Osobe poput Ivane Kalogjere (59), novinarke i predsjednice Udruge žena oboljelih i liječenih od raka “Nismo same”, potrebne su svakom društvu: one mijenjaju ustaljene obrasce i paradigme i čine vidljivu razliku. Ivana je perfekcionistica, ne zadovoljava je ništa ispod savršenog, umara sebe i druge tjerajući ih da budu bolji. Svojim nježnim, umirujućim glasom i naizgled nesigurnim stavom, moćno djeluje na ljude.
Upoznala sam je prije nekoliko godina na humanitarnom buvljaku, koji organizira za svoju Udrugu, i dok smo razgovarale uz kavu priznala mi je da još uvijek nije naučila reći “ne”. No stvar je u tome da za nju ne postoji “ne” jer nema te zapreke niti teškoće koja će je zaustaviti u izvršenju onoga što je naumila. A već je naumila i napravila dovoljno za dva života. Iza Ivane je također borba s rakom.
Šest godina nakon zadnje kemoterapije smatra se izliječenom, no u to je bila uvjerena i tada. U svoj dnevnik (objavljen u Doktoru u kući, štivo koje je osnažilo mnoge žene u istoj situaciji) u proljeće 2016. je napisala: “Nije bilo lako. Imala sam uspona i padova, no ni u jednom trenutku nisam htjela odustati. Iako još nisam napravila pretrage, već sada znam: iz ove sam bitke ja izašla kao pobjednica!”.
Kakva je bila vaša poslovna, a kakva privatna situacija kad ste doznali da bolujete od karcinoma dojke?
Imala sam 52 godine i radila sam u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta kao glavna savjetnica ministra Vedrana Mornara. Nakon 30 godina karijere u novinarstvu ostavila sam dobru poziciju koju sam kao novinarka imala u Jutarnjem listu i otišla sam raditi u Ministarstvo, za manju plaću.
Prije toga ste niz godina kao novinarka pratili obrazovanje i znanost?
Nekad davno, da biste uopće mogli početi raditi kao novinar, morali ste proći Centar za izobrazbu novinarskih kadrova u Vjesniku. Potom je slijedila praksa, na kojoj je svaki mladi novinar dobivao mentora, a moj je bio Borut Kambič, koji je pratio elektroprivredu u gradskoj rubrici. Kad je prešao na unutrašnju politiku, predložio je da preuzmem njegov sektor. Tako sam vrlo brzo dobila posao u Večernjem listu. Nakon što sam diplomirala književnost na Filozofskom fakultetu i paralelno s tim novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, moj prvi posao bio je u Lutriji Hrvatske, radila sam kao Loto djevojka. Kako sam živjela u Karlovcu, u “Korani” je bila tombola za umirovljenike i tamo sam ljudima donosila sreću. To je trajalo nekih šest mjeseci, dok nisam ušla u Centar za izobrazbu novinarskih kadrova, za koji mislim da je bio od velike pomoći mladim novinarima.
Kako ste se odlučili prijeći u Ministarstvo znanosti i obrazovanja, i to za manju plaću?
Nagovorio me ministar Željko Jovanović. U početku njegova mandata radila sam s njim intervju za Jutarnji list. Poslala sam mu pitanja, no čekajući odgovore, vidjela sam da je dao intervju i Večernjem listu - s istim odgovorima. Ipak sam iz tog razgovora izvukla jednu temu, obradila sam rad svih dotadašnjih ministara - onako kako sam ih vidjela - a pratila sam njihov rad od osnivanja Ministarstva, gdje su griješili i što su dobro napravili. Njemu se to svidjelo, pozvao me i upitao bih li prešla raditi u Ministarstvo. Ostala sam zatečena, sjećam se da sam nazvala djecu i pitala ih za mišljenje, a najstariji sin mi je rekao: ako nećeš ti, hoću ja. Danima sam se premišljala, to je odraz mog karaktera, ne mogu se odlučiti ni za boju laka na noktima, pa možete misliti koliko mi je teško bilo donijeti takvu odluku. Jednog sam jutra presjekla i rekla sebi - ako moje znanje i iskustvo mogu pomoći za boljitak sustava, idem, pa makar radila i za manju plaću.
Što se tada zbivalo u privatnoj sferi vašeg života?
Udala sam se vrlo mlada, s 25 godina, nakon šest mjeseci veze. Ostala sam u drugom stanju. Prije toga sam imala dvije duge veze i ovo je doista bilo prebrzo. Brak nije opstao.
Kako se žena, koja se ne može odlučiti za boju laka na noktima, uda nakon šest mjeseci veze?
