Legendarni tenisač Goran Ivanišević i njegova supruga Nives u prvom zajedničkom intervjuu govore o dječjem teniskom kampu koji su pokrenuli u Splitu, počecima svoje ljubavi, braku, roditeljstvu i najvećim životnim izazovima.
Goran Ivanišević (54) nikada nije znao drugačije nego - po svome. Od prvih dana karijere, kad je lomio rekete - svoje i tuđe - živcirao se, psovao, gubio i pobjeđivao, a s njime su ‘kosu čupali‘ svi oni koji su ga pratili i voljeli. Jer to je Ivanišević, čiji je Wimbledon prije 25 godina ostao još jedan hrvatski sportski praznik zbog kojeg se svi oni malo stariji sjećaju gdje su bili taj dan. A upravo je taj događaj jedan od povoda da Goran, na inicijativu supruge Nives i prijateljice Anamarije Komar, organizira prvo izdanje kampa "Tennis Summer by Goran Ivanišević" u Splitu, koji će trajati do 29. kolovoza. Sve o tome pričao nam je 54-godišnji teniski as u splitskom hotelu Venturo na Bačvicama. Čim je došao, našalio se na račun poziranja (nikad ga nije volio) i pokazao onu simpatičnu drčnost, toplinu i autentičnost po kojoj ga pamtimo. Doduše, Ivanišević je danas, s nešto više sijedih, mudriji i zreliji - kako nam je prišapnula njegova 44-godišnja supruga Nives - ali i dalje onaj lik koji će bez straha reći što misli. Tako su nam u zajedničkom intervjuu radijska voditeljica i teniska legenda otkrili sve o novom projektu, Goranovom komičarskom talentu i odnosu s djecom. Ivanišević iz prvog braka ima 23-godišnju kćer Amber, bivšu natjecateljicu u konjičkom sportu, i 18-godišnjeg sina Emanuela, nadarenog za tenis, a sa Zagrepčankom Nives sina Olivera, koji će u rujnu proslaviti osmi rođendan. Supružnici Ivanišević su nam govorili i o počecima svoje ljubavi, odgoju, modi, prizorima iz njihova svakodnevnog života, sitnim veseljima... Dotaknuo se Goran i početaka, kad je po bijelom svijetu s dvanaest godina išao po turnirima bez ikog svog, neimaštini, gubicima, osunčanom djetinjstvu na Firulama, budućnosti i svojim razgovorima s Bogom...
Što je prethodilo i kada ste se odlučili upustiti u osnivanje prvog internacionalnog kampa za mlade tenisače - "Tennis Summer by Goran Ivanišević"?
Goran: Iskreno, projekt je započeo na nagovor moje drage supruge i naše kume Anamarije Komar. One su došle na tu ‘suludu‘ ideju. Ove godine je 25. rođendan mojeg osvajanja Wimbledona i malo-pomalo rodila se ideja kampa, održavanja meča na Prokurativama. I zbilja, Nives i Anamaria su se oko toga potrudile, osmislile, zbog čega moram zahvaliti gradonačelniku i Gradu Splitu, koji su se uključili i pomogli, kao i Teniskom klubu Split. Zapravo, zahvaljujem svima koji žele da ovaj projekt uspije. Tu je i kamp, nešto što nikad nisam radio na način da to bude naša, rekao bih, obiteljsko-prijateljska priča. Kad smo u ožujku imali konferenciju za novinare, rekao sam: "Nema više nazad, sad je gotovo. Ako poginemo, barem da sa stilom poginemo."
Kako ste uspjeli Gorana nagovoriti na ovo?
Nives: Pomogla mi je Anamaria Komar. Ona ima veću moć uvjeravanja od mene. Složile smo tako lijepu priču da je Goranu bilo dosta teško odbiti je. Imale smo ideju da se sve događa u Teniskom klubu Split iz kojeg je poteklo pet igrača, a koji su bili u top deset na cijelom svijetu. Što je svjetski raritet. Nigdje ne postoji takav klub nego u Splitu. A Goran je Splićanin. Mislim da će svi s malo duše prepoznati o kakvoj je priči riječ.
