Studentica građevinarstva, aktualna Kraljica Hrvatske Lana Lourdes Rupić otkriva kako je s majkom Mirelom Rupić udomila izgladnjelu kujicu te nastavila pomagati u riječkom azilu za napuštene životinje.
Nedavni šokantan slučaj muškarca koji je na svom imanju na Učki držao 47 iscrpljenih i izgladnjelih pasa duboko je potresao i Lanu Lourdes Rupić (19). Studentica građevinarstva i aktualna Kraljica Hrvatske osjetila je duboko suosjećanje prema tim nedužnim bićima pa je, kaže, uplakana izašla iz sobe i majci Mireli Rupić rekla da će odmah kupiti potrepštine i odnijeti ih u Azil za pse "Društvo za zaštitu životinja Rijeka". Neizmjerno je željela vidjeti napaćene životinje iz čijih je očiju, prisjeća se, zračila golema ljubav unatoč svemu što su proživjele. Među brojnim medenim njuškicama jedna se ipak izdvojila, a upravo je taj susret bio presudan da je udomi - baš poput mnogih drugih ljudi velikog srca koje Lana naziva "herojima s Učke".
"Ušla sam u boks u kojem je bilo nekoliko manjih pasa. Svi su bili nevjerojatno razigrani i otvoreni prema ljudima, što je fascinantno nakon svega što su neki od njih proživljavali doslovno od početka života. Instinktivno sam se spustila bliže njima, ne razmišljajući ni o čemu osim o tome da ih sve želim zagrliti. Kako su mi skakali u krilo, tako sam dobila kišu poljubaca i zagrljaja od tih slatkih šapica. Mnogi su imali velike rane od urina jer su danonoćno živjeli u užasnim uvjetima sve do dolaska u azil i nove prilike za život kakav zaslužuju. A onda je posljednja došla upravo Lou... Kada mi se sklupčala u krilu poput buhtlice, izgladnjela do kosti i teška valjda samo kilogram i pol, znala sam da bez nje ne mogu otići. Kao da mi je sama rekla: ‘Sada lijepo ustani i povedi me doma‘", prisjeća se emotivnog trenutka Lana, dodajući kako je novu članicu obitelji nazvala Lou jer već tradicionalno imena svih njezinih ljubimaca počinju slovom "L".
Veterinar joj je rekao da je kujica stara oko sedam mjeseci, dok pasminu ne zna, što joj nije ni važno. Prve večeri, nastavlja Lana, Lou je imala probavnih problema jer nije bila naviknuta na normalnu hranu, pa su ona i majka strahovale da ne dehidrira. Cijelu noć su dežurale, s sutradan je Lou primila infuziju. Uz svu pažnju i brigu koju su joj pružile, počela se postupno oporavljati.
Pas i mačka mogu zajedno
"Sigurna sam da joj je za oporavak pomogla i naša maca Lesi, koju sam pronašla na ulici prije šest mjeseci. Totalno je otkačena i uvijek spremna za nešto šašavo. Prava je mala "fakinuša". Nerijetko se probudim i vidim zemlju iz tegle za cvijeće po podu, ali ne mogu se naljutiti jer ne razumije što je loše napravila. Voli zemlju, vjerojatno zato što je vani živjela tri-četiri mjeseca prije nego što sam je našla kod kombija od Lesnine, po kojoj je i dobila ime. Lesi i Lou su nerazdvojne - da, da, pas i mačka mogu zajedno", govori s osmijehom Lana, čije žensko društvo kućnih ljubimaca čine i maca Lili te osmogodišnja maltezerica Ria, udomljena s devet mjeseci.