Pa stvarno sam se zaljubila. Moj bivši muž mi je imponirao, bio je drugačiji, obasipao me pažnjom kakvu dotad nisam iskusila, iako mi se iz ove pozicije čini da sam u prijašnjim vezama bila više pažena i mažena. No ovo je bilo nešto izazovno i intenzivno. Vjenčali smo se i dobili troje djece - dva sina i kćer, koju sam rodila s 37 godina. Razveli smo se nakon 24 godine braka jer jednostavno više nisam mogla. U tom sam braku potpuno izgubila sebe. Kad sam shvatila da mi se to dogodilo, znala sam da ne mogu više.
Dugo ste radili u stresnom dnevnom novinarstvu, prošli ste razvod i došli u svijet politike i novu radnu sredinu: kako ste se osjećali tijekom tri godine u Ministarstvu, prije negoli je stigla vaša dijagnoza?
Moj prvi šef bio je Željko Jovanović i bio mi je jedan od najboljih šefova. Ponašao se ljudski, bio je dostupan i znao je što hoće. Nije baš bio omiljen u društvu, kao što vjerojatno znate, a radeći u Ministarstvu stalno smo gasili neke požare. Bilo je stresnije nego u novinarstvu i osjećala sam se nemoćno.
Jeste li u to vrijeme pronašli podršku u privatnom životu?
Ušla sam u vezu sa svojom prvom ljubavi. Sreli smo se na godišnjici mature, ostali smo u kontaktu i to se razvijalo, ali su nas dijelili kilometri jer živio je u inozemstvu. To je bio jedan od razloga što ta veza nije opstala, ali mislim da sam se opet namjerila na krivog muškarca. Imala sam njegovu podršku i u bolesti, ali ta je podrška bila ispod razine kakvu sam od partnera očekivala. Bila je to podrška na daljinu, a kad sam osvijestila da nikad nije došao kad mi je bio potreban, prekinula sam tu vezu. To nije bilo ono što sam željela.
Na koji način vam je priopćeno da imate karcinoma dojke?
Nakon što sam 2000. rodila Anamariju, išla sam u Polikliniku Sunce na sistematski pregled koji je organizirala firma. Jedna mlada doktorica pregledavala mi je dojke i kako je nalegla na dojku, iz bradavice mi je iscurila krv. Tada je rekla: “Ups, pa vi imate rak!”. To nikad nisam izbrisala iz sjećanja. Užasno sam se osjećala jer sam joj povjerovala. Nakon toga sam prošla sve moguće pretrage, rekli su mi da je sve u redu, da mi je vjerojatno prilikom pregleda pukla neka kapilara. Tada sam imala 39 godina, a prava je dijagnoza došla 13 godina poslije. Doktor Vinko Viđak, kod kojeg sam se redovito kontrolirala jer imala sam vrlo cistične dojke, na jednoj ultrazvučnoj kontroli rekao mi je da mu se ne sviđa kako izgleda jedna cista s kalcifikatima koju sam godinama pratila. Rekao je da bi je punktirao. Odmah mi je bilo jasno da imam rak. Taj dan sam se s prijateljicama našla na večeri i rekla im što mislim. Taj strah sam vukla punih 13 godina.
Dugo ste živjeli u uvjerenju da ćete dobiti karcinom dojke, pa ste ga naposljetku i dobili.
Zato sam 2015. uklonila obje dojke. Kad god sam bila u stresu, a bila sam gotovo stalno, on se odražavao na mojim dojkama. U teškom stresu bi mi se ta cista punila gnojem, probudila bih se s kvrgom ispod ruke veličine malog jaja, ne bih mogla pomaknuti ruku, bradavice su mi stalno curile... išla bih kod doktora Viđaka, pa bi me on punktirao i slao uzorak na analizu, ali nije bilo ništa. To se događalo na obje dojke, očito su bile moja slaba točka.
Kako ste se osjećali kad je stigao nalaz?
