Televizijski i radijski voditelj Dalibor Petko (47) i njegova majka Katica (75) uživaju u svakom trenutku provedenom zajedno, a on se trudi ispuniti svaku njezinu želju.
Katica Petko
Sjećam se te sreće kada smo suprug Stjepan i ja dobili sina. U to se vrijeme djetetov spol ultrazvukom nije mogao odrediti, saznali smo da je dječak tek kada se rodio. Trudnoća se nije kontrolirala kao u današnje vrijeme, nije se toliko ni mirovalo. Ja sam do zadnjeg dana radila na polju bez ikakve brige, a Dalibor se umalo rodio u susjedovu autu! Pukao mi je vodenjak kod kuće, muž je bio na poslu pa me susjed vozio. U Petrovoj bolnici nije stigao ni dati sve podatke na šalteru s informacijama, a ja sam već rodila, isti tren. Nisam bila u panici, već u potpunosti smirena jer sam bila već starija majka, imala sam 27 godina, a nakon poroda mi je pomagala moja mama.
Dalibor je bio smireno dijete, poslušno, s njim nije bilo nikakvih problema. Bio je dobar u školi, imao je dobre ocjene, a učiti gotovo nikad nije morao. Sve je zapamtio na nastavi pa se doma mogao igrati. Sestra Jasminka i on su bili u malim izviđačima, šivala sam im uniforme, kostime, voljeli su se transformirati u poznate osobe, kao što to danas rade u emisiji "Tvoje lice zvuči poznato". Od mene je naslijedio to veselje, zaigranost, smisao za glumu, a od tate Stjepana ljubav prema radu i želju za druženjem. Na Dalibora sam najponosnija jer se dobro snašao u životu, ima puno dobrih prijatelja, zabavan je, svi ga vole i cijene, a ja još više.
Ipak, uspije me naživcirati jer mu je mobitel stalno u rukama, ne ispušta ga ni na pet minuta, čak se ni najesti ne može bez njega. I uvijek kasni, nema pojma o vremenu. Ali sve ja to zaboravim kada mi dođe na druženje, ručak ili na kolače pa me razveseli. Jako me poštuje kao majku, poštovao je i pokojnog oca, nikada nas nije zanemario, a susjedi ga obožavaju jer nije umišljen, već je jednostavan čovjek.
U životu je postigao baš sve što je htio od malih nogu - biti novinar, poznata osoba i imati vlastite emisije, sve mu je to pošlo za rukom. Ja neostvarenih želja nemam, čekam da me opet odvede na Mariju Bistricu i žičarom na Sljeme, to nam je plan. Ja sam skromna, a njemu želim da radi, uživa, da je zdrav - i to vam je sva moja sreća.
Dalibor Petko
Mama je uvijek bila tu, na svakom koraku. Tata je puno radio, ponekad i dvije smjene zaredom, ali ona je bila tu za sestru i mene. Čak i kada je radila i prodavala povrće na tržnici, bila je dostupna. Bila je tu u dobrim i lošim situacijama, kada smo bili bolesni, zdravi. Uvijek!
Samo jedne najdraže uspomene s mamom mi se teško sjetiti, ali pamtim naše odlaske u kupovinu za školu, nakon čega bismo obavezno išli na ćevape. Kasnije me umjesto mame vodila sestra pa sam i s njom nastavio tu tradiciju. Moji roditelji nikada nisu imali puno novca, ali uvijek su nam priuštili što smo htjeli. Nisam znao što je brendirana odjeća sve do srednje škole. Imao sam majicu s likom štrumfa i meni je to značilo više od ičega. Bio sam najsretniji na svijetu. Na moru smo dobivali sladoled za razliku od druge djece kojima su ga roditelji branili, moja mama bi ga čak i njima potajno kupovala. Nismo imali velike zahtjeve, ali mama nam je omogućila sve što smo htjeli i na kraju svake školske godine, kada bih prošao s odličnim uspjehom, dobio bih malu nagradu. Jednom mi je kupila sve moguće žvake u dućanu, one sa sličicama zastava zemalja koje sam skupljao.
