Paula Šik / Instagram
Paula šik sik

Priča s kojom se lako poistovjetiti: 'Pakiranje je pogubno za moje mentalno zdravlje'

Vlastite muke zvane "pakiranje" opisala je u ovotjednoj kolumni naša Paula Šik Sik i uvjereni smo da će se mnogi moći poistovjetiti s njom! Nekoga će nasmijati, nekoga i iznervirati, ali u svakom slučaju je iskrena i bez uljepšavanja opisala svoje psihofizičko stanje pred svako putovanje.

Pakiraj kofere, polijećemo! Uvjerena sam da će 99% ljudi na ovaj poziv reagirati osmjehom od uha do uha. Proradit će im mašta, a kofer im neće niti trebati. Četkica za zube eventualno, ali tko je još vidio prati zube na odmoru. Ups.

Ja spadam u ovih suludih 1% svjetske populacije. (Procjena je... osobna, ali iz nekog mog iskustva, postotak je vrlo točan).

Opisat ću vam svoje psihofizičko stanje u trenutku u kojem zaista čujem i osvijestim prvu rečenicu ove spontane kolumne. (Spontana je toliko da ju prije 7 dana ne bih mogla napisati...!)

Ja spadam u freakove koji sanjaju putovanja, daleke zemlje, kulture, običaje, a boje se... pazi sad... ne aviona, ne vlakova - nego mirovanja.

U trenutku kada shvatim da moram “mirno sjediti” i “čekati” trenutak da dođem na odredište u meni stvara nemir. Zašto, ali zašto, i dalje nisu našli način za teleportaciju?

Vratimo se korak prije puta.

Koliko nas ima što čupamo kosu s glave kada dođe red na pakiranje? Kako se ljudi uspije spakirati bez 3 živčana sloma ? Kako itko uspije potrpati stvari za 7 dana u malu ručnu prtljagu?!

Za mene su to izvanzemaljci!

Alieni!

Moja šiza krene par sati prije puta, jer u zadnji čas je najbolje sve riješiti.

Nekada sam to radila na vrijeme, ali sam shvatila da je pogubno za moje mentalno zdravlje. Spakirati se dan prije i imati 24 sata vremena do puta, znači samo jedno: 156 promjena spakiranih kombinacija, prepakiravanje, trpanje dodatnih nepotrebnih stvari...

Od tada se pakiram u zadnji tren i naravno 30 kila mi je u koferu za 4 dana. Jer baš u ta 4 dana odlučim nositi sve što je do sada stajalo u ormaru i skupljalo prašinu.

Tako će biti i na ovom putu. Znam. Osjećam. Bojim se. Ne aviona, ne daleke zemlje. Već same sebe i svojeg ludila kada krene pakiranje.

I usprkos dubokom promišljanju, baš nikad ne ponesem što mi treba, i baš uvijek mi fali neki komad… krive cipele, kriva boja, loša struktura materijala, pogrešni makeup.

I kako idu godine, i redaju se putovanja, frustracija je sve veća.

Blagoslovljeni bili spontani, neopterećeni ljudi koji putuju s jednim ruksakom!

Da mi je vaša glava, bar jednom!

Wish me luck,

P

Linker
24. travanj 2024 10:15