Bila je to svečanost puna emocija koja će se dugo pamtiti, a legendarni nogometni trener Miroslav Ćiro Blažević bio je njezina glavna zvijezda. Jer 'sve nam je to dal' Ćirin bijeli šal', tako se zvala večer posvećena 87-godišnjoj nogometnoj legendi koja je vodila momčad Dinama do osvajanja naslova prvaka bivše države 1982., prije puna četiri desetljeća.
Naš najtrofejniji nogometni trener brojnim se veličanstvenim uspjesima upisao u sportske anale, a nezaustavljiv je i poznim godinama, što je pokazao i svojim dolaskom na obilježavanje važne obljetnice, koja se u subotu 9. travnja održala u Histrionskom domu u Zagrebu.
Voditelji svečanosti bili su glumci Ana-Marija Percaić i Zlatko Ožbolt, a u Ćirinu čast nastupili su i govorili Miroslav Rede, Antun Samovojska, Drago Diklić, Ladarice, Matija Dedić, Zvonko Presečki i Zlatko Vitez.
"Vidim Ćiru kako u 87. godini 'sprinta' po Ilici kao dečko. Da čovjek ne povjeruje", napisao je nedavno na društvenim mrežama jedan obožavatelj Miroslava Ćire Blaževića, na što je trener svih trenera u svom stilu odgovorio kako je to samo privid, da to on prkosi svojoj dobi u koju je zašao i opakoj bolesti koja ga je ponovno snašla.
"Fali mi mladosti i mladenačke energije. Unatoč vježbanju, tonus mišića nogu mi, nažalost, više nije kao u mladića i zapravo je moj korak postao starački nestabilan. Ali, pravim se važan pa hodam kao vojnik. Ne znaju ljudi koliko se naprežem za svaki korak. Ako sve ovo preživim, morat ću hodati sa štapom", izjavio je Ćiro u intervjuu za Gloriju, dodavši kako trenutačno vodi još jednu bitku s karcinomom i nada se da će je ponovno dobiti.
Najtrofejniji hrvatski nogometni trener prije osamnaest se godina u Univerzitetskoj klinici u Innsbrucku podvrgnuo operaciji zbog raka prostate. Godinu dana kasnije dijagnosticiran mu je melanom u početnoj fazi, pa je i taj problem riješio operacijom, a prije pola godine opet se suočio s bolnom istinom: da ga čeka još jedna teška borba s karcinomom, koji je, nažalost, metastazirao.
"Ja sam malo drukčiji od ostalih ljudi pa na konstataciju: “Ćiro, imaš rak, osuđen si na smrt” uzvraćam: “Jesam, vraga! Sredit ću ja i taj rak”, izjavio je neuništivi optimist i vječiti mladić kojeg iz razdoblja Dinamovog osvajanja titule prvaka pamtimo po njegovom zaštitnom znaku - bijelom šalu, koji je upravo Ćiro promovirao u nezaobilazni modni detalj toga vremena.
U Histrionskom domu prisjetili su se i drugog velikana, novinara i kolumnista Veselka Tenžere koji je u Vjesniku 16. travnja 1982. objavio tekst na tu temu koji prenosimo.
"Na premijeri „Diogeneša“ Tita Brezovačkog, minulog utorka u Hrvatskom narodnom kazalištu, redatelj te predstave i glavni glumac Zlatko Vitez stavio je u jednoj sceni kapu „Dinamovih“ navijača na glavu. Golemim kazalištem, s interijerima što su od bučne svakodnevice izolirani plišom i pozlatom, prosuli su se slapovi pljeska. Ekshibicionizam? Skandal? Blasfemija? Ništa od toga! To su romantične glumačke skitnice, već godinama navikle da dnevna raspoloženja publike pretvaraju u energiju svoje histrionske igre pozdravljale kolektivnu teatralizaciju jednoga grada.
Bilo je neke posve nove simbolike u tom činu: jedva da su dva dana minula od onog silovitog stampeda dječaka sa sjeverne tribine maksimirskog stadiona, kad su modri plamenovi klupskih zastava lizali travanjskim sutonom, a već su doživljavali repliku u elitnoj kući nacionalne kulture, oduvijek sklone jedino klasicima. Je li to bilo simbolično rušenje barikada između sporta i kulture, pod snažnim pritiskom publike koju više ne zadovoljavaju izolirani segmenti stvarnosti i igre? Kazalište je u praskozorju naše kulture i nastalo iz dionizijskih svečanosti, da bi onda stoljećima umiralo u manje-više luksuznim tamnicama, ispovijedajući očaj i osamljenost.
U sretnijim trenutcima postojanja ono je izlazilo na ulicu i miješalo se sa životom jednako prolaznim kao i teatar.
Ali, to su druge priče, za druge prigode", napisao je Veselko Tenžera
