Desetak dana nakon vijesti o iznenadnom odlasku glumice Mire Furlan, oprostiti se od nje putem pisma odučio je i srpski glumac Sergej Trifunović. Svoje misli pretočio je u riječi dugačkog pisma, koje je napisao za Nin. Ova posveta legendarnoj glumici dirnula je mnoge.
Sergej je kao 18-godišnji brucoš na beogradskoj dramskoj akademiji gledao Corneilleve 'Kazališne iluzije' te je upravo taj komad nazvao "najboljom kazališnom predstavom ikada odigranom na ovim prostorima".
U nastavku donosimo izvatke iz podužeg Trifunovićevog oproštajnog pisma za Miru Furlan.
"Nema zemlje za ljude
I onda ide kako je bila lijepa, jedinstvena, pa taj osmjeh, te oči, pamet, blagost, Bože kakva glumica, karizma i harizma, moć transformacije, divljenje, duboki nakloni, žaljenje, suze, i tako dalje, sve do rip legendo, i dublje.
Nikad kraja, ni u čemu.
Istina je da, otkako je protjerana s ovih prostora, kao i ostali artefakti koliko je Jugoslavija bila moćnija od svih mjesnih zajednica iz nje nastalih, rijetko tko ju je zvao da svojim talentom, karizmom, tim očima, tim osmjehom, tom moćnom glumačkom transformacijom, uveliča kakav film ili kazališnu predstavu. A ona se uvijek odazivala. U sumrak mozgova ili zoru ludila ’91, sjedio sam u mraku Jugoslovenskog dramskog kazališta kao osamnaestogodišnji student prve godine glume i gledao na Bitefu najbolju kazališnu predstavu ikada odigranu na ovim prostorima, Corneilleve 'Kazališne iluzije' u režiji Slobodana Unkovskog. Zemlju su orali tenkovi na pogon bratske ljubavi, pripremajući plodno tlo za sav prosjek, potom dno i sam talog, koji će proklijati u nečemu što se u novinskim napisima, sudskim procesima, povijesnim knjigama zove građanski rat, a mi svjedoci znat ćemo, naravno, da je riječ o seljačkoj buni. Dvadeset dana prije nego će na stajaćim ovacijama najčarobnijeg kazališnog čina kojem sam prisustvovao, rame uz rame sa Žarkom Lauševićem, Milošem Žutićem, Vojom Brajovićem, publikom na nogama, roniti suze u aplauzu koji je prije bio umirući grč pred ambisom u koji smo zurili i koji je zurio u nas, Mira Furlan je dobila Vjesnikovu nagradu Dubravko Dujšin, za najbolje umjetničko ostvarenje u kazališnoj umjetnosti na teritoriji Hrvatske", prisjetio se Sergej predstave koju je gledao na Bitefu.
"Ni mjesec dana nakon što je dobila najveću hrvatsku kazališnu nagradu, prvakinja HNK Zagreb, jugoslovenska kazališna i filmska zvijezda svih scena SFRJ koje su držale do sebe, seks simbol, diva, muza, primadona, Mira Furlan, bila je prozvana od hrvatske javnosti da se izjasni, zauzme stranu, da doprinos narastajućem ludilu: da ne ode u Mordor na ušću Save u Dunav, i otkaže na Bitefu predstavu koja je slavila kazališne iluzije.
Čitajte i: Skromna, ranjiva, a tako snažna: Grlić, Udovički, Tanović... govore nam o velikoj Miri Furlan
Međutim, ta pametna, blaga, prelijepa žena, s tim divnim očima i tim zamamnim talentom, kći znanstvenika s visokom radnom etikom, ona koja je uvijek od sebe tražila više, muza, diva, seks simbol svih ondašnjih mladosti, posjeduje u tom neprocjenjivom ljudskom paketu i ono što se nikada i nikome ne prašta, a uvijek i svuda se zove integritet (opustite se: riječ integritet možda zvuči strašno, ali teško da ćete je sresti u sredini u kojoj živite, dakle sigurni ste). Dvadesetak dana nakon što su joj dali nagradu, oduzeli su joj stan u centru Zagreba", podsjetio je Trifunović na dobro znane okolnosti koje su za posljedicu imale Mirin odlazak, kada je 1991. sa suprugom, redateljem Goranom Gajićem, odselila u Sjedinjene Američke Države, gdje je zatim iznova krenula graditi karijeru od samog početka.
