Američka glazbenica na svom jedanaestom studijskom albumu ‘The Tortured Poets Department‘ postavlja temeljna pitanja: Kako preživjeti prekid i što učiniti kad nam netko slomi srce? Iako nam se tema čini poznatom, ljubavni neuspjeh svaki put izgleda drukčije.
Možda je moja asocijacija kriva, ali Taylor Swfit i norveška književna zvijezda Karl Ove Knausgård imaju dosta toga zajedničkog. Njihov rad se temelji na deskripciji. Naprosto opisuju ono što im se događa u životu, a njihovi obožavatelji gladni su novih priča s kojima se i sami mogu poistovjetiti. Njihova glad za pričama je toliko jaka, da stalno zahtijevaju novi album, novi roman, novo razočaranje. A ono što traže, to i dobiju, jer zakon tržišta valjda tako nalaže. I zato ne čudi da su svi s nestrpljenjem iščekivali novi album Taylor Swift, koja ih je u petak objavila čak dva. Na prvom je 16 pjesama, a na drugom, antologijskom, preostalih 15. Dakle, u samo nekoliko sati dobili smo 31 pjesmu o kojima se naveliko priča, analizira, piše...
”Odrasti ranije ponekad znači uopće ne odrasti (Growing up precocious sometimes means not growing up at all), kaže Taylor Swift u pjesmi “But daddy I love him.” Riječ je o šestoj po redu pjesmi na njezinom novom albumu "The Tortured Poets Department" gdje se ova 34-godišnja milijarderka i jedna od najpoznatijih osoba na svijetu, napokon usuđuje pobuniti protiv roditelja. Poslušna kći, Swift je uvijek bila zaštitnički nastrojena prema svojim roditeljima, koji su dio njezinog profesionalnog tima, pa je možda još šokantnije čuti kako pjeva: "Upravo sam naučila da te ljudi odgajaju samo da bi te zarobili" (I just learned these people only raise you to cage you). Praveći se da je trudna sa zločestim dečkom kojeg njezini roditelji ne vole – samo da vidi izraz na njihovim licima – jedna je od najboljih fora kojom pokušava ublažiti tugu koja se provlači kroz album. Druga polovica pjesme čini još jedan neočekivani zaokret kada bijes usmjerava na neke od svojih obožavatelja, koje je uvijek pažljivo učila da je gledaju kao najbolju prijateljicu ili stariju sestru.
Ali kakav je to osjećaj oslobođenja kada Swift prozove moraliste među njima "koji kažu da žele ono što je najbolje za mene", ali je onda progone na internetu zbog njezinih privatnih izbora. Ono što se čini manje zdravim, i ne tako odraslim, jest to što bivša dječja zvijezda još uvijek traži neprijatelje i krivce. Prije sedam godina kada je objavila album "Reputation", Swift se doista suočila s brojnim kritikama predvođenim Kanyem Westom i Kim Kardashian. Ali u 2024., usred turneje “Eras”, koja je po zaradi najveća u povijesti, Taylor se za razliku od brojnih zvijezda poput Elvisa, Madonne i Michaela Jacksona, nije susrela s nekim ozbiljnim neprijateljstvom uperenim prema njoj. Vi volite Taylor Swift, ja je volim, a ljudi kojima nije draga ne vide smisao raspravljati o njezinom radu. Recimo, 1966. ljudi su palili albume Beatlesa na ulicama jer se Lennon šalio da je bend popularniji od Isusa. Sumnjam da će Swift osjetiti gnjev mase jer se prikazuje kao personifikacija Krista u barem dvije pjesme na novom albumu pjevajući: "Što ako zakortljam kamen?/Ionako će me razapeti", u "Guilty as Sin?" i "Umrla bih za tvoje grijehe” u “The smallest man who ever lived”. Doduše, pjevačica se na albumu uspoređuje s mnogo toga. U takvom stanju uzbuđenja, osvrćući se oko sebe i tražeći reakciju koje ustvari nema, Swift pribjegava optuživanju ljudi koji je vole, poput njezine obitelji i obožavatelja, jer je vole na pogrešan način. Ljuta je zbog svoje ‘dobre reputacije‘: Reći ću vam nešto o svom dobrom imidžu, samo ga ja mogu okaljati (I’ll tell you something about my good name, it’s mine alone to disgrace). Slično je i s ostatkom albuma jer se uglavnom ne bavi prekidom šestogodišnje veze s britanskim glumcem Joeom Alwynom.
