Reporterka Nove TV prošle je godine dobila stipendiju za sudjelovanje na šestomjesečnom programu na prestižnom britanskom sveučilištu gdje je živjela i radila sa svjetski priznatim stručnjacima, a tamo se zaljubila i u veslanje.
Televizijska novinarka Barbara Štrbac (50) jedna je od najaktivnijih osoba s malih ekrana. Osim što je velik dio života trenirala karate, rekreativno roni, skija, jedri, jaše i planinari, a nedavno se zaljubila i u veslanje. Prvi je susret s ovim sportom imala u Oxfordu prošle godine, gdje je šest mjeseci kao stipendistica radila na projektu na Reutersovu Institutu. "Bila je to ljubav na prvi zaveslaj kad sam prvi put izašla u osmercu na Temzu", kaže Barbara.
"Veslanje sam htjela probati iz znatiželje jer je to nešto baš tipično za Oxford, ali nisam mislila da će mi se toliko svidjeti. Nisam uopće znala odakle krenuti i kako je to organizirano. U teretani svog Green Templeton Collegea slučajno sam naletjela na trening veslačke ekipe i pitala ih može li im se pridružiti jedan potpuno neiskusan početnik. Na moju sreću, odgovor je bio da. Pridružila sam se i skijaškom timu, to mi je zapravo bio prvi izbor, ali njihove aktivnosti nisam mogla uskladiti sa svojim poslom i obvezama na Institutu. Veslanje je inače na Oxfordu baš ‘big deal‘ pa su na Institutu to što sam u veslačkom timu koledža posebno istaknuli kad su me najavljivali na završnoj prezentaciji", ističe cijenjena novinarka.
Intenzivni treninzi održavali su se svaki dan. Riječ je o kombinaciji veslanja na rijeci, treninga na ergometrima i treninga snage s utezima. Morala je položiti i test plivanja - preroniti bazen te preplivati određene dionice u odjeći. Kako govori, ništa se ne prepušta slučaju te se radi jako ozbiljno, a zbog brojnih akademskih obveza svih u timu, treninzi su se uglavnom odrađivali rano ujutro ili kasno popodne i navečer.
Nastavak treninga na Jarunu
Treneri Abi i Steve, dodaje kroz smijeh Barbara, drilali su ih kao da se spremaju za olimpijadu, pa su pazili na svaku sitnicu i uporno radili na tome da poboljšaju tehniku svakog od članova tima. No, ove je godine situacija bila posebno izazovna zbog loše prognoze - kako je bilo jako puno kiše, Temza je u Oxfordu zbog opasnih naplavina dugo bila i pod potpunom zabranom bilo kakvog plova. Zbog nepovoljnih uvjeta, nije mogla sudjelovati ni u glavnoj utrci među koledžima, Torpid race. Iako je uspjela upasti u drugi tim, objašnjava, ove su se dgodine utrkivali samo prvi timovi, odnosno, najiskusniji veslači.
Kad se vratila u Zagreb, nije odustala od veslanja. Štoviše, isti dan kad je sletjela u Hrvatsku, počela je tražiti klub u kojem bi mogla nastaviti s treninzima. Super ekipu pronašla je u Veslačkom klubu Zagreb, govori, iako bi voljela da je broj termina na vodi dostupnih za rekreativce malo veći. Najveća promjena joj je ipak sam način veslanja - dok je u Oxfordu veslala u klasičnom osmercu, s jednim veslom, na Jarunu uglavnom vesla "na pariće", odnosno, s dva vesla.
"Uglavnom veslam u dvojcu, ali uspjela sam odraditi i nekoliko ‘single‘ treninga. To je dosta zahtjevno za početnike jer, što je manje vesala u igri, to je čamac nestabilniji, ali eto, uspjela sam, za sada, bez da sam se okupala u Jarunu. Moje radno vrijeme nažalost mi baš ne ide na ruku pa na trening na vodi stignem gotovo isključivo ako tog dana ne radim. No treniram kad god mogu na ergometrima i u teretani u klubu. Veslanje je zahtjevan sport, a forma je, pogotovo što smo stariji, zeznuta stvar – treba baš dosta vremena da je steknete, a izgubi se za čas pa ne smije biti previše opuštanja", ističe Barbara.
Stručnjaci iz svakog područja
Osim što se u Oxfordu zaljubila u veslanje, imala je priliku, govori, šest mjeseci živjeti i raditi uz iznimne ljude iz svakog područja znanosti i umjetnosti, sa svih kontinenata i iz svih kultura. Svaki se dan može, objašnjava, birati između 50-ak otvorenih predavanja najvećih svjetskih stručnjaka o temama iz različitih područja.
"Slučajno sam dospjela na prezentaciju projekta o najvećem gruzijskom pjesniku Šoti Rustaveliju i, ukazavši autorici na noviji hrvatski prijevod za koji nije ni znala da postoji, dala svoj doprinos njezinu istraživanju. Eto, baš to je čar Oxforda. Na Oxfordu ste dio akademske zajednice koja vam stalno govori koliko cijeni i vaš doprinos, a to je uvijek lijepo čuti. Taj spoj povijesti, tradicije i najnovijih spoznaja zaista je poticajan pa nije ni čudo da je već deset godina zaredom Oxford proglašen najboljim svjetskim sveučilištem", naglašava Barbara.
S kolegama koje je ondje upoznala još uvijek je gotovo svakodnevno u kontaktu kroz grupne razgovore, a uskoro planiraju imati i ozbiljniji grupni online sastanak. Neprocjenjivo je, ističe, imati kolege novinare u svakom kutku planeta, nekoga tko može pomoći s kontekstom, kontaktom ili informacijom. U srpnju se planira i vratiti u Oxford kako bi podržala kolege na njihovoj završnoj prezentaciji programa.
"Najbitnija stvar koju sam naučila na programu jest koliko nas oblikuje kultura i podneblje u kojem smo odrasli i koliko trebamo imati razumijevanje jedni za druge. Već i sam način diskusije i razgovora potpuno je drugačiji u Japanu, Finskoj ili Australiji. Bez razumijevanja tih razlika vrlo lako može doći do kratkog spoja u komunikaciji. Koliko god putovali, to se može do kraja dešifrirati tek kada provedete jako puno vremena s različitim ljudima u svim mogućim formalnim i neformalnim situacijama. O svim aspektima naših različitih kultura mjesecima smo raspravljali i učili jedni od drugih u sigurnom okruženju i zbog toga smo svi, vjerujem, postali puno bolji novinari i bolji ljudi", zaključuje Barbara Štrbac.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....