Naše zasigurno najprepoznatljivije televizijsko lice u novom izdanju Fast FWD-a govori o emisiji "Godina za pamćenje", navikama, anegdotama...
Srednjoj i starijoj generaciji Daniela Trbović bila je intro u svijet popularne glazbe, nešto mlađoj generaciji bila je poznata TV voditeljica sa zabavnim emisijama u kojima ugošćuje najrelevantnije ljude iz svijeta hrvatske pop kulture, najmlađima ona je zasigurno legenda i sinonim Hrvatske radiotelevizije, kao što je onomad to bio Oliver Mlakar, Helga Vlahović... "Godina za pamćenje" nova je hrvatska televizijska igra na HRT-u koju vodi Daniela Trbović i koja će svaku emisiju gledatelje vraćati u određenu godinu iz prošlosti, gdje će voditelji, kapetani, gosti i publika biti odjeveni po modi koja je vladala te godine, a studio preuređen s motivima vladajuće godine. Dva tima koja svaku emisiju čine različiti gosti koji su u to vrijeme (godina koja se obrađuje) stvarali, vode dva kapetana - Robert Ferlin i Mario Battifiaca, a oni svi odgovaraju na Danielina pitanja. Uz sve to emisiju upotpunjuju stare snimke iz arhive tih godina. Emisija je hrvatska inačica nizozemske emisije "Oh, wat een jaar!" koja se prikazuje od 2017. godine, a s prikazivanjem na Prvom programu HRT-a kreće vrlo skoro, u večernjem terminu. Upravo je nova emisija povod razgovoru s ovom televizijskom legendom.
Pred vama i nama je novi format na HRT-u. Približite nam ga malo...
- Novi format je licenca. Pred nama je osam emisija, a naziv je „Godina za pamćenje”. Svaka je emisija posvećena jednoj godini. Pravilo licence je da se kreće od 60-ih godina prošlog stoljeća do 2000. zaključno. Iz svake dekade moraju biti po dvije godine. Zabavni je to kviz u kojemu imamo dva tima koja se natječu, a kapetani tima su Mario Lipovšek - Battifiaca i Robert Ferlin, a uz njih je uvijek po jedna osoba – natjecatelj. Mene je dopala voditeljska uloga. Imamo pet igara koje su zgodne jer imamo pitanja koja su vrlo konkretna, što se gledalo, slušalo, što se nosilo....
Koja je vama bila najvažnija emisija u odrastanju?
- U sjećanju mi važno mjesto ima serija „Gradić Payton”. A tu je svakako i novogodišnji koncert iz Beča koji je vodila slavna Helga Vlahović, miris sarmice i mamina orahnjača. To su kadrovi iz moje mladosti.
Devedesetih, recimo tako, osvajate HRT i svakako mlađe gledateljstvo...
- Početak je bio na zagrebačkom Trećem, i onda smo u prvom mjesecu 1991. svi došli na HRT kao Z3, i onda je u rujnu bilo raketiranje, počeo je rat, i tada smo imali pauzu dok se restrukturiralo i reorganiziralo, nakon čega smo nastavili kao Treći program. Tako da ako me netko pita gdje sam bila devedeset prve - odgovor je na HRT-u.
Vrlo brzo ste krenuli voditi sada već kultni HIT DEPO?
- Krenulo je kao "TOP 20" 11. studenog 1989. godine, a tada sam još bila u medijskim povojima. Kasnije, kada su to preuzeli Hamed Bangoura i Renato Đošić, radila sam INFO DEPO, vijesti koje je osmišljavao i uređivao Dubravko Jagatić.
Što je tada značilo biti TV lice?
- Mi smo bili prvi val te neke ekipe „s ceste”. U to je vrijeme bila Omladinska Televizija i Z3 na kineskom paviljonu Zagrebačkog velesajma. Susretala sam tada zlatnu generaciju: Olivera, Helgu, Željku, Kseniju, ljude koji su bili pametna i lijepa lica te televizije. Mi smo u tom trenu bili kao "MTV-jevska spika".
Je li tada kao i sada postojao prijezir spram dolaska mlađe generacije?
- Prijezir je možda prejaka riječ, ali skepsa je svakako postojala. Danas, kada i ja pripadam među vremešne gospođe, znam biti kritična prema mladima. Sjetim se uvijek duhovitog Arsena koji je rekao "mlade treba kočiti".
Je li vam itko od starijih kolega bio svojevrstan mentor u vašem voditeljskom i uredničkom sazrijevanju?
- Moj prvi veliki projekt van "Hit Depoa" bio je doček Nove 1992., radili smo ga Ljudevit Grgurić Grga i ja, a glavna urednica bila je Ksenija Urličić koja me je kasnije pratila i angažirala na nekim drugim projektima. U tom smislu ona je svakako utjecala na moj put, tako da me je kandidirala na određena mjesta jer je u tom trenutku bila na takvoj poziciji.
Kada ste se počeli doživljavati kao televizijsko lice koje ljudi prepoznaju na ulici? Stvara li anksioznost ta spoznaja da ljudi znaju tko ste vi, a da vi nemate nužno pojma tko su oni?
- Gledati sebe na ekranu je jako korisno, i jako bolno iskustvo. Naš unutarnji dojam nije i ne mora nužno biti u skladu s onim što izlazi van, i kako to izgleda s druge strane. Primjerice, moj sin cijelo vrijeme kritizira moj humor... Živ se čovjek na sve navikne.
Što sintagma „prelaziti rampu” znači za vas?
- Otprilike da ne ostavljate gledatelja ravnodušnim. Bolje je i da vas mrze nego da vas uopće ne primijete, da ne znaju tko ste. Važno je doprijeti do "krajnjeg korisnika".
Jeste li kao žena u javnom prostoru doživljavali diskriminaciju?
- Otkada sam krenula raditi, de facto nisam imala mjeseca poštene pauze. Čini mi se da je to moj najveći uspjeh. U ovom se poslu nije problem pojaviti, ali je pravo umijeće održati se. Pogotovo ako si žena. Istina je, nemoralnih ponuda nisam imala. Moj fizički izgled nije bio moj adut. Nisam Afrodita niti femme fatale, oduvijek sam bila tek djevojka, a danas gospođa odnosno teta iz susjedstva. Moje trajanje i moje habanje pred kamerama utoliko nije dramatično jer izgled u mojoj karijeri nije bio presudan. Presudile su moja štitnjača, moja jezičina. Tako da odgovor je da kao žena nisam imala nikakvih problema iako je istina da nas drugačijim metrom mjere – žene i muškarce u javnom prostoru. Drugačije se tretira ženska, a drugačije muška debljina, jedna je propast, druga je zrelost.
Što zapravo znači zamisao „voditi ljubav s kamerom”, odnosno što znači izvedba iste?
- Mislim da je puno važnije, recimo, "vođenje ljubavi" s gostom. Najneprirodnije u ovom poslu mi je bilo upravo govorenje u kameru.