"Veliki njezin grijeh: ljepota, talent, pamet. Takve treba ukloniti kako bi otvorili prostor ispodprosječnim koji i danas caruju u svim segmentima društva', napisala je prije neki dan hrvatska glumica, đak beogradskog FDU, Splićanka Arijana Čulina", citirao je Trifunović i izjavu naše glumice Arijane Čuline.
Čitajte i: ‘Ovo već dugo nije moj svijet, a sad pogotovo‘: Izjave Mire Furlan koje su dizale prašinu
A detaljno je potom opisao osjećaje koje je u njemu izazvala njena izvedba u predstavi 'Kazališne iluzije' i uspomenu na tu večer koju i danas živo pamti.
"Poslije predstave, u hodniku, gledao sam je sa strane, plakala je. Ćirilov je tješi, netko treći stoji s njima, šuti. Poželio sam je zagrliti, poželio sam se pokloniti... Ništa naravno nisam uradio. Došao sam u kazalište gledati svoju omiljenu predstavu, a na moje oči, raspadala se Jugoslavija. Bila je lijepa, pametna, talentirana, misleća i osjećajna, kao Mira Furlan. Pocijepali su je i zgazili surovo, osvetoljubivo, kao Miru Furlan", opisao je Trifunović.
"Кonačno smo se sreli, na minskom polju. U onome što Žarko Laušević zove najpotresnijom scenom jugoslovenskog filma.
U četiri dubla mog krupnog plana, njen potiljak, filmskim žargonom 'smrdi', u donjem lijevom uglu. U četiri dubla, njene oči su prepune suza, i mole za ljudski život. U četiri dubla u kojima njeno lice ne vidi kamera, već samo ja, njene prepune oči me nose u one visine zbog kojih sam došao u Beograd učiti zanat i letjeti s najboljima. Kad imate takvog partnera ispred sebe, uz sebe, ne morate raditi apsolutno ništa. I ja sam stajao tamo, ta dva krupna jezera su me držala tako sigurno i čvrsto, bio sam dužan samo pristati da postojim. To ja zovem moj mali intimni trenutak s Mirom Furlan, koji ste svi vidjeli, s čim ja, da se razumijemo, nemam nikakav problem", opisao je Trifunović njihovu zajedničku scenu u filmu "Turneja" iz 2008.
Čitajte i: Dva života Mire Furlan: ‘Ljubav je ključ svega, važnija od love i karijere‘
Vijest o preranom odlasku 65-godišnje glumice potaknula ga je da potraži neku njezinu fotografiju. Pretražujući slike shvatio je da je Mira ženska verzija genijalnog umjetnika Davida Bowieja.
"Kad sam kopao dobru fotografiju prije par dana na internetu, našao sam jednu i pomislio: to je ona. Ne. Ovo je ona. Onda sam shvatio da ima mnogo verzija Mire Furlan. Onda sam našao jednu na kojoj se smije i izgleda kao Bowiejev mlađi ženski blizanac", napisao je Trifunović i za kraj spomenuo kako je istu usporedbu imao Ivica Buljan, trenutni ravnatelj ili direktor Drame HNК u Zagrebu kada ju je zamolio za oprost.
Pismo je zaključio Mirinim posljednjim riječima objavljenim na internetu.
"Gledam zvijezde. Noć je jasna, mliječna staza se čini tako blizu. Onamo ću uskoro poći i ja. Svi smo mi zvjezdana prašina. Nisu to loši izgledi. Nemam nimalo straha.'
Pa da.
Zvjezdana prašina.
Stardust.
Okej, možda su zvjezdana Braća Furlan i Bowie samo dokaz da nije teško.
Da ne mora boljeti.
Hvala ti, bila si i bit ćeš vodilja.
Znam, ljepoto. Nema zemlje za ljude.
Sačuvaj zvijezdu pored, bit ću dobar susjed".