Gorane, koji su to sve tenisači, osim vas, bili među deset na svijetu po ATP ljestvici, a potekli su iz splitskog teniskog kluba?
Goran: Pokojni Nikola Pilić, Željko Franulović, Mario Ančić, Mate Pavić i ja. Tu su još Petra Martić i Jelena Kostanić. To je unikatan klub, ne postoji nigdje na svijetu. Teško je naći i državu u kojoj je pet ljudi bilo u prvih deset tenisača na svijetu. A priča je još bolja jer nas petero je iz iste ulice. Odrastali smo udaljeni dvjesto metara, kuća do kuće.
Što je inicijalna ideja kampa "Tennis Summer by Goran Ivanišević"?
Goran: Prvo želimo malo podići TK Split. Stalno se neki kampovi otvaraju, pa smo u tom smislu pomislili: "Pa možemo i mi nešto prodati?" U tom smislu dajemo srce, dušu, znanje, lipotu, tradiciju. Uz to sam već trinaest godina trener. Tako da mogu tu djecu naučiti nešto, a rad s njom me vraća u mladost. Za sada sve funkcionira fenomenalno.
Koliko je djece došlo u kamp? Kako izgleda ta dinamika, koliko se sati dnevno trenira?
Goran: Prvi tjedan nam je došlo 26 djece, tako će biti i drugi tjedan. Imamo deset pozivnica, nešto je podijelila Zaklada Unique, ja i TK Split. S nama je i prva igračica Europe do četrnaest godina iz Rumunjske, prvak Hrvatske do četrnaest godina, druga najbolja Hrvatica do četrnaest godina. Djeci koju smo odabrali plaćamo smještaj, ostali plaćaju sami. Doduše, neka djeca su odavde, a drugima smo pripremili boravak u studentskom domu. Kad gledam, mislim da smo cjenovno jako prihvatljivi i u odnosu na neke druge kampove - ne prodajemo maglu. Trudimo se imati dobru, prijateljsku, korisnu, obiteljsku atmosferu kako bi se djeca osjećala super. Program je sastavljen od tri sata tenisa svaki dan, plus kondicija. Imali smo plan prvu turu djece voditi u muzej, onda sam se naslonio na jednu od tradicija TK Split, a ona je igranje picigina. On je bio sastavni dio našeg odgoja, odrastanja, treninga. Tako da smo prvi tjedan ubacili picigin, koji je ispao fenomenalan trening, pa ćemo to ponoviti. Djeca će imati i edukaciju kroz pitanja, razgovor sa mnom, najviše kroz igru. Tako će najbolje naučiti i shvatiti. Uglavnom sam oko šest sati s djecom na terenu.
Tko je još s vama od trenera u ovom projektu?
Goran: Marin Bradarić, Izo Žunić, Petar Bubalo, Marino Jakić i Jerko Brkić, koji je bio s djecom prvi tjedan. Uz njih su i dva kondicijska trenera - Ante Bonačić i Joško Strižić.
Koliko je poteškoća u organizaciji? Koliko vam je Nives pomogla?
Goran: Ovo je ona prva godina u kojoj ćemo vidjeti što ćemo bolje raditi sljedeće godine. Da nije Nives i njezine ekipe iz Zagreba koja je došla pomoći, ne znam kako bi prošlo. To je ogroman projekt, a finale svega je meč na Prokurativama 29. kolovoza. To je iziskivalo ogromnu organizaciju - što teren, što tribine. Treba sve to dovesti. Logistika je velika, ima "dječjih bolesti", ali borimo se. Sljedeće godine bit će bolje.
Tko igra meč 29. na Prokurativama?
