Nizozemka koja je 90-ih pripadala elitnom krugu najtraženijih manekenki svijeta, optužila je tadašnje modne agente za seksualno zlostavljanje, doživjela je psihički slom i nestala iz javnosti, a sada se vratila scenu - samopouzdana i hrabrija nego ikad.
Karen Mulder devedesetih je pripadala malom krugu najtraženijih svjetskih supermodela, nosila je revije najvećih modnih kuća, pojavljivala se na naslovnicama najvažnijih modnih magazina i bila među najbolje plaćenim manekenkama svojeg vremena. A onda se, za razliku od brojnih kolegica iz svoje generacije koje su do danas ostale prisutne u javnosti, gotovo potpuno povukla. Iza savršene slike koju je stvarala modna industrija skrivala se mnogo složenija priča – nakon godina provedenih pod reflektorima, života između aerodroma, hotela i modnih pista te pritiska koji je dolazio s golemom slavom, njezin se život počeo urušavati. Godine 2001., u dobi od 32 godine, gostovala je u jednoj francuskoj televizijskoj emisiji i govorila o ružnoj strani modne i showbiz branše, koja uključuje teško fizičko i psihičko zlostavljanje, uporabu droga i prijetnje. Iznijela je teške optužbe o seksualnom i drugom nasilju, tvrdeći da je bila žrtva ljudi iz modne industrije, ali i da je doživjela zlostavljanje povezano s jednim pripadnikom kraljevske obitelji. Te su tvrdnje izazvale golemu pažnju javnosti, no umjesto da se pokrene istraga, Karen je završila u psihijatrijskoj ustanovi, potpuno se povukavši iz javnosti.
Nedavno se 56-godišnja Nizozemka ponovno vratila u javnost i pojavila pred modnim objektivom. Snimila je naslovnicu rujanskog izdanja poznatog modnog magazina, a njezin povratak podsjetio je na jednu od najzanimljivijih biografija iz zlatnog doba supermodela. Profijena, gotovo aristokratska ljepota bila je njezin zaštitni znak, dok su je zbog duge plave kose i gotovo idealnih proporcija često uspoređivali s Barbie. Sredinom devedesetih ta je usporedba postala i doslovna – dobila je lutku izrađenu prema vlastitom liku.
Karen je rođena 1. lipnja 1970. u nizozemskom Vlaardingenu, a odrasla je u Haagu i Voorburgu. Otac Ben radio je kao porezni inspektor, majka Marijke bila je tajnica, a Karen je odrastala s mlađom sestrom Saskijom, koja se također kratko bavila modelingom, a potom i glumom. Obitelj nije imala nikakve veze s modom, a ni Karen nije planirala postati manekenka. Karijera joj je počela gotovo slučajno. Tijekom obiteljskog kampiranja na jugu Francuske u novinama je vidjela oglas za Eliteov izbor Look of the Year. Nije se namjeravala prijaviti – bila je tinejdžerica i nosila aparatić za zube – no jedan je njezin prijatelj bez njezina znanja poslao fotografije mlade Karen. Pobijedila je na nizozemskom izboru, potom završila druga u međunarodnom finalu i ubrzo potpisala ugovor s pariškom agencijom Elite. Koliko je bila nespremna za svijet u koji je tako naglo ušla, priznaje i danas.
"Bila sam mlada i naivna. U početku sam se na fotografijama znala samo smiješiti", ispričala je u nedavnom intervjuu za njemački Vogue.
Već u drugoj godini karijere radila je za najveće modne kuće tog doba kao što su Valentino, Yves Saint Laurent, Lanvin, Christian Lacroix, Versace i Giorgio Armani. Početkom devedesetih stigle su naslovnice Voguea, 1991. veliki ugovor s Guessom, a zatim kampanje za Calvin Klein, Ralph Lauren, Chanel, Chloé, Guerlain, Revlon, Gianfranco Ferré i Hervé Léger. Stajala je pred objektivima najvećih modnih fotografa kao što su Irving Penn, Peter Lindbergh, Patrick Demarchelier, Steven Meisel, Helmut Newton, Arthur Elgort i Ellen von Unwerth. Pripadala je generaciji koja je početkom devedesetih promijenila status manekenki. Publika je znala njihova imena i zanimala se za njihov privatni život, ljubavi, prijateljstva i izlaske. Revije su postale veliki medijski događaji, a Cindy Crawford, Naomi Campbell, Linda Evangelista, Christy Turlington, Claudia Schiffer i Helena Christensen dobile su status kakav su dotad uglavnom imale filmske i glazbene zvijezde. I Karen je bila među njima.