Navečer me moj liječnik nazvao i rekao: “Draga Ivana, vi imate rak”. Rasplakala sam se, a on je rekao: “Vi ste jaka žena, možete to pobijediti”. Ali, u tom trenu sam već znala i da ću ostati bez posla. Promijenio se ministar, na radnom mjestu sam imala osjećaj da sam uljez. Nisam bila osoba od povjerenja, a to da se ne osjećam korisnom izazivalo je osjećaje nemoći i tuge. Užasno sam se osjećala mjesecima prije te večeri kad sam doznala dijagnozu. Kad se promijenila Vlada, svi iz kabineta ministra su bili “zbrinuti”, jedino sam ja, usred kemoterapije, ostala na cesti. Poslije sam vidjela da je većina kolega, a bilo ih je puno koji su iz novinarstva prešli u svijet politike, zaštitila i sačuvala svoja radna mjesta, što ja nisam učinila. Išla sam sa srcem, ne misleći na sebe. Ugovor o radu mi je istekao tijekom kemoterapije i završila sam na cesti. Pritom, petkom bih primala kemoterapiju, a ponedjeljkom sam dolazila na posao da im pokažem koliko mi je stalo. Znali su da sam majka troje djece i kakvo mi je zdravstveno stanje.
Tko vam je tada pomogao?
Prijavila sam se na Zavod za zapošljavanje, no naknada koju sam dobivala nije bila dovoljna za preživljavanje, a morala sam vraćati i dugove koji su ostali od kuće što sam je imala s bivšim suprugom. Radila sam honorarno, no moja primanja su - prema procjeni neke osobe koja radi za ovu državu - bila tolika da sam ostala bez naknade. Imala sam, naime, tisuću i nešto kuna po članu obitelji. To što imam kredit na vratu nije bilo bitno. Prijatelji su mi gotovo godinu dana uplaćivali novac na račun. Jednog sam dana, vraćajući se od doktora, stajala na Trgu bana Jelačića i plakala, kad sam srela kolegicu Danijelu Petrov, koja je bila glavna urednica časopisa Lisa. Rekla mi je da dođem do nje na razgovor, nešto ćemo naći, i tako sam počela pisati za Lisu. Puno mi je pomogla Ljilja Vokić, pa sam onda počela honorarno pisati za Večernji list i 24 sata. Kroz ta tri honorara sam uspijevala prikupiti novac potreban da mogu prehraniti svoju djecu.
Kako je bolest utjecala na vašu djecu?
U jednom trenutku moj stariji sin se odselio, a mlađi je prekinuo studij, zbog čega sam osjećala ogromnu krivnju, i počeo raditi jer financijski nismo mogli sastaviti kraj s krajem. No, da se pohvalim, Luka je sad nastavio studirati. Kći je tada bila u pubertetu i pretvarala se da nisam bolesna - sve do trenutka kad je njenoj prijateljici mama umrla od raka. Tada je došla kući i rekla: “Mama, tek sam sad osvijestila što se tebi moglo dogoditi”. Sjećam se kako sam se nakon treće kemoterapije osjećala jako loše i netko je trebao ostati sa mnom. Luka i Anamarija “izvlačili” su tko će ostati doma, ona je izvukla kraći kraj i rekla: “Uvijek se nešto mora dogoditi kad ja moram ići van”. Osjećala sam se strašno. Potražila sam psihološku pomoć u udruzi Sve za nju. Ondje sam bila na radionici i slušala priče žena koje su se izliječile prije 15, 16 godina, što me bacilo u depresiju pa sam poslije sinu plačući rekla: “Ja ne želim cijeli život pričati ovu priču. Što je njima, kako mogu nakon toliko godina biti još uvijek u tome?”. On mi je rekao: “Daj se saberi, inače nećeš više nikamo ići!”
Kako ste došli na ideju da 2017. osnujete udrugu?
Nisam imala namjeru osnovati udrugu i da nije prošao projekt “Nisi sama - ideš s nama!”, ne bih to učinila. Moja je vizija bio portal Nismo same, na kojem ću objavljivati priče žena oboljelih od raka, ali ne poznatih osoba, nego anonimnih žena, jer i meni je nedostajalo takvih iskustava kad sam dobila dijagnozu. Na nagovor Sandre Kukić, glavne urednice magazina Doktor u kući, napisala sam dnevnik svoje bolesti, nakon čega mi se javilo mnogo žena koje su taj tekst pročitale. Hodala sam po kući poput profesora Baltazara razmišljajući što bih trebala napraviti i tako sam odlučila pokrenuti portal Nisi sama, na kojem i danas volontiram. Ubrzo su naše priče počeli prenositi drugi mediji i postali smo po njima poznati. Dirljivo je što i ne znam kome sam sve pomogla, žene se putem tih priča povezuju i pomažu jedne drugima.
Javnost puno zna o akciji “Nisi sama - ideš s nama!”, kojom ste osigurali besplatni prijevoz ženama na kemoterapiju: kako je to sve počelo?
