"I dalje imam tremu, ali pozitivnu pokretačku, bez nje ne mogu ni zamisliti da se bavim ovime", govori nam Luka Nižetić, koji se ovih dana vratio sa sunčanog Visa te odmah započeo opsežne pripreme za koncert kojim će obilježiti 20 godina karijere. Opisuje kako ove kišne dane u Zagrebu provodi na probama s matičnim bendom, a kako će se približavati 28. listopad i njegov koncert u Tvornici kulture, tako će probe biti opsežnije.
"Na sceni će biti 13 muzičara, gudači, harmonika... morali smo proširiti pozornicu, dodali smo još i catwalk na kojem ću moći divljati", otkriva glazbenik. Ovim će koncertom obilježiti i izlazak šestog albuma "Ludilo brale", a nakon niza pjesama, nastupa, kampanja i projekata, Luka se, tvrdi, još uvijek nije umorio, a ni istrošio.
"Moje vrime uvik dolazi, naravno, zato što još uvijek imam neostvarene želje i neostvarene snove, samo po tom pitanju, imam još puno toga za reći, rekao sam dosta, ali ostalo mi je i puno toga za reć‘", kaže Luka. Za njega je glazba - baš kao i moda - jedno polje beskonačnih potraga i kombinacija. Sam za sebe kaže da je u proteklih 20 godina dosta vrludao, ne zato što se tražio, nego jer voli različito.
"Mene stalno nešto novo fura, kad bi me pitala koji je moj stil, iskreno, ne znam što bih ti rekao na to. Kako volim slušati različitu glazbu, tako je volim i izvoditi. Ja izvodim pop, ali sam u duši panker, nekako sve se ispreplete i dobiješ to što dobiješ. Znali su mi govoriti da se ponašam drugačije na sceni od svoje muzike. Nema veze što je to ‘Proljeće je, a u meni nemir‘, moj izričaj je rokerski, pankerski...", objasnio je kako sebe vidi.
Zatim dodaje da u glazbi nema granica i ladica. "I inače u životu ne volim ladičarenje, pa tako i u glazbi. I samo je nebo granica". Priča nam kako je na dan ovog snimanja i intervjua slušao Deana Martina, dan ranije Tinu Turner, Celine Dion i zatim Rage Against The Machine, dok mu je Radiohead svakodnevno na "tapeti". "Muzika je muzika", zaključuje.
"Ponosan sam generalno na to da sam ostao pribran, autentičan koliko god je to moguće, jer pristaješ na kompromise. Ali ostao sam svoj, to je po meni najveća snaga, ne moja, nego svakog umjetnika", opisuje na što je najviše ponosan u karijeri. No osim glazbe, još se jedna umjetnost uspješno zametnula na njegovoj kreativnom polju - glumu je zavolio još 2008. kada ga je Senka Bulić pozvala da glumi Aladina u njenoj predstavi.
"Nisam bio 100 posto siguran da to imam u sebi, došao sam na čitaće probe, tamo vidio Anu Karić i Špira Guberinu i pomislim si: ‘Isuse Bože, što ja radim ovdje‘", prepričava Luka. Dodaje da ga je tada pokojna glumačka diva Ana Karić uzela pod svoje, te su svakoga dana vježbali tekst kod nje doma uz kavu. Ljubav prema glumi živi do danas, otkriva Luka i kako upravo priprema monodramu sa Senkom Bulić, "Hamlet mašina", po tekstu Heinera Müllea.
Moda kao kreativno polje
Osim po svojim brojnim tetovažama, Luka je s godinama izgradio upečatljiv modni stil, tvrdi da ne provodi mnogo vremena pred ogledalom, oblači se spontano. "Shopping mrzim iz dna duše. Ne probam robu nego uzimam napamet. Naručujem nešto i preko neta, imam neke brendove koji me oblače. Već me poznaju, što bih nosio, a nosio bih sve, nema što ne bih", kroz smijeh priča.
Svjestan je da je on sa svojim eklektičnim stilom u manjini. "Kod nas su ljudi uštogljeni, ne sramežljivi, nego uštogljeni, žive u strahu tko će što reći. Kod nas se nosi modro, crno i ako obučeš crveno onda si lud. Kad odeš vani, vidiš kako se to dela. To je pečat osobnosti", zaključuje. S tetovažama je također vrlo opušten, a sada već i impulzivan. Priča kako je do njegova restorana Fabrika u Komiži otvoren mali tattoo studio. "Tako da kad mi je bilo dosadno, otišao bih tamo i malo se zabavljao. Baba, sova, Titanik, bijela psina, nema tu sad neke preduboke simbolike", opisuje.
Kroz smijeh kaže da majka, koja je inače najzaslužnija za njegovu i sestrinu ljubav prema modi i kuhanju, ipak nije oduševljena crtkarijama na tijelu. "Pita me: ‘A di ćeš sad, na mozak?‘ Sad ih imam toliko da ni ne primijete kad imam neku novu", smije se Luka.
Na Visu provodi gotovo pola godine, uz Fabriku prošlog je ljeta preuzeo i pizzeriju. Kaže da estradu i gastronomiju povezuju dinamika i adrenalin, no glazbu nikako ne smatra poslom. "Gastronomija je jako teška, pogotovo rad u kuhinji. Svako jelo mora biti isto, uravnoteženo. Svaki pijat mora izgledati isto", opisuje Nižetić.
U svojim restoranima on je zadužen za jelovnik, izgled tanjura i sav kreativan dio, no priznaje, ništa ne bi uspio bez svojih poslovnih suradnika. Ne prati gastro scenu, a inspiraciju za nove recepte traži doma - kod mame te na putovanjima svijetom. Predstavljanje noviteta na meniju uvijek prati jedan mali ritual.
"Da, da, ćirimo iz kuhinje i gledamo face. To je fantastično zato što je prva reakcija 100 posto iskrena, tek kasnije možeš odglumiti", otkriva Nižetić. Nema apsolutno nikakvih planova svoj gastronomski posao preseliti u Zagreb, niti od njega napraviti cjelogodišnji biznis.
"Ja sam osoba koja se ne može dugo zadržati na jednom mjestu, treba mi ta dinamika i promjena. Lako je, kad nešto voliš i kad imaš ljude koji ti pomažu s kojima se slažeš. Onda to ide sve bez greške. Zna biti naporno, ali ja ti na kraju volim doći doma, ušuškati se, upaliti seriju, vidjeti nešto, pročitati", otkrio je kako se opušta, a za čitatelje Glorije za kraj je preporučio film koji ga je nedavno oduševio - "Licorice Pizza".