Kako se iskazuje podrška u suludom vremenu gdje je pravda zamijenjena golom kapitalističkom proceduralnošću koja za zadatak nema brigu i zaštitu najnezaštićenijih? Ne znam. Možda tek empatičnom gestom, zagrljajem, pismom, tekstom, pjesmom, grafitom ili komentarom na feedu neke društvene mreže? Borba s golom nepravdom je teška jer nas uvijek iznova suočava s banalnošću zla, slavnom sintagmom koju je pojasnila filozofkinja Hannah Arendt – greška u proceduri kao argument da se nekome život destabilizira ili uništi, nesvijest „izvođača radova” da rade nešto krivo, odnosno da obavljaju „svoj posao”. Akteri, počinitelji, izvođači radova su dionici tog zla. A to zlo, suštinski nije banalno.
Jasno vam je, ovaj tekst ima namjeru biti gesta podrške u još jednoj besramnoj i suštinski neravnopravnoj, mizoginoj bitci koju vodi naša najveća regionalna pop zvijezda Severina sa svojim bivšim partnerom Milanom Popovićem u vezi jasnoće skrbništva nad zajedničkim djetetom, Aleksandrom. Bitku da njezin sin ima pravo živjeti sa svojom majkom. Bitku da se ispoštuje djetetova želja. Bitku da ne bude metom tužbi i patrijarhalnih apetita. Bitkom da je institucije uzmu u obzir van filtera svojih toksičnih stigmi i predrasuda koje grade prema istaknutim ženama. I dalje su žene, ne zaboravimo, brojčano dominantno žrtve sustava, javne i privatne sfere (a svugdje „sustav” ima svoje prste). Severina je u tom smislu tek dio statistike. Ipak...
Dok bitka traje (mrzim taj militantni leksik, ali može li ga se zaobići u ovoj temi?) valja se zapitati kako i zašto sustav koji ima namjeru da štiti i osigurava živote najnezaštićenijih dakle djece – se tako olako „lopta” sa životom jednog dječaka? Što je toliko „grešno” i „krivo” napravila jedna majka, Severina?
Jedno od objašnjenja - ništa: prijezir prema ženama ima svoju povijest, a jedan vid objašnjenja sveden je gore spomenutim terminom – mizoginije. Ona kao skup seksističkih predrasuda i ideologije, važna je osnova za potlačenost žena u društvima u kojima dominiraju muškarci. Mizoginija se očituje na mnoge načine, od šala, pornografije, nasilja, do samosažaljenja koje su žene naučene osjećati prema vlastitom tijelu pa sve do korektivnih mjera koje institucije isporučuju „neposlušnim” ženama.
Severina kao jedna klasično slobodna žena, za mnoge „njihove”standarde iritantno je emancipirana i samodostatna jer se usudi, pazite sada, reći što misli i osjeća o raznim formama nasilja kojima je privatno i javno izložena. Ta vrsta drskosti koja ne pristaje na potlačenost, ta vrsta drskosti koja se ne ispričava izaziva gnjev i bijes patrijarhalnih sljedbenika ideologije „dobre žene”. I tu njihova nadmoć „udara”.
Popularni, jezik društvenih mreža bi rekao „Severina, izdrži” jer ne izdržava samo bol koju joj orkestrirano privatno i institucionalno nasilje zadaje, nego izdrži i sramotu njih koji ne vide i ne razumiju što čine, zapravo.....