Njezino mjesto u toj generaciji najbolje pokazuje naslovnica američkog Voguea iz travnja 1992., snimljena za stotu obljetnicu časopisa. Patrick Demarchelier okupio je deset najvažnijih modela tog trenutka: Christy Turlington, Lindu Evangelistu, Cindy Crawford, Naomi Campbell, Claudiju Schiffer, Tatjanu Patitz, Yasmeen Ghauri, Niki Taylor, Elaine Irwin i Karen Mulder. Sve su odjevene u jednostavne bijele košulje i traperice. Na naslovnici američkog Voguea Karen se pojavila devet puta. Peter Lindbergh snimio ju je s Lindom Evangelistom u modnoj priči inspiriranoj Bonnie i Clydeom, u kojoj je Karen dobila ulogu Clydea. Danas priznaje da joj se ideja nimalo nije sviđala. Ellen von Unwerth fotografirala ju je 1991. u Cannesu, a Karen je bila podjednako tražena u visokoj modi i velikim komercijalnim kampanjama. Upravo joj je ta kombinacija omogućila da postane jedna od najplaćenijih manekenki desetljeća.
Sredinom devedesetih njezin tadašnji partner Jean-Yves Le Fur surađivao je s Hasbrom na projektu lutke izrađene prema Kareninu liku. Imala je i vlastiti kalendar, video te CD s modnim, beauty i fitness savjetima, što je u vrijeme prije društvenih mreža bio neuobičajen način širenja posla izvan modelinga. Ubrajala se među deset najbolje plaćenih modela na svijetu, a pisalo se da je u jednom razdoblju mogla zaraditi i do 10.000 funti dnevno.
Privatni život počela je graditi gotovo istodobno s karijerom. Sa samo osamnaest godina udala se za francuskog fotografa Renéa Bosnea. O tom braku nikada nije mnogo govorila, a završio je razvodom 1993., upravo u godinama kada je Karen živjela između snimanja, modnih revija i različitih kontinenata.
U čekaonici pariške zračne luke upoznala je Jean-Yvesa Le Fura, francuskog poduzetnika i izdavača dobro poznatog pariškom jet-setu. Le Fur se kretao u društvu njezinih kolegica, a prije Karen povezivali su ga i s princezom Stéphanie od Monaka. Karen i Jean-Yves ubrzo su se zaručili, a on se uključio i u njezin poslovni život. Veza je završila 1997. godine, a Karen se nikada više nije udala. Unatoč golemoj slavi, o svojim ljubavnim odnosima rijetko je govorila, a nakon povlačenja iz mode privatnost je čuvala još odlučnije.
Iza uspješne karijere postojali su i problemi koje javnost dugo nije poznavala. Karen je teško podnosila pritisak industrije i slave. Njezina sestra Saskia poslije ju je opisivala kao izrazito osjetljivu osobu, a sama Karen jednom je svoju narav opisala riječima da je s jedne strane vrlo snažna, a s druge vrlo krhka. Zanimljivo je što danas drukčije tumači i svoj široki osmijeh, koji je bio jedan od njezinih zaštitnih znakova.
"Mislim da je taj osmijeh bio obrambeni mehanizam. Iznutra mi nije uvijek bilo do smijeha", priznala je nedavno te dodala: "Često sam bila previše ljubazna, pa i prema pogrešnim ljudima. Ali s tim je gotovo." Da je upravo takvu pamte i njezine kolegice, potvrdile su neke od žena s kojima je radila. Christy Turlington prisjetila se Karen kao kolegice koja je na snimanja donosila dobru energiju i često pjevala, dok ju je Carla Bruni opisala kao iznimno ljubaznu, velikodušnu i empatičnu.