Goran: Borna Ćorić i ja. Zahvaljujem na toj gesti. Doduše, ja ću se kotrljati po terenu, a on će igrati. Tu će biti i Iva Majoli u pričuvi. Ako me zašteka koljeno, onda od mene ništa. Tako da moram paziti do subote, ali na kraju dana nije ni važno. Ljudi sigurno neće doći gledati mene kako se kotrljam, jer smo pripremili i fenomenalne koncerte - Jasnu Zlokić, Tončija Huljića i Madre Badessu. I taj događaj je humanitarnog karaktera jer sav prihod od prodaje ulaznica ide Gradu Omišu i ljudima nastradalima u požaru. Tako da je to bit. Bit će mi drago da što više ljudi dođe. Karte se dobro prodaju. A tenis, bit će lipo. Inače, na Prokurative sam išao na tečaj engleskog jezika, gledao kroz prozor i zamišljao da ondje igram tenis. I eto, četrdeset i nešto godina poslije, ispunit će mi se želja.
Nives, zašto vi volite Split?
Nives: Najbolji odgovor dao bi naš sin Oliver. Stalno govori: "Zagreb je moj grad, a Split je moja duša." Čak mi je palo na pamet da tiskamo majicu s tim natpisom. I sama puno vremena provodim ovdje, imam puno prijatelja, a i Goranov vjenčani kum i njegova supruga su iz Splita. Ne samo što mi je sam grad divan, nego su tu prije svega ljudi, njihov mentalitet. Volim tu "ludost", ponekad opravdanu kritičnost. Tu su mentalitetska iskrenost i neposrednost, grad u kojem te vrate na "tvorničke postavke".
Dok traje kamp, koliko imate praznog hoda i vremena za obitelj?
Nives: Nedavno sam imala rođendan pa smo ga proslavili u Splitu, u društvu prijatelja. Bili smo u jednom restoranu i baš smo se dobro proveli. Oliver je s nama, tako da sve slobodno vrijeme provodimo s njim, dok su Amber i Emanuel, Goranova starija djeca, u SAD-u. Snimili su video podrške svojem tati. Uglavnom, dok traje kamp, fokusirani smo na njega. Dok je Goran većinu dana na terenu s djecom, ja sam u uredu na terenu. Uz to, Lidija Balija i Sanja Čeliković pomažu mi u svemu, da njih nema, ne znam kako bih. Zahvaljujem i tvrtki Vision Facade, koja je s nama od prvog dana.
Unatoč tome što je Zagreb također vaš dom posljednjih 26 godina, koje vam emocije zatitraju kad se vozite cestom prema Jugu?
Goran: Da idem doma. Ne može Split izaći iz mene. Tu su moji prijatelji, ulice, ti momenti, ljudi. Tu su gdje sam ih ostavio prije dvadeset godina. S istim šalama. Doduše, neki su se u međuvremenu ‘modernizirali‘. Unatoč novim zgradama, nekim novim kafićima - sve je tu. A Zagreb je moj dom. Ma, prožimaju se ta dva grada kroz moj život.
Kad se prisjetite početaka karijere, ratnih devedesetih, turnira na koje ste kao klinac putovali sami na kraj svijeta, koje vam sjećanja prizivaju svi ti odlasci, dolasci, samoća?
Goran: Sjećam se momenta kad me otac poslao u SAD s dvanaest godina. Nisam imao pojma o engleskom, nešto sitno sam učio u školi na Prokurativama. Svugdje me je trebao netko dočekati, a nitko me nije dočekao. I došao na to mjesto gdje sam trebao doći. A danas, karikiram, kad pošaljem djecu u samoposlugu sto metara od kuće, sto puta pogledavam gdje su. To je bilo takvo vrijeme. Ideš, prijatelju. Ili jesi ili nisi. Takva su bila vremena. Netko kaže bolja, netko lošija. Tako je bilo. Imao sam svoj put. Bio je veliki pritisak i na roditeljima. Sve je bilo podređeno meni. Tata je shvatio da sam bolji u ovome što radim nego što je on bio kao profesor na FESB-u. Riskirali su, prodali su stan od djeda. Nije bilo lako igrati pod pritiskom. Ali naučio sam se nositi s time. Postigao sam to što sam postigao.
