Hitovi ‘Ne moren bez nje‘, ‘Jenu noć‘, ‘Ja ne gren‘, ‘Sandra‘, ‘Gušti su gušti‘, ‘Po ud mene‘, ‘Samo Bog te moga učiniti‘... obilježili su devedesete i istarskog pjevača Alena Vitasovića (54), dotad lokalnu zvijezdu, promovirali u estradni fenomen i miljenika žena. U međuvremenu je istarski glazbenik iz Orbanića doživio brojne uspone i padove.
Iza njega je duga borba s ovisnošću o alkoholu koja mu je uvelike utjecala na karijeru, a da je spreman za novi početak postalo je jasno kad je ovog ljeta objavljeno da se oženio s Eleonorom Jelenić, svojom menadžericom koja je četvrt stoljeća mlađa od njega. Sad je tu i nova pjesma, a Alenov diskografski povratak obilježava navijačka himna ‘Milijuni srca‘, objavljena u nakladi Dancing Beara. Otpjevao ju je u duetu s mladim istarskim tenorom Valeriom Ricchiutom, a posvetili su je hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i nastupu vatrenih na Svjetskom prvenstvu u Kataru.
Kako je nastala pjesma?
Valerio je dobio tekst od Ante Majića, glazbu je napisao Bruno Krajcar, aranžmane napravio Mauro Giorgi, a Valerio me pozvao da je skupa u duetu otpjevamo.
Otkud se znate?
Susjedi smo i prijatelji, znamo se s festivala. Valerio je izvanredan pjevač, tenor, dvadeset godina mlađi od mene i naravno da sam pristao. Snimili smo je s guštom, napravili spot i lijepo je ispalo. Kad god treba pomoći, ja sam tu.
Koliko vam je nogomet važan?
Jako. Amaterski sam igrao nogomet za lokalni klub u mojim Orbanićima. Iako sam ljevak imam nezgodnu i preciznu desnu nogu, pa sam igrao desno krilo: bio sam dobar i probojan u napadu, ali više ne mogu trčati pa sam odustao i od malog nogometa. Ali zato nogomet redovito pratim: navijam za Istru i Hajduk, što svi znaju, pa na desnoj ruci nosim Hajdukovu narukvicu. Volim i Dinamo jer radi odlične rezultate u europskim natjecanjima, a gledam i sve velike europske lige, Ligu prvaka, svjetska i europska prvenstva, naravno.
Tko su vaši favoriti?
Engleski Liverpool, talijanski Milan, španjolski Real Madrid zbog Luke Modrića, premda mi je Barcelona inače draža.
Kako vas zdravlje služi?
Sad je dobro. Oporavljao sam se dugo od korone i posljedica te bolesti koja me baš zgazila. Vraća mi se imunitet, mišići se oporavljaju, generalno osjećam da se vraćam u formu, koliko čovjek od 54 godine može biti u formi. Počeo sam opet igrati boće u svom selu i tu sam dobar. To nije fizički zahtjevan sport, nego se traži preciznost i koncentracija. A uskoro se, ako sve bude dobro, vraćam i nogometu.
Korona vas je znači dotukla?
Da. Bio sam skeptičan kad je počela pandemija, postavljao sam si brojna pitanja, činile su mi se pretjeranima sve te mjere predostrožnosti, izolacije i ostalo, ali kad me dohvatila - skoro me dokrajčila. I djeca su mi imala koronu, ali ona na sreću nisu imala teške simptome. Ali sam se digao, kao što se uvijek dignem. Ne zovu me uzalud feniksom koji se uvijek diže iz pepela.
Jeste li se ovaj put doslovce digli iz mrtvih?
Da. Bio sam na podu, gledao sam smrti u oči i sam sebi sam rekao da ne pristajem da sad tu krepam kao pseto. Ne želim biti patetičan, ali stvarno sam pomislio da je još mnogo toga preda mnom i odjedanput se pojavilo - svjetlo.
Je li vas bilo strah?
Čak i ne, više mi je bilo glupo tako otići nakon svega što sam napravio. Karijera mi je odlična, djeca odgojena, imam sve osnovno za život, pa sam pomislio koliko je toga još preda mnom i vratio se da svoj život završim kako treba.