Postojala je i strana njezina života koja se rijetko uklapala u tadašnju sliku supermodela. Godine 1995., kad joj je bilo samo 25 godina, kupila je dvorac u Francuskoj i ondje pokrenula program koji je djeci slabijeg imovinskog stanja omogućavao odmor. Lokacija imanja nikada nije javno otkrivena, a Karen o tom dijelu života nije stvarala veliki publicitet. Oko 2000. prestala se profesionalno baviti modelingom te se pokušala okušati u glazbi i glumi. Snimila je kratki film, a njezina obrada pjesme "I Am What I Am" dospjela je 2002. do 13. mjesta francuske ljestvice singlova. Dvije godine poslije objavila je album nastao u suradnji s Danielom Chenevezom iz francuske grupe Niagara.
U međuvremenu je prolazila kroz ozbiljnu psihičku krizu. U listopadu 2001. došla je na snimanje popularne francuske televizijske emisije "Tout le monde en parle", koju je vodio Thierry Ardisson. Tijekom snimanja iznijela je teške optužbe protiv više osoba iz svijeta mode i javnog života, među njima ljudi povezanih s agencijom Elite te tadašnjeg princa, a današnjeg kneza Alberta II od Monaka. Tvrdila je da je bila žrtva seksualnog zlostavljanja i silovanja. Optužbe nisu dokazane, a Karen ih je poslije povukla, osim navoda o zlostavljanju u ranom djetinjstvu. Ardisson i producenti odlučili su ne emitirati razgovor zbog njezina tadašnjeg psihičkog stanja.U siječnju 2002. u istoj se emisiji pojavila njezina sestra Saskia. Ispričala je da Karen nakon završetka manekenske karijere pati od depresije te da je u vrijeme snimanja prolazila kroz ozbiljnu krizu. Zamolila je medije da njezino stanje ne pretvaraju u senzaciju. U lipnju 2002. ponovno je gostovala kod Thierryja Ardissona. Taj je razgovor emitiran. Govorila je o karijeri, pokušajima da se nakon modelinga posveti glazbi i glumi te razdoblju u kojem je doživjela slom. Rekla je da se osjeća mirnije i sretnije te zahvalila Ardissonu što prethodni intervju nije emitirao. Pred kamerama je tada a cappella otpjevala i „I Am What I Am“.
U kasnijem razgovoru za Paris Match svoje je ranije istupe opisala kao "poziv u pomoć". Rekla je da joj se u tom razdoblju činilo da je cijeli svijet protiv nje i da je pokušavala pronaći način da je netko čuje. Policijska istraga pokrenuta nakon njezinih tvrdnji na kraju je obustavljena. Više od dva desetljeća poslije u razgovoru za Vogue ponovno se vratila tom razdoblju.
"Mislila sam da će mi vjerovati zato što sam poznata",rekla je, dodajući da se dogodilo upravo suprotno: "Govorili su da sam luda." Tvrdi da joj namjera nije bila izazvati skandal, nego progovoriti o onome za što je smatrala da joj se dogodilo.
"Samo sam željela da sve te strašne stvari prestanu, da muškarci više ne misle kako mogu raditi što god žele", rekla je.
U prosincu 2002. pronađena je bez svijesti nakon predoziranja tabletama za spavanje i završila je u bolnici, a mediji su događaj opisivali kao pokušaj samoubojstva. Njezin otac izjavio je kako je za sve kriva droga, kokain koji je tih godina stalno uzimala, kao i činjenica da se još od djetinjstva izgladnjuje. Sve je to, smatra, doprinijelo psihičkom slomu njegove kćeri. Nakon oporavka njezin se odnos prema javnosti promijenio. Potpuno se povukla, a godinama su o njoj stizale tek povremene, uglavnom neprovjerene vijesti. Žena čije je lice nekada bilo posvuda postala je jedna od najpovučenijih pripadnica svoje generacije supermodela.
