Pjevač Alen Bičević (32) i njegova četiri godine mlađa sestra Tara u razgovoru za Gloriju prisjetili su se djetinjstva na voljenom otoku, putovanja u susjednu Italiju te otkrili čime jedno drugo i danas mogu najlakše naživcirati i oduševiti.
Alen Bičević
Sestra Tara i ja smo imali divno djetinjstvo u divnom Malom Lošinju. Ona je bila najmlađa u ulici i pored svih nas ostalih, bila je jako mirna, slatka, povučena i dobra. To dijete je danas postalo čovjek i više nije ni mirna ni dobra. Mene je glazba oduvijek zanimala, ali kroz djetinjstvo interes za zanimanje se mijenjao - htio sam biti astronaut, kuhar, glumac, profesor, no glazba je ostala. Tko mi je točno prenio tu ljubav - ne znam. Tata tvrdi da zna pjevati, mama je prihvatila da nema pojma, bake su nam lijepo pjevale, a Tara je izvrsna pjevačica i bila bi još bolja da nije lijenčina. Ako mene pitate, ona je za ocjenu osam od deset, ali ta ništa ne vježba. Evo, i sad me to uspjelo nanervirati. Imamo puno zajedničkih uspomena, ali najdraže uspomene uvijek će mi biti obiteljska putovanja u Italiju, u Gardaland. Toliko svađe, smijeha, pogrešnih skretanja...
Tara je kao sestra uvijek stroga, a mene jedino spašava to što sam stariji i glasniji. Sjećam se jednom davno kad me mater htjela lupnuti kuhačom, ona je stala ispred mene i plakala. Svejedno sam dobio zaslužene batine, ali barem je probala i cijenim to. Ono najvažnije što sam od nje naučio je kako ‘otkačiti‘ ljude preko noći. To je kod nje umjetnost - tolerancija i onda samo “hvala, doviđenja”. Jednom sam joj rekao da treba držati tečajeve za otkantavanje. Doslovno to radi preko noći. Famozno.
Danas, kada smo odrasli, naše slobodno vrijeme najčešće provodimo družeći se na Lošinju na terasi. Nismo više mali divljaci, ali bi bilo lijepo još koji put otići u Gardaland. Tara je svakim danom sve pametnija - uči, radi, za nju ništa nije nemoguće i uvijek ostvari što zamisli. Uspijeva me naživcirati i oduševiti svojim glupostima, čovjek ponekad ne zna bi li se smijao ili plakao zbog ideja koje zna imati. Najveća mana su joj tanki živci (naslijedili smo ih od mame), a najveća vrlina je što joj možeš povjeriti sve, ona nikom nikada ništa neće reći. Ona je hrabra, dobra i nervozna, a najsličniji smo - ovo će sad zvučati smiješno - po alergiji na alkohol - dobijemo crvenilo na identičnim mjestima. I po trošenju para, tu smo na tatu. Jedina neispunjena želja koju imam je da susjedu pokrademo naranče koje ne bere, ali smo svaki put prelijeni preskočiti ogradu.
Tara Bičević
Prva sjećanja koja vežem uz brata je naš život u jednoj uličici gdje su se skupljala sva djeca iz susjedstva. Tamo smo se igrali klasičnih dječjih igara, a kako sam bila najmlađa, uvijek sam bila Alenov “priljepak”. I on i ja se od malena bavimo glazbom, sudjelovali smo na glazbenim festivalima, bili dio benda i znali da ćemo se nastaviti time baviti. Svi su nam govorili da ćemo krenuti u glazbenom smjeru, iako sam se ja pronašla i u svijetu ljepote, radeći u majčinu salonu. I Alen i ja smo oduvijek držali do sebe, a s obzirom na to da se on bavi pjevanjem, pridaje važnost svom izgledu i stilu. On ima već razvijenu rutinu njege tijela - vježba u teretani, pazi na prehranu, osobnu njegu, a ja sam tu da mu pomognem i udijelim pokoji savjet pri odabiru odjeće.
Dijelimo puno uspomena, stvarno smo imali zanimljivo djetinjstvo, a ono čega se dobro sjećam su njegova plašenja prije spavanja. Ja sam se užasno bojala mraka, a on bi mi govorio da će mi po mraku doći “teta s crnim šeširom” ako odmah ne zaspem. Ta teta je u mojoj glavi bila baš strašna. To mi je čak i neka vrsta traume jer i dan danas gledam iza sebe kad hodam po mraku (smijeh). Ali nikada nije bio strog prema meni, uvijek je bio više zaštitnički nastrojen, ipak sam ja njegova mlađa sestra. Velika je podrška, kako u glazbenoj karijeri, tako i u životu. Najvažnije što sam naučila od njega je da treba biti ustrajan - njegov uspjeh govori koliko je bio uporan i predan i koliko je važno ne obazirati se na to “što će drugi reći”.
Ne viđamo se često s obzirom na to da živimo u različitim gradovima i Alen ima jako puno obaveza, ali kada dođe kući, najradije provodimo vrijeme uz Netflix, kokice i dozu zezancije. Najponosnija sam sestra na svijetu jer je uspio ostvariti svoje snove i što je na putu prema još uspješnijoj karijeri i što ima priliku nastaviti raditi ono što voli. Ipak i dalje me može naživcirati, a najviše time što ima odgovor na sve, rijetko kad zašuti i ostane dužan, dok me istovremeno oduševljava hrabrošću i smislom za humor. Potreba za kritiziranjem i njegova tvrdoglavost najveće su mu mane, a vrline talent, dobar smisao za humor i ustrajnost. On je perfekcionist, humorist i najbolji brat na svijetu i jedna od neispunjenih želja mi je da zajedno skočimo padobranom i tako pobijedimo strah od visina koji imamo.
Snimljeno u Mashroom store & Eichholtz by Mashroom
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....