Mene je mučilo to što nisam imala prijevoz na kemoterapije i što sam morala opterećivati svoje prijatelje da me voze. U razgovoru s jednom mladom ženom doznala sam da oboljele u inozemstvu preko police osiguranja imaju prijevoz taksijem do bolnice, a kod nas svaka četvrta oboljela žena nema mogućnost prijevoza na terapiju. Tako mi je sinula ideja da pokrenem taj projekt. Na natječaj Zaklade Solidarna javila sam se u posljednjem trenu, a kad sam dobila njihov mail da su mi odobrena sredstva, osjećala sam se kao da sam dobila na lotu. Plakala sam od sreće, a dobila sam 3600 kn koje su mi pomogle da osnujem udrugu i pokrijem početne troškove. Bio je to vjetar u leđa, tada sam preko udruge išla na natječaj Zaklade Adris i tamo smo dobile značajan iznos.
Vi ste zaslužni i nešto manje poznatu akciju “Pomoć u kući”. O čemu je riječ?
Sociologinja Petra Mađerčić iz Zaklade Solidarna napravila je istraživanje koje je potvrdilo da postoji potreba za organiziranjem pomoći u kući jer je čak 60 posto žena izjavilo da ih kad se iscrpljene vrate s kemoterapije čekaju svi kućanski poslovi, za koje nemaju snage. Kad se otvorio projekt “Zaželi”, faza 2, nazvala nas je Mirela Šentija Knežević iz Gradskog ureda za zdravstvenu zaštitu i najavila mogućnost realizacije te ideje o uspostavi mreže gerontodomaćica. Grad Zagreb bi nam bio partner, rekla je. U projekt smo uključili i dr. Vesnu Ramljak iz udruge Europa Donna Hrvatska.
Što ste doživljavali na terenu kad ste krenuli u provedbu tog projekta?
Susretali smo žene koje su svi napustili, koje su u bolesti ostale sasvim same. Sjećam se kad je naša gerontodomaćica nazvala sina jedne gospođe koja je umirala i on joj je poklopio slušalicu. Naše su domaćice doslovno pokapale te žene. Svjedočili smo siromaštvu i bijedi u kojima žive, gladne, očajne, bez zahoda ili kupaonice... Naša Goranka Perc, dopredsjednica Udruge, bila je kod gospođe koja je živjela u podstanarskom stanu, za koji je plaćala najam, a u njemu nema tople vode ni sanitarija. Ta je žena oboljela od metastatskog raka. Druga oboljela od karcinoma, koja je odlazila na kemoterapije, imala je kod kuće slijepog i nepokretnog muža. I prije realizacije projekta za pomoć u kući “Žene za žene”, organizirale smo potrebitima da dobiju ručak, ali ulaskom naših gerontodomaćica u njihove domove stekle smo sliku o stvarnom stanju.
Osim oboljelima, taj je projekt pomogao i nezaposlenim ženama da dobiju posao...
Gerontodomaćice su također bile socijalno ugrožena skupina, uglavnom žene starije od 50 godina koje su ostale bez posla nakon propasti firmi u kojima su radile. Jednoj od njih to se dogodilo tijekom liječenja, dok je koristila našu uslugu prijevoza. Nju smo zaposlili na ovom projektu, kao i mladu ženu koja je odrasla u Domu za nezbrinutu djecu i potom izašla iz sustava socijalne skrbi, pa mladu ženu koja je bila žrtva obiteljskog nasilja... To su bile skupine žena kojima smo pomogli. Kao i svi EU projekti koji imaju ograničeno trajanje, i naš je završio nakon 18 mjeseci, no u međuvremenu nam regulatorno tijelo nije priznalo velik dio troškova - jer smo imali veliku smrtnost?! Od 130 žena koje su koristile našu pomoć, čak 31 je preminula. Ljiljana Pranjić, koja je bila simbol borbe protiv raka dojke, kao i glumica Mirjana Majurec, bile su korisnice tog projekta, koji je završio u travnju ove godine.
Znači li to da su žene u tako teškoj životnoj i zdravstvenoj situaciji danas u potpunosti prepuštene same sebi?
Zvala nas je sestra iz Doma palijativne skrbi u kojem je smještena mlada žena s metastatskim rakom. Suprug joj se u toj situaciji slomio i završio na psihijatriji, a njihova 11-godišnja kći se sad sama brine za mamu koja je u palijativnoj skrbi - što znači da joj je bolest u terminalnoj fazi. Imali smo i 40-godišnjakinju kojoj je rak metastazirao na mozak, s mužem i malom kćeri živjela je u garsonijeri. Kad se počela gubiti i nije više prepoznavala ni supruga ni kćer, naša gerontodomaćica joj je preko veze pronašla mjesto u privatnom domu - da ju dijete ne gleda takvu. S tom curicom posije nitko nije razgovarao, nije dobila podršku ni u školi, ni izvan škole. Otac se nije mogao nositi s gubitkom pa ta djevojčica, danas 8-godišnjakinja, sad živi s bakom koja je također onkološki pacijent.