Mama je bila stroga, ali pravedna. Ako smo se sestra i ja uvalili u veći problem, onda bi nam tata očitao bukvicu. Ali to se dogodilo možda dva puta i nakon toga nam gluposti više nisu padale na pamet. Nisu nas tukli, ali bojali smo se roditelja kada bismo napravili nešto loše. Mama me naučila poštenju. Kao dijete sam pronašao tuđi novčanik, ali nije bilo šanse da ga uzmem ili ako mi je teta u dućanu vratila više novca, vratio bih se i dao joj ono što mi ne pripada. I danas sam takav i da nekome napravim nešto loše, osjećao bih se užasno. To je mamina škola.
Nedjeljom obavezno dolazim kod nje na ručak i to je tradicija koju njegujem otkako sam se odselio od kuće. Ona me non-stop zeza da visim na telefonu, a onda me zatrpa pitanjima o objavama na društvenim mrežama, komentarima, zanima je što su njoj ljudi poručili i pisali, tko joj se javio. Drago mi je da sam uspio na površinu izvući sve ono što se u njoj krilo godinama. Ona je stvarno super osoba, pozitivna, vedra, talentirana, no pratio ju je uvijek sindrom žene sa sela i briga što će drugi reći. Ali ljudi su prepoznali sve dobro u njoj i kamo god dođem susrećem se s komentarima da je ona super. Čak se i njoj javljaju u trgovini ili u ordinaciji kod liječnika. Kod nje ne postoje skrivena lica, jednostavno je takva kakvom je vidite. Jednom je prilikom ostala van sebe kada se jedna nepoznata mladenka na Mariji Bistrici poželjela fotografirati s njom. To je bio prvi takav trenutak koji je doživjela.
Naživcirati me jedino može njezin otpor prema tehnologiji. Za mobitel nije htjela čuti i morali smo je nagovarati da joj ga kupimo. Čak je jednom završila u suzama jer nije znala kako bi se javila, to ju je jako pogodilo. A onda, nakon godina nagovaranja, došla je i iz čista mira izjavila: ‘Ja bih htjela mobitel.‘ Slična je situacija s bankomatom. Radije će čekati u redu u banci, nego dizati novac da ne bi nešto krivo stisnula. Ne mogu to razumjeti, ali ako nešto odluči, ne možete je nagovoriti na suprotno. S druge me strane oduševljava njezina snaga jer nije imala jednostavan život, a ona i pokojni tata nikada nisu napravili nikome ništa nažao.
Da nju pitate koje je njezino najveće postignuće u životu, rekao bih da smo to sestra i ja. Život je podredila nama i na tome ćemo joj vječno biti zahvalni jer moja mama je bila talentirana. U srednjoj je školi osvojila drugo mjesto na natjecanju iz daktilografije u tadašnjoj Jugoslaviji. Međutim, odlučila se voditi miran obiteljski život, tata je bio njezina srednjoškolska ljubav, vjenčali su se odmah po završetku škole i prije njegova odlaska u vojsku. Dobila je nas dvoje i ponosna je na nas i mislim da je njezino najveće postignuće što je naučila biti sretna s onim što ima.
Moja želja je da uživa u životu koliko može, odlazak našeg oca stvarno je bio težak, za nju pogotovo jer su proveli zajedno 55 godina. Svaku večer su bili zajedno, nisu se odvajali ni u jednom trenutku. I nije lako nakon toga nastaviti sa životom. Ona nije htjela otići iz svog doma, kod sestre ili mene, već je odlučila ostati. I zato želim da ima što više osmijeha na licu i da joj ostvarim sve što si potajno želi.
Snimljeno u: Mashroom store & Eichholtz by Mashroom
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....