Biste li opet išli tim putem? Je li to tada bila jedina opcija?
Goran: Opcija je bila hoću li igrati u Hajduku, što smo svi htjeli. Čak sam na probi prošao prvu selekciju. Ali odrastao sam na Firulama. Baka i djed su imali kuću tri metra od teniskog terena. Tamo mi je bio dnevni boravak. Ljeti me po cijele dane nisu ni vidjeli, samo bih došao nešto pojesti. Na POŠK-u sam naučio plivati, skakati na glavu. Opet bih izabrao tenis, to je bio moj put.
Kad se sjetite djetinjstva, koje vam slike prolaze?
Goran: Penjanje na pelegrinku, krali smo šipke, breskve... Igranje picigina... Ništa ne bih mijenjao. To je nešto najljepše što sam imao. Ta sloboda... Igranje u dvoru, moji su tek znali da sam tu negdje.
Kakvi ste bili kao dijete?
Goran: Zajeban. Svaka čast mom starom. Nije mu bilo lako. Nismo imali za jesti, a onda ja razbijem dva reketa u pet minuta. I to još posuđena. I onda mora i njima i meni kupovati rekete. Nije me bilo lako ukrotiti. Bio sam svoj. Znao sam što želim. Nešto sam slušao oca, ali kad bih ušao u teren, stvorilo bi se neko ludilo.
I to ‘ludilo‘ vas je dovelo do osvajanja Wimbledona, kad su vas svi otpisali...
Goran: Prošlo je 25 godina od toga. I danas ne razumijem kako i zašto, ali to je Split. Grad u kojem čuješ: "Šta će on? Ništa ne valja." Nitko ne valja, a na kraju sve valja. Ispadne dobro. Kad uspiješ u Splitu, onda si stvarno uspio. Ali osjećao sam da ta priča s Wimbledonom morala završiti kako je završila. Tinjalo je to nešto u meni.
Jeste li nakon Wimbledona postali religiozniji?
Goran: Ma, uvijek sam vjerovao...
Kakav odnos imate s Bogom?
Goran: Mislim da smo u dobrim odnosima. Možda prije nismo bili - kad mi je sestra umrla i oni momenti kad ne razumijem zašto uzme nekog dobrog. Neke ljude ne smije uzeti. Zašto je uzeo Nivesinu mamu? I onda se s njim malo posvađam, pa na kraju dana postanemo prijatelji. Volim otići u crkvu i sjediti sam sa sobom. Bio sam na nekoliko lijepih svetih misa, ali ne volim one na kojima ima propagande. Volim u miru i tišini sjediti u crkvi. Osjećam se ispunjeno.
Kako je izgledalo vaše upoznavanje s Nives?
Goran: Prije deset godina upoznao nas je naš prijatelj Ivan Vukušić. Radili su zajedno na radiju. Otišao sam ga posjetiti i donio neke grickalice i sendviče jer sam čuo da je netko gladan. Kad sam vidio Nives, blenuo sam. Ostao sam kao tele. I malo-pomalo...
Jeste li se odmah zaljubili u Nives?
Goran: Jesam. Osjetio sam totalnu blokadu. Dosta brzo počeli smo živjeti zajedno. Vjenčali smo se i došao je mali Oliver. I sve je to išlo normalno. I taj njezin osmijeh donese vedrinu, ljepotu. Ima tu odličnu energiju. Dosta me smirila i naučila, pogotovo kroz neke teške momente koje smo prolazili zajedno. Bila je tu. Ona je drug i prijatelj.
Nives: Goran je došao dok sam bila u programu na radiju kao DJ. Upoznali smo se, otišli s radijskom ekipom na piće i tako je počela naša priča.
Jeste li se i vi odmah zaljubili?