Čime vam se bave sin i kći?
Oboje rade, punoljetni su i odrasli, jako dobro su odgojeni, žive svoj život i ponosim se s njima.
Je li vam oporavak korone bio najteže razdoblje u životu?
Teško je to reći, jer sam svašta prošao u svom burnom životu. Od malih nogu sam bio sam po svijetu, četiri godine sam s prvim bendom svirao posvuda, sve sam to izdržao, pa je došla vojska, vojni rok na Kosovu i to sam završio, kasnije sam postao prenaglo popularan što me zateklo... Sve to su bili veliki psihički šokovi, a na kraju je došla i korona. S njom je bio problem što sam se osjećao nemoćnim, a u svim drugim situacijama sam mogao suodlučivati te ih tako kontrolirati. Ovaj put ništa nije ovisilo o meni pa sam morao izvući zadnju snagu duha da se dignem.
Žalite li i za čim?
Ne. Osim što sam ponekad uvrijedio ljude koji su mi dragi, što sam uvijek požalio i ispričao se na kraju svima. Ne bih to danas ponovio, ali je svaki korak imao smisla: kao na skalinadi, malo gore, malo dolje, pa opet gore... Mnogo sam naučio i ponosan sam na sebe jer sam sve to izdržao i ostao dobar čovjek. Dugo sam se smatrao nedostojnim grešnikom, ali sad vidim da to nije tako i ne sramim se ničega.
Generacije su odrastale uz vaše pjesme: koliko vam to znači?
Danas me slušaju kćeri mojih obožavateljica iz devedesetih, a uskoro stižu i njihove unuke. Moje pjesme vole generacije, najviše žena, to je moj zalog za budućnost. Da nije bilo žena ne bih niti ja postojao... A gdje su žene, tu su i muškarci.
Apsolutno točno.
U bendu prije nego što sam započeo samostalnu karijeru, šef nam je govorio da žene moraju doći na koncert, jer s njima stižu i muškarci. I bolja je atmosfera kad su žene u publici, a ne samo muškarci. Iako sam uvijek znao smiriti atmosferu kad bi se usijala, imam to u sebi.
Živite li danas bez poroka?
Više-manje. Ne pušim skoro ništa, par puta sam u životu zapalio joint, ne kockam, ali sam dosta pio zbog čega sam se liječio i rehabilitirao. Ali ni to mi nije žao, jer sam i iz toga mnogo naučio. Ima ljudi koji nastavljaju po starom, a ja se nastojim kontrolirati i uspijevam u tome. Važno mi je, recimo, i što sam dobar čovjek. Nisam zao, ne želim nikome učiniti išta na žao, što je isto veliki porok. Pokušavam biti dobar čovjek, poštovati i saslušati svakoga, eto.
Što si još želite?
Zdravlja da još koju godinu proživim u miru bez stresova. Da još malo sviram, lagano, bez neke velike slave, da imam koncerte i živim kao čovjek.
Tko vam vodi karijeru?
Sam vodim karijeru, sam odlučujem o svemu. Nema više da me vode na uzici naokolo, govore mi kad ću ići, gdje ću ići, što ću raditi i za koliko. Samostalni sam umjetnik, priznat od države, imam svoj pečat i firmu koja se zove Alen Vitasović
Sad vam je, znači, mir najvažniji?
Da. I zato si sve sam određujem: gdje, kada, s kim i za koliko.
Planirate li i velike koncerte?
Ne patim za tim. Napravio sam i Lisinski, i Gripe, stadione, osvajao sve moguće nagrade i pobjeđivao na festivalima... Žao mi je jedino za pulsku Arenu, jer tamo svatko svira, a jedan domaći čovik nije dobio šansu. To ću ostvariti, ali mi se ne žuri. I možda da napunim londonski Wembley. Nastup pred stotinu tisuća ljudi, to bi bilo nešto.
Šalite li se?