Umjesto toga, čini se da se opsesivno bavi kratkom aferom s drugom zvijezdom, zločestim dečkom kojeg ne odobravaju njezini roditelji – Mattyjem Healyjem članom britanskog benda 1975. U bilješkama u omotu albuma, Swift piše: “Osmijeh se navuče na lice ovog pjesnika. Zato što najbolje pišem o najgorim muškarcima.” I to se čini kao pravo objašnjenje. Ne dovodim u pitanje da su njezina žudnja i tjeskoba bili autentični u to vrijeme, ali fokus na burnu aferu umjesto na dugogodišnje partnerstvo je prilično neuobičajeno za nju. Kako je mogla generirati tu melodramatičnu emociju (njezin zaštitni znak) iz prigušene patnje spororaspadajuće veze bez da stvori negativca. Ali dokazala je da može. Uspjelo joj je to sa singlom "You‘re losing me" objavljenom krajem prošle godine. Napravila je to i s novom pjesmom "So long, London" koja se bavi činjenicom da gubitak osobe često znači i gubitak pripadanja nekom mjestu. Ta ideja proširena je u prvoj bonus pjesmi "The black dog", kad otkrije da još uvijek može pratiti lokaciju bivšeg partnera na svom telefonu jer ju je "zaboravio isključiti". Swift promatra svog bivšeg koji je u baru Black Dog i počinje razmišljati što bi on tamo mogao raditi - možda upoznaje druge žene, možda čuje jednu od njihovih omiljenih pjesama, možda mu ne nedostaje... Zašto ne može suzbiti te misli? Zato jer, kako, pjeva: "Stare navike teško umiru" (Old habits die screaming). Tu je i "I can do it with a broken heart", svojevrsna pop himna albuma s kojom se svatko od nas može poistovjetiti. Većina ljudi koji se suočavaju s teškim trenucima vjerojatno neće morati stati pred desetke tisuća ljudi koji vrište i pretvarati se "kao da mi je svaki dan rođendan". Ali svejedno moraju suzbiti svoje osjećaje, otići na posao i praviti se kao da je sve u redu. A posebna snaga pjesme je u tome što Swift zna da su je obožavatelji vidjeli da radi ono što opisuje, bilo osobno ili u filmu turneje "Eras".
Glazbeno nastavlja u maniri prethodnih nekoliko albuma, posebno "Midnights", s koproducentima Jackom Antonoffom i Aaronom Dessnerom iz Nationala. "The Tortured Poets Department" moglo bi biti njezino najcjelovitije ostvarenje - multimedijalno djelo gdje je svaka fotografija, filmski isječak, članak, trač i zalutali online komentar na svijetu, na neki način dio teksta, a svi smo mi i sudionici i gledatelji. Kroz ovaj proces regresije, Taylor se nada da će se osloboditi prošlosti. Moram priznati da me je dirnula njezina posljednja pjesma na antologijskom albumu - "The Manuscript". U njoj se osvrće na prošlu vezu sa starijim muškarcem, nedvojbeno jednom od tema njezinih klasičnih pjesama iz 2010-ih. Ti osjećaji koji su toliko daleki postali su dio priče koju je utkala u svoju glazbu. "Jedino što je ostalo je rukopis. Priča više nije moja" (The only thing that’s left is the manuscript. The story isn’t mine anymore). Baš kao što je nedavno na Instagramu napisala: Onog trenutka kad ispričamo svoju najtužniju priču, postajemo slobodni. Imajte na umu da, kao što pjesma “thanK you aIMee” demonstrira, a odnosi se na Kim Kardashian - Taylor Alison Swift, koliko znamo, nikada u životu ništa nije pustila. Ali dokaz ulaska u svijet odraslih upravo leži u tome što nekad treba pustiti.