Nives: Osjetila sam nešto što se ne osjeti svaki dan. Ali osoba sam koja i kad srce radi, uključi glavu. Prvo trebam upoznati čovjeka, onda mi ta zaljubljenost ima smisla. Goran i ja smo se prepoznali kao ljudi, a zaljubljenost je došla nakon toga.
Čega se sjećate s vjenčanja?
Goran: Ogromne kišurine. Nakon općine, blizu Europskog trga, išli smo u restoran. Imali smo malo, lagano, spontano druženje. Lipo.
Nives: Pljusak je bio kao iz kabla. Ljudi su mi rekli da je kiša na vjenčanju - sreća za brak. Iako nisam tako praznovjerna kao Goran. Bilo je prekrasno, u krugu najbližih. Bila je i moja pokojna mama, najvažnija osoba. Bila je s nama i Goranova pokojna seka i zbilja je bilo emotivno i blisko. Ne bih to mijenjala ni za što.
Recite nam nešto što javnost ne zna o Goranu.
Nives: Njegova posvećenost prema svemu što radi, u ovom slučaju kampu i djeci, čini da se ponovno zaljubim u njega. Goran je i jako duhovit te ima izniman talent za javni nastup. Duša mi pjeva kako nešto odradi bez pripreme. Nedavno je imao sjajan, duhovit govor u povodu toga što je postao ambasador Sportskih igara mladih. Lijepo i veliko priznanje. Šarmantan je i ima komičarski talent. Doma devedeset posto vremena umiremo od smijeha.
Znači, s Goranom je lako živjeti?
Nives: S Goranom je zabavno živjeti, a lako... To je kao i u svakom odnosu. Ali da sam ga prije srela, vjerojatno bih prije ušla u brak.
Kakav je otac?
Nives: Najveća potpora svojoj djeci. U stanju je spustiti se na nivo malog Olivera. Kad treba ozbiljno razgovarati, tu je. Kao otac je jako sazrio i svakom djetetu pristupa drugačije, u skladu s njihovom osobnošću.
Gorane, kakvi ste u očinskoj ulozi i što djeci nastojite usaditi?
Goran: Pokušavam biti prisutan, dati im svoje vrijeme, ljubav, pažnju, pomoći im. Čak i ako bih vikao, više je to da nas se čuje, znate kakvi su Dalmatinci. Oli je još mali. Prema njemu sam plišani medo. Ne smijem reći krivu riječ niti podignuti glas. Navikao je da sam njegov plišani medo iz butika. Emanuel i Amber su već veliki. Uvijek sam pokušavao da što više vremena provodim s njima, da im se posvetim i dam što više slobode. Jedno vrijeme sam više vremena provodio s Amber, ona se bavila tim prekrasnim sportom s konjima. Zajedno smo čistili kile i kile konjskih govana, išli po turnirima.
Nives: Često su koristili moj auto za prijevoz, pa se i danas jako dobro sjećam kako mi je auto ‘mirisao‘ po štali.
Kako se vi slažete s Amber i Emanuelom?
Nives: Super. Emanuel je godinama živio s nama, zbližili smo se. Oboje smo na brzom biranju, uvijek sam tu za sve što treba, kao i za Amber. Izrasla je u prekrasnu osobu. Mislim da je njima nebo granica.
Kakav je Oliver i koji biste mu najvažniji savjet dali da krene vašim putem?
Goran: Oliver je horoskopska Djevica, zeznut na mene u nekim stvarima. Baš Nives kaže da zna kako se osjeća kad mu nije nešto po volji. Ne bih volio da igra tenis. Draže bi mi bilo da to budu košarka ili nogomet. Ali ako se odluči za tenis, podržat ću ga. Znatiželjan je, topao, ne voli izgubiti. Ne valja kad mu puštam igru, ne valja kad mu ne puštam... Ali dobro je sve to.
Kako izgledaju vaši najdraži zajednički trenuci?
Nives: Ni Goran ni ja nismo nešto od izlazaka. Volimo pogledati seriju, film, to nam je najljepše. Imamo i super ekipu te bih lagala kad bih rekla da povremeno ne ‘zaružimo‘.
