Kad zatrudniš drugi put u 36. godini, nakon prve uredne, školski odrađene trudnoće i istog takvog porođaja, nemaš strahova da bi nešto moglo poći po krivu. Plod se razvijao uredno, svaki pregled bio mi je lijepo iskustvo, na preglede sam vodila supruga i prvo dijete da vide bebu "preko televizorčića" i mašu joj. Jedino čega sam se bojala, baš kao i u prvoj trudnoći, bio je kombinirani pregled, pretraga koja se može napraviti u 11. tjednu trudnoće. Meni je ta pretraga bila važna. Naime, njome sam kupovala svoj mir. Nije nebitno spomenuti da sam imala deset godina kad se moja sestra rodila sa srčanom manom. To smo saznali tek kad se rodila, i to ne ultrazvučnim pregledom, jer se to prije trideset godina možda nije vidjelo, a ni radilo. No, medicina je od tada u mnogočemu napredovala i zato je moja želja danas posve jasna: uzeti sve što mi suvremena znanost pruža. Seka je živjela godinu i pol, umrla je za vrijeme operacije srca i kad se sjetim čestih jurnjava u bolnicu, vremena koje je provela u bolničkom krevetu umjesto da bude kod kuće sa svojom obitelji, proslave njezina prvog rođendana u bolnici, straha od svake kontrole... A meni je bilo deset godina i vozila sam se pored nje, čekala na hodnicima, stajala ispred operacijske dvorane. Još i danas pamtim riječi kirurginje: 'Ne vjerujte u čuda, neće se dogoditi'.
Prenatalna dijagnostika, kao i neke od pretraga koje se u trudnoći mogu obaviti, izrazito su važne jer nam daju informaciju je li dijete zdravo. Ona nije samo za nevjernike i slabiće. I oni čija moralna ili vjerska uvjerenja ne dopuštaju prekid trudnoće - i za njih su te informacije važne. Oni u tim trenucima mogu doznati treba li dijete neku posebnu skrb u trenutku rođenja, čeka li ga hitna operacija koja će mu spasiti život.
A što se zapravo meni dogodilo? U drugoj trudnoći radila sam kombinirani probir. Prvo sam napravila ultrazvuk u ambulanti i bio je uredan. Nakon vađenja krvi stigli su rezultati na najčešće kromosomske anomalije (trisomija 13., 18. i 21. kromosoma) koji su pokazali da je rizik za trisomije u sva tri slučaja - Down, Edwards i Patau manji od graničnog, dok je kod biokemijskog testa bio nešto veći. Sam nalaz nije bio dovoljna osnova za amniocentezu, na koju sam u tom trenutku željela ići po svaku cijenu. Ta se pretraga izvodi tek nakon 16. tjedna trudnoće. U tom periodu otišla sam privatnom ginekologu, izvrsnom dijagnostičaru, koji mi je napravio ultrazvuk, a kasnije i amniocentezu. Tijekom pretrage uočio je pijelektaziju bubrega, još neke nepravilnosti u radu koje je trebalo operirati odmah po djetetovu rođenju, potom je nastavio s nabrajanjem… uočio je kompleksnu srčanu manu i uputio me odmah subspecijalistu iz pedijatrijske kardiologije da potvrdi i da svoje mišljenje.
Ostvarile se najteže prognoze
On je sve potvrdio, nabrojao nepravilnosti te pismeno objasnio koliko nas operacija čeka odmah po djetetovu rođenju. Suprug je pitao hoće li trebati i operaciju bubrega, na što je on rekao da ne zna, jer on gleda samo srce. Suprug i ja smo se gledali, već smo u tih sat vremena krizne i prestresne životne situacije prožvakali puno nejestivih stvari, postavili na stotine pitanja. Kad sam pogledala supruga, znala sam što trebamo učiniti i da je to ne samo moja nego zajednička odluka. Znali smo što ne želimo. Znali smo da ne mogu i ne želim ponovno sve proživljavati i gledati još jedan život na rubu, sve operacije i strahote. Znali smo i da kod kuće imamo divno dijete kojem ne želimo takav život, nego lijepo djetinjstvo. Nismo to željeli ni sebi niti našem nerođenom djetetu.