Lana je odmilja zove imenima poput "Zeko" i "Cukar", a ona se svaki put odaziva jer osjeti emociju u njezinu glasu. Uz to, kod bake i djeda je devetogodišnji shih tzu. Mrvica Lou je, dodaje, poput šlaga na torti i lijepo napreduje. Dobiva na kilaži i mora jesti pomalo šest puta dnevno. Mnogo spava, a noću je "leđa uz leđa" s Lanom jer ne želi biti sama niti sekunde. Čim se cijepi, svakodnevno će ići u šetnje uz more koje će, sigurna je Lana, zavoljeti jednako kao i ona i njezina majka Mirela, također velika ljubiteljica životinja.
"Moja mama nije voljela jesti meso od djetinjstva, to je jednostavno bilo jače od nje. A ako ne možete jesti meso, prirodno se razvije izraženija povezanost i potreba za životinjama. Kroz taj odnos shvatite da ste najsretniji u tom posebnom osjećaju, kada imate dojam kao da ste negdje ‘izvan planeta‘ sa svojim psom, da je vaš cijeli svijet. Upravo snaga ljubavi pokreće život", ističe Lana i dodaje kako je njezina majka imala ključnu ulogu u razvoju svijesti o pomaganju. Učila ju je da moramo biti okrenuti jedni drugima i pružiti ruku spasa u svim situacijama, posebno u onim ekstremnim - poput slučaja izmučenih pasa na Učki. Zaslužili su, kaže, siguran dom te miran, sretan i ispunjen život, kao i bezuvjetnu ljubav kakvu, za razliku od ljudi, uvijek pružaju. Na tom tragu, i Lanin otac Goran Višnjić, hrvatski glumac s uspješnom međunarodnom karijerom, zajedno sa suprugom Evom javno se zalaže za prava životinja.
"Da, moj otac i njegova supruga izrazito su plemeniti ljudi koji su mnogo dobrote pružili psima i macama - kako u vlastitom domu tako i kroz udruge i azile. Posebno me fascinirao jedan primjer iz djetinjstva. Tada su u svom domu imali dogu, "ozbiljnog" psa koji je bio poput anđela. Spavala je sa mnom i jako smo se povezale. Zato vjerujem da nema psa kojeg bi se čovjek trebao bojati, bez obzira na razlike u karakterima - jedino može biti loša osoba uz koju i pas postane nešto što zapravo nije. Upravo taj primjer pokazuje koliko su ljubav i dobrota mog oca i njegove supruge učinile da njihova doga bude neopisivo posebna i osobito zaštitnički usmjerena prema djeci. Bila je udomljena, kao i puno drugih, a u njihovu su domu svi bili ispunjeni srećom i prenosili je na sve oko sebe. Upravo sam s njima naučila koliko psi i mace mogu imati predivan suživot. Vjerujem da što je više životinja, to su bolji razvoj i odrastanje djece. Ja ću ih sigurno imati mnogo kada jednog dana budem imala svoju obitelj", govori Lana, koju nitko ne može razuvjeriti da životinje oplemenjuju ljudski život. Prvu macu Lunu dobila je s tri godine - nažalost, već odavno nije s njima, no danas u svom stanu ima četiri mezimice.
Nesuđena studentica veterine
Lana, rođena Šibenčanka odrasla u Rijeci, čak je razmišljala o studiju veterine, ali na kraju je upisala Građevinski fakultet, gdje završava prvu godinu. Sigurna je da će sa svojim ujakom, inženjerom građevine i velikim životnim uzorom, jednog dana otvoriti obiteljsku tvrtku. Njezin brat Ivan je pak arhitektonski tehničar, a on i njegova djevojka također obožavaju životinje te imaju psa i dvije mace. Lana otkriva da je i njezina mama jako željela studirati arhitekturu, no život ju je odveo na studij ekonomije u Hrvatskoj i investicija u Australiji, pa će im njezina stručnost u tom dijelu biti korisna.
