono što se godinama stvaralo. Kažem zapala, jer oni zaista ne shvaćaju i ne vole kulturu osim kad su u pitanju seoska sijela, kosidba, narodna muzika i borbe bikova pa takvu vrstu kulture podržavaju. Na mjesta u fondaciji su zajedno sa SDA postavili svoje kadrove, koji o filmu i kulturi ne znaju skoro pa ništa, i novac dijele svojim ljudima, i to uglavnom po nacionalnom ključu. Ti se filmovi ili nikad ne snime, ili ih snime pa ih vidi deset ljudi, to jest članovi uže porodice, jer nitko drugi ne pokazuje interes da ih negdje prikaže. Ukratko, filmocid.
Predajete li još na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti?
Meni je nakon 12 godina rada na Akademiji rečeno da po novom zakonu ne mogu biti profesor jer nemam doktorat i dobio sam otkaz. Nije da mi je teško palo, jer mi je rad na Akademiji uzimao jako puno vremena i nakon toga sam počeo snimati kao nikad, ali pitam se postoji li ijedan drugi univerzitet i zemlja na svijetu u kojoj bi redatelju koji je dobio i Oscar i Zlatni globus i Cezar i nagradu europske Filmske akademije i nagrade na festivalima u Cannesu, Berlinu, Veneciji - da nabrojim samo najvažnije - rekli da mu treba doktorat? Da apsurd bude veći, taj isti univerzitet mi je dodijelio titulu počasnog doktora nauka prije desetak godina. Ne znam, možda su jednostavno bosanski standardi viši nego igdje na svijetu.
Što vam je profesionalno najveća još neostvarena želja?
Da objavim rock album.