Već iziritirana pregledima te istraumatizirani pitanjima i odgovorima koje nismo željeli čuti, nazvala sam svog ginekologa i rekla mu da smo odlučili prekinuti trudnoću, na što me pitao je li liječnik subspecijalist napisao da je stanje operabilno. Kad sam odgovorila potvrdno, iako je isti stručnjak objasnio da su izgledi gotovo nikakvi, objasnio mi je da u tom slučaju prema važećem hrvatskom zakonu o pobačaju ne mogu prekinuti trudnoću. Moje pitanje je bilo bi li se taj ugledni liječnik subspecijalist iz pedijatrijske kardiologije tako postavio da je riječ o nekome njemu bliskom. U tome mi se trenutku srušio svijet. Nisam znala kako sljedeća 22 tjedna živjeti u strahu i neizvjesnosti i, na kraju, što će biti kad rodim. Mogla sam odabrati da odem u Ljubljanu i platim jer su tamo zakoni fleksibilniji ili sam mogla hitno napraviti amniocentezu i moliti Boga da se potvrdi kromosomska greška, jer tada mogu uz odobrenje etičkog povjerenstva prekinuti trudnoću u hrvatskoj bolnici. I to ne u bilo kojoj, jer u mnogima imamo još i problem priziva savjesti. I tako priča ide dalje: u 17. tjednu radim amniocentezu i šaljem uzorak u Postojnu. Nakon sedam dana dobila sam nalaz u kojem je potvrđen Patau sindrom - trisomija 13. kromosoma. Dijete će umrijeti u maternici ili nekoliko dana nakon rođenja. U tom trenutku osjetila sam olakšanje, koliko god užasno zvučalo. Kako se okolnosti mijenjaju - nalaz potvrde kromosomske anomalije sada je nešto što želiš čuti.
Postupak u Hrvatskoj
Bilo mi je važno da porođaj obavim u Hrvatskoj, kako bi se naš život barem naizgled činio normalnim - dijete će ići u vrtić, suprug na posao, a ja ću u bolnici provesti samo nekoliko dana. Etičko povjerenstvo u bolnici je odobrilo inducirani porod ili pobačaj, kako god to zvali. Za mene je to bio porod, jer je uslijedilo 18 sati muke i bolova - samo ovaj nije imao sretan ishod. Znaš već iz iskustva koliko boli, znaš da se uvijek može zakomplicirati, ali također si svjestan da priča nema sretan kraj. Mnogi su me pitali nije li postojao neki humaniji pristup u takvoj situaciji. No, protokol je takav da se ide na prirodni porođaj kako bi tijelo samo odradilo sve i ostalo na neki način neoštećeno za eventualne buduće porode.
Iskreno, nitko mi to nije objasnio, sama sam istraživala. Izmijenile su se tri smjene sestara, jedne se posebno sjećam jer se glasno ponadala da će sve završiti u Štefičinoj smjeni, ali, eto, nije imala sreće. Odradila je ona, odradila sam i ja. Očito je to bio moj zaštitni mehanizam, ostavila sam emocije po strani, tu i tamo je samo isplivao strah od nepoznatog, ali znala sam da ne želim nikakav dramatičan rastanak. Napokon, nisam imala ni fizičke ni psihičke snage i za takvo što. Jednostavno, ta je priča bila izrežirana u mojoj glavi već nekoliko dana ranije. Samo su nedostajali neki detalji koje nisam znala. Morala sam tako zbog sebe, supruga, djeteta. Nisam ništa potisnula, sve sam proživjela, odradila najbolje što sam znala i mogla. To je sve jedna velika tragedija, to je peh. Vjerojatnost za Patau sindrom je otprilike 1:20.000. To su statistike, mi smo nažalost bili dio nje. Ali, preživjeli smo. Suprug i ja smo svih 18 sati koliko je trajao porod bili u kontaktu - prenosila sam mu svoje emocije, a njemu je bilo lakše jer je na neki način bio uz mene.
Zajedno smo odradili još nekoliko tjedana tuge, prepričavanja, suza. A onda sve pospremili u žuti fascikl i nastavili sa životom. Sve je bilo lakše jer smo uza se imali dijete koje nam je dalo snagu za dalje. Da je to bila prva trudnoća, teško bih mogla još dugo vidjeti trudnički trbuh ili kolica. Ovako je bilo barem malo lakše. Imali smo u svojoj okolini divne ljude koji su cijelo vrijeme bili uz nas.
Danas smo ponosni i sretni roditelji dvoje divne djece. Djevojčica je stigla godinu i pol nakon ove priče. Željeli smo probati još jednom. Svašta sam naučila kroz ovu životnu školu. Ne treba sve trpati u isti koš: nisu trudničke pretrage samo za nevjernike, one imaju svoje medicinsko opravdanje. Isto tako, svatko od nas ima neku prošlost ili neku traumu zbog koje bi trebao imati pravo argumentirano donijeti odluke koje se neće svidjeti svima i, na kraju, nisu svi pobačaji isti. Svi mi živimo najbolje što možemo. Sve je ispravno i ništa nije ispravno. Nekad vjerujemo emocijama, nekad prevlada razum.
Čitajte i: Skup za osnovna prava: ‘Vrijeme je da se političke igre prestanu odigravati na račun zdravlja žena‘