Tko je od vas dvoje romantičniji?
Goran: Nives kaže da je ona. Neka joj to bude. Ali volim je iznenaditi na rođendan poklonima. Danas ako ne staviš nešto na Instagram, kao da se nije dogodilo, a to mrzim. Instagram imam jer ga moram imati zbog posla, inače ne bih. Generalno volim darivati, zapamtim što voli pa čekam priliku da je iznenadim. Inače sam njezin modni guru. Puno puta me pita što će odjenuti. Voli kad joj kažem što mi se sviđa. Imam više ukusa za modu od nje. Mislim da će to potvrditi - jer iza svega što kupi stoji moj savjet.
Slažete li se s ovim riječima?
Nives: Da. Zna mi reći: "Manje je više." U smislu da nekad znam pretjerati s nekim detaljima. Ne voli da se puno šminkam. Stalno mi govori: "Kad se probudiš, to je meni to, a onda kroz dan ako se ‘opituraš‘, sve pokvariš."
Što najviše cijenite jedno kod drugog nakon svih godina otkako ste zajedno?
Goran: Iskrenost, povjerenje. Da se možemo osloniti jedno na drugog. Izjadati se kad je teško. Da imaš nekoga tko te sluša. Ljudi danas ne slušaju jedni druge. Kad imaš takvu osobu, lakše je. Pogotovo uz ovakav posao u kojem se puno putuje.
Gdje se vidite u budućnosti?
Goran: Sigurno neću putovati svijetom, jer sam se naputovao. Volio bih se vratiti u Split kad Oliver krene na fakultet. Sigurno ću još par godina ovo raditi. Volim to, zanimljivo mi je, a onda ćemo vidjeti.
Nives: Nemam ništa protiv ovog scenarija. More liječi dušu. Ljepše je starjeti na Mediteranu, uz more.
Jesu li vas u životu više oblikovale pobjede ili porazi? Ili ti porazi uopće nisu bili porazi?
Goran: U sportskom smislu s porazima sam se teško nosio. Uvijek mi je sve bilo crno-bijelo, nije bilo druge boje i volio bih da me netko mogao naučiti da bolje kontroliram emocije. A drugi porazi? Neke stvari okreneš na humor ili ih ne komentiraš. Jednostavno, da ih ideš objašnjavati, govoriti, ova priča, ona priča, to ne volim. Pustiš nešto... Znam svoju istinu, ljudi oko mene i moja djeca. A što će tko misliti o nečemu, prepuštam njima. Istina uvijek dođe na svoje.
Jeste li došli u fazu kad ne trebate nikome više ništa dokazivati?
Goran: Odavno sam došao u tu fazu. Imam sve manje i manje živaca za ljude. Kad mi krenu kukati, onda mislim što sam ja sve prošao. Okej, dajem savjete prijateljima. A zašto nemam živaca? Čim me netko uvuče u priču, uvuče me. Empatičan sam i opet, kad kažem da nemam živaca, udovoljavam, pomažem.
Kad biste mogli nešto poručiti Goranu kao dječaku, što bi to bilo?
Goran: Rekao bih mu da ga čeka interesantan, ludi život. Da koji put više cijeni i vjeruje u sebe. Puno puta se nisam znao cijeniti. Stavljao sam se na 15. mjesto - i privatno i teniski.
Niste imali samopouzdanja?
Goran: Ma, imao sam ga, jer ne bih bio drugi na svijetu, ali trebao sam više vjerovati što mogu, tko sam i što sam. Nisam takav. Ne volim svjetla reflektora. Nikad nisam bio takav, niti ću biti. I otac mi je uvijek govorio da ne razumije kako sam uspio u individualnom sportu. Jer za biti na vrhu trebaš biti neka vrsta egomanijaka, a ja to nisam. Više sam za ekipu, da je svima dobro. Tako da sam u tenisu postigao puno više u odnosu na svoj karakter.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....