Vjerujem da je važno prenijeti ovakve priče, da javnost shvati kako se kao društvo ne brinemo o toj djeci, da im zapravo svojom nebrigom uništavamo život. I da se, naravno, ne brinemo ni o njihovim majkama...
Slažem se i moram napomenuti da su u školi znali da je toj djevojčici umrla mama i nitko je nije pozvao na razgovor. Pročitat ću vam poruku mlade žene, koja je, nažalost, umrla: “Hej, samo da ti kažem, gospođa koja mi je dodijeljena preko vašeg programa pomoći je predivna i od velike mi je pomoći. Danas me izvela u park i mogu ti reći da mi se duša napila ljepote. Ja sam u kolicima i ne mogu van bez tuđe pomoći, a u zadnjih pola godine sam zbog toga bila u krevetu. Ajme, koji gušt kad me netko izvede na zrak! Hvala ti na svim divnim stvarima koje radite za nas!”. Iza nje su ostala dva maloljetna sina.
S kojim obrazloženjem udrugama nisu priznali troškove?
Nama nisu priznali više od 200.000 kuna troškova jer kad bi jedna žena umrla, nismo je odmah “zamijenili” drugom. Prema ugovoru koji smo potpisali, svaka naša gerontodomaćica je trebala u svakom trenutku imati točno šest korisnica. Međutim, jednoj gerontodomaćici su u tri tjedna umrle tri korisnice. Naravno da joj nismo mogli odmah dodijeliti nove žene.
Nije li ta domaćica trebala dobiti psihološku pomoć, a ne novu korisnicu?
Upravo tako. Nitko je nije upitao kako se osjeća, a nama su zbog toga uskraćena sredstva za njihove plaće. Možete li zamisliti kako su se naše gerontodomaćice osjećale kad su presvlačile mrtve žene za ukop jer nije bilo nikoga tko bi to učinio? One su ih pokapale.
Jeste li se obratili Ministarstvu socijalne skrbi?
Obratili smo se, međutim, promijenio se ministar pa im sad trebamo ponovno pisati. Obratili smo se i gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću, koji nas još nije primio. Pisali smo svima jer mislim da bi ovakav projekt trebala imati svaka lokalna uprava i samouprava.
Taj projekt pokazuje da je pomoć potrebna i da je sustav, od centara za socijalnu skrb do škole i stručnih službi, ne može i ne uspijeva pružiti.
Institucije očito ne čine dovoljno, a nama ne daju sredstva da umjesto njih to odradimo jer su postavili pravilo za gerontodomaćicu; ako je u samo jednom trenutku imala 5 korisnica, a ne 6, onda ne može dobiti plaću za cijeli mjesec. Kad smo išle na razgovor u Hrvatski zavod za zapošljavanje, koji nam je također bio partner, pokušavši objasniti što nam se događa i zamoliti da uzmu u obzir da je to vrlo specifičan projekt i da nam umire mnogo žena, pomoćnik ravnatelja Ante Džapo rekao nam je - da smo na to trebale misliti ranije. Htjele smo ga senzibilizirati, ali nismo uspjele u tome. Nije bilo bitno to što su domaćici u tri tjedna umrle tri žene, trebali smo “na lageru” imati tri nove i odmah joj ih ubaciti u raspored. Kao da radimo na traci u tvornici majoneze. Naše gerontodomaćice nisu bile samo domaćice tim ženama, bile su članovi njihovih obitelji i neke od njih i dalje odlaze k njima, iako ne primaju plaću.
Što danas mislite o svojoj reakciji na prvi odlazak u udrugu Sve za nju, kad ste sinu rekli ne želite čitav život biti u priči o karcinomu?
Mislim da sam se našla u ovome. Imam puno posla, radim i PR za jednu izdavačku kuću. Možda još uvijek bježim od sebe u prevelik rad, što sam svojedobno činila i u novinarstvu, ne mogu reći ni da se brinem o sebi previše, ali sam danas puno zadovoljnija. Osjećam se realiziranom. Bila sam na dnu, odbacili su me, imala sam neke snove i bojala sam se hoću li ih ostvariti, ali tek kad sam se razboljela, počela sam raditi na njihovom ostvarenju. Vjerujem da jesmo na ovome svijetu kako bismo pomagali jedni drugima.