Lana je u prosincu prošle godine u Rovinju, gradu koji obožava, izabrana za Kraljicu Hrvatske, što je doživjela kao izlazak iz zone komfora. Kaže da je to bilo veličanstveno iskustvo koje joj je donijelo nova, predivna poznanstva, ali i priliku da medijsku pozornost iskoristi kako bi lakše i jednostavnije širila svoju poruku o ljubavi, dobroti i empatiji. Kako prema napuštenim životinjama tako i prema djeci s teškim sudbinama te starijim, bolesnim i nepokretnim osobama koje ovise o tuđoj pomoći.
"Moja je životna filozofija vrlo jednostavna - ne čini drugome ono što ne želiš sebi. Ako pružate dobrotu, ona će vas pronaći, nebitno kada i gdje. Nikoga ne zaobiđe. Zato vjerujem da se i dobrota prema životinjama u azilu uvijek vraća, i to stostruko. I sada, po ovim nesnosnim vrućinama, često odlazim u naš azil gdje stotinjak pasa živi bez vode i struje, što im predstavlja ogroman problem. Kao i volonterima, koji se punim srcem i nadnaravnom snagom trude omogućiti im bolji smještaj, u nadi da je ovaj privremen. Nakon izuzetnog odaziva ljudi i njihove velike pomoći za hrabre šapice u azilu, bilo bi divno ponovno vidjeti zajedništvo kako bi se osigurao prostor gdje će svi biti puno bolje zbrinuti. Jer pristup čistoj vodi i električnoj energiji osnova je za svakoga od nas. Zato pomozimo da se to ostvari i za njih. Kad se male ruke slože, sve se može", ističe Lana, koja smatra da svatko treba imati izbor kada je riječ o nabavi kućnog ljubimca.
No vjeruje da se udomljavanjem iz azila pokazuje golemo suosjećanje. Posebno kada su u pitanju psi s Učke, kojima će nakon jezivog života i ponora trauma moći donijeti svjetlo.
Osjetljivost prema bespomoćnima
"Zastanimo i razmislimo kako bi nama bilo da smo ostavljeni, odbačeni, stigmatizirani, marginalizirani, a sve to samo iz nečijeg hira i sebičnosti. Nitko ne bi volio biti u takvoj situaciji - bez doma, prepušten hladnoći, blatu i kiši ili nesnosnim vrućinama. Uz svu ljubav predivnih ljudi u azilu, nije isto imati dom ili biti bez njega, a isključivo o čovjeku ovisi hoće li te životinjice dobiti priliku za novi početak, kako bi jedni drugima život obojili najljepšim bojama. Već osam godina imam udomljenog psa i znam kakvu ljubav može pružiti biće iz azila, do neba zahvalno na svemu. Naravno da je takva ljubav uzajamna i neraskidiva. Ne kažem da kupljeni pas neće znati voljeti, ali čvrstog sam stava da ne može imati toliku snagu emocija i zahvalnost kao psi ili mace iz azila kada im se pruži dostojanstven život. U konačnici, netko tko više pati, taj više i cijeni sve u životu", govori Lana i dodaje kako udomljavanje, koje smatra jednim od najvećih humanih djela, donosi ispunjenje i blagoslov. U vremenu kada se čini da među ljudima nikad nije bilo manje ljubavi, osjeća, kaže, posebnu osjetljivost prema bespomoćnima.
"Doslovno si im sve, a najviše što trebaju je blizina, dodir i ljubav. Kod ljudi toga često nedostaje, a vjerujem da upravo od napuštenih životinja možemo mnogo naučiti o najvažnijim vrijednostima - životu bez kalkulacija, egoizma, zavisti i zlobe. Lou očekuje život o kojem je sigurno sanjala tamo negdje stisnuta u okruženju koje valjda i žohari izbjegavaju. No, prošlost bacamo preko ramena i s vjerom gledamo u lijepu budućnost", zaključuje Lana Lourdes Rupić, koja ne isključuje mogućnost da udome još jednog ljubimca. Sada ih je šestero u stanu, a kaže da njezina majka voli broj sedam.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....