No, 2006. u Parizu je fotografirana s trudničkim trbuščićem, a 30. listopada rodila je kćer Annu. Identitet Annina oca Karen nikada nije javno potvrdila, a o kćeri je također govorila vrlo malo jer je majčinstvo odlučila zadržati za sebe. Godinu dana nakon rođenja kćeri nakratko se vratila na modnu pistu zahvaljujući Johnu Gallianu, koji ju je pozvao da uz Naomi Campbell, Lindu Evangelistu, Helenu Christensen, Amber Vallettu, Shalom Harlow i Stellu Tennant nosi Diorovu haute couture reviju za sezonu jesen/zima 2007./2008. u Versaillesu. Dvije godine poslije ponovno se našla u središtu pozornosti, ali ne zbog mode. Pariška policija privela ju je zbog navodno prijetećih telefonskih poziva plastičnom kirurgu s kojim je bila u sporu zbog ranijeg zahvata. Prema tadašnjim izvještajima, nije bila optužena, a nakon tog incidenta ponovno je nestala iz javnosti.
Za razliku od svojih kolegica supermodela, Karen nije izgradila novu karijeru na vlastitoj modnoj prošlosti. Nije bila redovita gošća televizijskih emisija ni javnih događanja, nije detaljno prepričavala devedesete niti je privatni život preselila na društvene mreže. Gdje živi, kako provodi svakodnevicu i s kim dijeli život ostalo je tajna. U međuvremenu se i na razdoblje u kojem je gradila karijeru počelo gledati drukčije. Sve se više govori o položaju vrlo mladih djevojaka u modnoj industriji osamdesetih i devedesetih te o moći koju su nad njihovim karijerama imali agenti, fotografi i drugi ljudi iz industrije.
Karenine tadašnje optužbe nisu dokazane i ne mogu se predstavljati kao činjenice, ali njezin psihički slom danas se promatra i u kontekstu industrije u koju je ušla kao vrlo mlada djevojka. Prvi ozbiljniji znak da je spremna ponovno se približiti svojoj modnoj prošlosti stigao je 2024. godine. U studenome je otvorila vlastiti modni arhiv i odlučila prodati više od 500 komada iz privatne kolekcije koju je stvarala tri desetljeća. Najstariji su datirali još iz 1990., iz vremena kada je njezina karijera tek počinjala, a među njima su bili Chanel, Alaïa, Balenciaga i drugi dizajnerski komadi koje je godinama čuvala. Razlog zbog kojeg ih je odlučila prodati bio je vrlo jednostavan. Odjeću je i dalje voljela, ali joj više nije pristajala pa je željela da je netko ponovno nosi. Kolekcija je najprije predstavljena u Parizu, a potom ponuđena kupcima putem interneta.
Sada je napravila mnogo veći korak. Nakon gotovo dva desetljeća tijekom kojih je uglavnom živjela izvan javnosti, 56-godišnja Karen ponovno je snimila naslovnicu Voguea. Za rujansko izdanje njemačkog magazina fotografirali su je Sean & Seng u Parizu. Snimanje je održano tijekom pariškog toplinskog vala, na temperaturi koja je dosezala 41 stupanj u hladu, dok je Karen pozirala u teškoj odjeći. Kerstin Weng, urednička direktorica njemačkog Voguea, poslije je napisala da ju je promatrala kako strpljivo zadržava poze i čeka da automobili prođu ulicom kako bi fotografi mogli nastaviti snimati. Na setu je, prema njezinim riječima, djelovala kao da nikada nije prestala raditi, a između snimanja je i pjevala. Karen se ipak nije osjećala tako sigurno kao što je izgledala pred objektivom.
"Dugo se nisam osjećala spremnom. Nedostajalo mi je samopouzdanja, ali sad ga imam. Više nisam ista osoba. Na budućnost gledam pozitivno", rekla je Karen za Vogue i dodala kako ovo možda neće biti samo izlet, već povratak u modnu industriju, a za suradnju su zainteresirane i neke modne kuće za koje je nekada radila.
Nakon blistave karijere supermodela, za Karen Mulder uslijedile su najteže godine njezina života, a sada se, nakon dva desetljeća, vraća modi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....