Nikad se ne zna. Kad sam počinjao mislio sam, skromno i siromaški kakav jesam, da nikada neću stići do Zagreba, a tu sam već više od trideset godina. Ljudi trebaju živjeti svoj san, mukotrpno raditi i vidjeti što će na kraju ispasti. Sigurno sam mogao bolje, ali moglo je i od svega ne biti ništa. Bilo je sreće, ali još mnogo više rada i truda.
Jeste li to naučili od roditelja?
Roditelji su me naučili poštenju i odgovornosti, ali i radu. Odgoj je bio i ostao najvažniji, vidim to po svojoj djeci, a danas nam fali bolja država, više obrazovanja, kulture, zdravstva, morala... Toga nema. Kod nas ništa ne štima osim što je Luka Modrić najbolji nogometaš na svijetu. I reprezentacija i kompletno naš sport. Ne pljujem ni po kome, ali jednostavno - nije dobro.
Koliko vam je novac važan?
Ništa. Samo da imam dovoljno za režije i osnovne stvari. Ne fali mi ogroman auto, vila, jahte... Nisam materijalist, ali novac moram imati da si priuštim što mi treba, ništa bahato i bezobrazno.
Ovog ljeta ste se drugi put oženili. Jeste li odluku donijeli preko noći?
Ne. Nisam planirao, ali sam nakon deset godina veze sa sadašnjom gospođom Eleonorom Vitasović, koja je mnogo mlađa od mene, pristao na to. Ona je to stalno predlagala otkako sam se razveo od prve supruge, i nije mi žao zbog te odluke. Bilo je tu puno rasprave i razgovora jer sam Eleonoru pitao što će ona sa mnom, tim starcem... Ali je rekla da me voli, ja nju isto, pa smo se i vjenčali.
Ako Eleonora poželi djecu?
Ne bih o tome. O djeci svojoj i budućoj, ako ih bude, ne govorim.
Što su vam najveći gušti?
Volim biti sam, opušten, negdje sjesti, pročitati novine, u studiju raditi nove pjesme, aranžirati... Ali samo da nije gužva, da mi nitko ne smeta, jer sam skoro sve svoje 54 godine proveo u stalnoj drami i gužvi. Sad sam se lijepo smirio, sve je došlo na svoje i želim mir. U Orbanićima, mom selu, nikog ne zanima jesam li slavan i popularan, to me smiruje.
Ima li turista u Orbanićima?
Ima nešto, jer su suseljani obnovili stare kuće, napravili bazene... Ali to nije masovni turizam i gužva, nego turisti tu spavaju, pa odu na more i ne smetaju nikome. Čak smo u selu prijatelji s njima.
Idete li vi često u Pulu?
Da. Eleonora stanuje u Puli, pa dođem, obavim što trebam, budem s njom, a kad mi grad dosadi vraćam se kući u svoje selo.
Dom vam je znači u Orbanićima?
Da, tamo je kuća koju sam sagradio zajedno s bivšom suprugom za našu djecu. Da nisam bio toliko popularan, ne bih je imao... Ali pustimo kuću i materijalizam, dosadno je to.
Što čitate i slušate?
Čitam Zagora, to mi je Shakespeare... Šalim se, dosta čitam, a slušam ono što se pušta na radiju i na televiziji. Kad mi ne valja, maknem.
Imate li bend?
Da. Mijenjaju se članovi, ali uvijek imam bend, jer ne nastupam na playback i matrice. U njemu su sad dva Vitasovića, koji su mi rođaci, basist i gitarist.
Je li Vitasović jedno od najčešćih prezimena u Istri?
Jedno od češćih. Najviše je Radolovića i Peruška...
Gdje ćete gledati Svjetsko prvenstvo? Planirate li u Katar?
Ne, to je za snobove. Utakmice ću gledati doma ili u kafiću ako nije agresivna ekipa. Volim biti doma, a kako imamo dobru reprezentaciju nadam se da ćemo se svi skupa zajedno ponovno veseliti.
Kad ste zadnji put bili na stadionu?
Gledam utakmice NK Istra u Puli, kad god stignem sam na tribinama gradskog stadiona Aldo Drosina. Na njemu smo Valerio i ja snimili naš spot za ‘Milijune srca‘.